Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3673/21 („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Revizija
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3673/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3673/21, rješavajući apelaciju „Euroherc osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Euroherc osiguranja“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 159273 21 Rev od 13. jula 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Advokatsko društvo „Martinović i partneri“ d.o.o. Mostar, Podružnica Sarajevo, podnijelo je 26. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 65 0 Ps 159273 21 Rev od 13. jula 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Zavoda zdravstvenog osiguranja Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je u periodu od 7. do 12. juna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 14. do 26. juna 2023. godine. Zaprimljeni odgovori su 20. septembra 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 P 0 Ps 159273 14 Ps 4 od 13. aprila 2018. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev i naloženo apelantu da mu na ime naknade troškova liječenja za M. Š. (u daljnjem tekstu: oštećena) isplati iznos od 7.395,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka kao u izreci presude.

6. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se 12. januara 2008. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je oštećena kao saputnica u vozilu pretrpjela teške tjelesne povrede. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, utvrđeno je da je do saobraćajne nezgode došlo isključivom krivicom drugog učesnika u saobraćajnoj nezgodi, koji je bio osiguran kod „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo. Zatim je navedeno da je tužilac platio troškove liječenja oštećene, što proizlazi iz računa broj 2422/2008 od 13. maja 2008. godine. Osim toga, navedeno je da je tužbeni zahtjev prvobitno bio podnesen protiv „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo i apelanta i da je tužilac tražio da ih sud obaveže da mu solidarno naknade troškove liječenja. Međutim, navedeno je da je nad „Lido osiguranjem“ u međuvremenu pokrenut likvidacioni postupak te da je tužilac u odnosu na tog tuženog povukao tužbu.

7. Polazeći od navedenih činjenica, Općinski sud je obrazložio da je u ovom predmetu relevantna odredba člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Ta odredba, kako je navedeno, suspendira bilo kakvu subrogaciju iz člana 933. ZOO-a na koju se pozvao tužilac. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da na osnovu odredbe člana 178. stav 4. ZOO-a prema oštećenoj u ovom sporu imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno, nezavisno od njihove krivice. Takav pristup je, kako je navedeno, prihvaćen s ciljem poboljšanja položaja trećih lica kao oštećenih jer imaju pravo zahtijevati punu naknadu od svakog imaoca vozila. S druge strane, imaoci motornih vozila imaju mogućnost da traže obeštećenje u regresnom postupku u kojem će imalac vozila koji je isključivo kriv u konačnici snositi potpunu naknadu, a imalac čija je krivica djelimična snosit će dio naknade. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da solidarnost pretpostavlja i pojedinačnu odgovornost svakog imaoca, ali ako neko od njih dokaže da je sudar vozila bio uvjetovan određenim događajem koji ga oslobađa odgovornosti, ta okolnost je relevantna za međusobni odnos imalaca motornih vozila, ali ne i za treće oštećeno lice. Takav stav, kako je navedeno, zasnovan je na sudskoj praksi Vrhovnog suda. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je tužilac dokazao osnov tužbenog zahtjeva. U vezi s odlukom o visini tužbenog zahtjeva, Općinski sud je obrazložio da se visina štete može utvrditi na osnovu fakture broj 2422/2008 s dokumentacijom, koju je izdala Klinička bolnica Mostar (u daljnjem tekstu: KB Mostar). Ta dokumentacija se odnosi na pružene zdravstvene usluge oštećenoj u iznosu od 7.395,60 KM, pa je to visina štete koja pripada tužiocu na osnovu člana 178. stav 4. ZOO-a.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 159273 18 Pž 4 od 17. oktobra 2018. godine tužiočeva žalba je odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Kantonalni sud je obrazložio da je među strankama sporno da li tužiocu, koji je navodno snosio troškove liječenja, pripada pravo na subrogaciju od apelanta prema pravilima objektivne ili subjektivne odgovornosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz odredbe člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: ZOMV) proizlazi da eventualno potraživanje tužilac može ostvariti samo i isključivo od osiguravaoca čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu. Zatim je naveo da iz odredbe člana 66. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZZO) proizlazi da se tužilac za štetu može regresirati samo od lica koje je prouzrokovalo povredu, i to po osnovu krivice za nastanak nezgode. Također, odredbom člana 71. stav 1. ZZO-a propisano je da je kantonalni zavod obavezan zahtijevati nadoknadu štete neposredno od pravnog lica kod kojeg je štetnik sklopio ugovor o obaveznom osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima. U vezi s navedenim odredbama, polazeći od činjenice da je saobraćajnim vještačenjem utvrđeno da apelantov osiguranik nije kriv za nastanak nezgode, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da tužilac ima pravo tražiti od apelanta isplatu troškova za liječenje oštećene.

9. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim i apelantov navod da tužilac fakturom od 13. maja 2008. godine nije dokazao da je platio usluge za troškove liječenja oštećene. U tom pogledu je obrazloženo da je tužilac na okolnosti isplate dostavio uplatnice na iznos od 462.000,00 KM i 540.000,00 KM, iz kojih proizlazi da je svrha plaćanje ispunjenje ugovora broj 02/08, koji je zaključen između tužioca i KB Mostar. Tim ugovorom su, kako je navedeno, regulirani međusobni odnosi između tužioca i KB Mostar u vezi s uplatom mjesečnih paušala za pružanje usluga od KB Mostar. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da tužilac, na kojem je bio teret dokazivanja, navedenim uplatnicama nije dokazao da je troškove koje potražuje zaista i platio jer se uplatnice ne odnose na potraživani iznos, niti je provedeno finansijsko vještačenje na okolnost je li traženi iznos za troškove liječenja obuhvaćen uplaćenim mjesečnim paušalom. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da nisu dokazani uvjeti za zakonsku subrogaciju na osnovu člana 300. ZOO-a u vezi sa članom 939. stav 1. ZOO-a.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 159273 21 Rev od 13. jula 2021. godine usvojena je tužiočeva revizija i preinačena drugostepena presuda tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je najprije ustanovio da je revizija dopustiva na osnovu člana 237. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer se radi o pravnom pitanju koje se tiče jedinstvene primjene materijalnog prava. Naime, ukazao je da je to pitanje drugačije riješeno u Presudi tog suda broj 68 0 Ps 013899 12 Rev od 16. oktobra 2014. godine, o kojoj je donesena Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-371/15 od 15. septembra 2016. godine. Vrhovni sud je zatim obrazložio da je, prema navedenoj praksi, pogrešan stav Kantonalnog suda da se apelantova odgovornost može zasnivati samo na krivici i da nema dokaza da je tužilac bolnici platio iznos koji je tražio u tužbi. U tom pogledu je navedeno da je apelant, u skladu s odredbom člana 178. stav 4. ZOO-a, prema postojećoj sudskoj praksi, dužan tužiocu isplatiti traženi novčani iznos iz fakture prema pravilima o objektivnoj odgovornosti za štetu koju je pretrpjela oštećena kao treće lice u saobraćajnoj nezgodi. Na tu odgovornost, kako je navedeno, nije od utjecaja utvrđivanje krivice, osim u regresnoj parnici između odgovornih lica. Također, Vrhovni sud je naveo da je isplatom troškova liječenja oštećene kroz uplatu mjesečnog iznosa na osnovu zaključenog ugovora o međusobnim odnosima pružanja zdravstvene zaštite između tužioca i KB Mostar potraživanje oštećene na osnovu zakona prešlo na tužioca (zakonska subrogacija). Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da tužilac, prema relevantnim odredbama ZOMV-a i ZZO-a, ima pravo tražiti iznos koji je isplatio prema jednakim načelima odgovornosti apelanta kao što bi to imala pravo tražiti i oštećena.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

12. Apelant najprije navodi da mu je zbog nedosljedne primjene prava povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i pravo iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te da je zbog toga doveden u neravnopravan položaj. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud u Odluci broj 65 0 P 008613 12 Rev od 16. maja 2013. godine i Presudi broj 32 0 Ps 147646 19 Rev od 12. novembra 2020. godine zaključio da osiguravajuća društva za regresna potraživanja zavodu odgovaraju prema načelu krivice. S druge strane, kako navodi, Vrhovni sud je u Presudi broj 68 0 Ps 013899 12 Rev od 16. oktobra 2014. godine, u odnosu na koju je donesena Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP-371/15, zaključio da osiguravajuće društvo za ta potraživanja odgovara prema objektivnoj odgovornosti. Osim toga, apelant ukazuje da je tokom postupka u spis dostavio presude Vrhovnog suda broj 64 0 P 028507 15 Rev od 21. novembra 2017. godine i broj 63 0 P 017791 14 Rev od 9. decembra 2014. godine, u kojima su omjeri krivice između stranaka utvrđeni sporazumno. U vezi s navedenim, apelant smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije jasno naveo na osnovu čega je zaključak tog suda različit od stava Vrhovnog suda u nekim drugim slučajevima. Apelant dalje navodi da tužilac u ovom slučaju nije treće lice, već da je to oštećena kao saputnica u vozilu. Zbog toga smatra da Vrhovni sud nije mogao svoju odluku zasnovati na odredbama ZOO-a na koje se pozvao. Nasuprot tome, apelant je ukazao na odredbe člana 9. tačka 6. ZOMV-a, te člana 66. stav 1, člana 70. i člana 71. stav 1. ZZO-a koje su lex specialis u odnosu na ZOO. Apelant smatra da iz navedenih odredbi proizlazi da tužilac može tražiti naknadu samo od osiguravajućeg društva čiji je osiguranik odgovoran za saobraćajnu nezgodu. Naposljetku, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno usvojio reviziju iako nije ispunjavala formalne uvjete iz člana 237. stav 3. ZPP-a.b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

14. Općinski sud je naveo tok postupka, pri čemu se nije detaljnije izjašnjavao o apelantovim navodima o povredi ljudskih prava i osnovnih sloboda.

15. Tužilac je naveo da je u sudskoj praksi (s izuzetkom Odluke Vrhovnog suda broj 65 0 P 008613 12 Rev od 16. maja 2013. godine) usvojen jedinstven stav da zavodi za zdravstveno osiguranje mogu, na osnovu objektivne odgovornosti, od osiguravajućih društava potraživati troškove liječenja. Također, tužilac navodi da je u presudama Vrhovnog suda br. 64 0 P 028507 15 Rev od 21. novembra 2017. godine i 63 0 P 017791 14 Rev od 9. decembra 2014. godine sporazumno utvrđen doprinos oštećenog, zbog čega smatra da se navedene odluke ne odnose na jednaku pravnu i činjeničnu situaciju. Pri tome, tužilac ukazuje da je u navedenim odlukama utvrđeno da su neosnovani navodi da dostavljena faktura nije mogla biti dokaz o plaćanju troškova liječenja. Nadalje, tužilac naglašava da je kao osiguravalac oštećene platio troškove liječenja i da mu na osnovu pravila o zakonskoj subrogaciji iz člana 300. u vezi sa članom 939. stav 1. ZOO-a pripada pravo da po istim načelima i pravilima od odgovornosti potražuje traženi iznos. Naposljetku, tužilac navodi da je plaćanjem ugovornih naknada iz ugovora s KB Mostar platio i troškove liječenja za osiguranike, pa je pretjerano apelantovo insistiranje na dokazu da je plaćen trošak liječenja tačno određenog osiguranika.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

1. Revizija

Član 237. stav (3) i stav (4) tačka 1) (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. (4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

II - ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM

VOZILIMA U POKRETU

Član 178. st. (1) i (4) (1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice. (4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

Zakonska subrogacija

Član 300. Kad obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja poveriočevo potraživanje sa svim sporednim stvarima.

PRELAZ OSIGURANIKOVIH PRAVA PREMA ODGOVORNOM LICU NA OSIGURAVAČA

(SUBROGACIJA)

Član 939. stav (1) (1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorio za štetu.

18. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH, 36/18 i 61/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH i 36/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 66. stav (1)

Kantonalni zavod osiguranja je obavezan zahtijevati naknadu prouzrokovane štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranog lica.

Član 70. Kantonalni zavod osiguranja obavezan je zahtijevati naknadu prouzrokovane štete u slučajevima iz člana 66. ovog zakona i neposredno od pravnog lica za osiguranje imovine i lica kod koga su ova lica osigurana odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima, prema propisima o obaveznom osiguranju ovog rizika.

Član 71. stav (1)

Kantonalni zavod osiguranja je obavezan zahtijevati naknadu štete prouzrokovane u slučajevima iz člana 66. ovog zakona kada je šteta nastala upotrebom motornog vozila neposredno od pravnog lica za osiguranja imovine i lica kod koga je štetnik sklopio ugovor o obaveznom osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima.

Član 74. Pri utvrđivanju prava na naknadu štete prouzrokovane kantonalnom zavodu osiguranja primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, kao i posebni propisi o naknadi štete.

19. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. st. (1) i (2)

Kvalitetni obim pokrića

Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim licima koja imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03).

Lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju kao i lica koja su, iako nisu osiguranici, zaključila polisu osiguranja sa osiguravačem kao ugovorna strana, ne smatraju se trećim licima u smislu stava 1. ovog člana. U slučaju da su lica iz stava 1. ovog člana pravna lica, ni njihovi ovlašteni zastupnici neće se smatrati trećim licima.

Član 9. stav (6)

Kvantitativni obim pokrića

Osiguravači obaveznog i privatnog zdravstvenog, invalidskog i penzionog osiguranja mogu za iznose koje su platili oštećenoj strani tražiti regres od osiguravača čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.a)Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio o dopuštenosti tužiočeve revizije i da je proizvoljno primijenio materijalno pravo te da mu je zbog različitih odluka Vrhovnog suda o istom pravnom pitanju povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost.

25. Razmatrajući apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud postupio proizvoljno prilikom odlučivanja o dopuštenosti tužiočeve revizije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem iz člana 237. ZPP-a, cijenio postojanje razloga za izuzetnu dopustivost revizije prema članu 237. st. 3. i 4. ZPP-a i zaključio da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uvjeti za dopustivost apelantove revizije u smislu te odredbe, što je jasno i obrazložio. U pitanju je, dakle, ovlaštenje Vrhovnog suda da prihvati vanrednu reviziju ako ocijeni da se radi o pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3504/17od 31. januara 2018. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je smatrao da je u reviziji postavljeno pitanje koje je važno za jedinstvenu primjenu materijalnog prava i koje je drugačije riješeno u odlukama na koje je ukazao. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio o dopustivosti revizije u konkretnom slučaju, pa u vezi s tim ni o povredi apelantovog prava na pravično suđenje.

26. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

27. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio kada je preinačio drugostepenu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke jasno navedeno da su potraživanja oštećene, na osnovu pravila o zakonskoj subrogaciji, prešla na tužioca i da utvrđivanje krivice nema utjecaja na apelantovu odgovornost prema tužiocu. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je slično pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-371/15 od 15. juna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju se pozvao i Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud smatra da ni apelantovo pozivanje na odredbe člana 9. tačka 6. ZOMV-a ne ukazuje na proizvoljnost zaključaka Vrhovnog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 66. stav 1, te člana 70. i člana 71. stav 1. ZZO-a samo utvrđena obaveza zavoda zdravstvenog osiguranja da nadoknadu prouzrokovane štete traže od osiguravajućeg društva kod kojeg je štetnik sklopio ugovor (vidi tačku 18. ove odluke). Također, odredbom člana 9. tačka 6. ZOMV-a propisana je mogućnost da osiguravaoci obaveznog zdravstvenog osiguranja za iznose koje su platili oštećenoj strani traže regres od osiguravaoca čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu (vidi tačku 19. ove odluke). Međutim, tim odredbama nije propisano ograničenje zavodima zdravstvenog osiguranja koje bi ih sprečavalo da isplatu iznosa traže prema odredbama ZOO-a, niti je isključena primjena odredbi člana 178. stav 4. i člana 300. ZOO-a u vezi sa članom 939. stav 1. ZOO-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih bi Ustavni sud u konkretnom slučaju zauzeo drugačiji stav od onog u predmetu broj AP-371/15.

28. Osim navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je isplatom troškova liječenja oštećenoj kroz uplatu mjesečnog iznosa iz zaključenog ugovora između tužioca i KB Mostar došlo do zakonske subrogacije, jer je i o tom zaključku u osporenoj odluci dato jasno obrazloženje. Prema tome, Ustavni sud smatra da su u odlukama redovnih sudova razmotreni ključni elementi za utvrđivanje postojanja osnova za obavezivanje apelanta kao osiguravajućeg društva na isplatu iznosa koje je tužilac kao zavod zdravstvenog osiguranja platio za liječenje oštećene. O tome su u osporenoj presudi data odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljni i relevantni razlozi kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu jepovrijeđeno pravo na pravično suđenje.

29. Apelant također smatra da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke i da mu je zbog toga prekršeno pravo na pravnu sigurnost, koje je apelant doveo i u vezu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine („vladavina prava“). Kada se razmatraju tvrdnje o protivrječnim odlukama domaćih sudova, mora se, prije svega, utvrditi jesu li se navodno protivrječne odluke odnosile na istovjetne činjenične situacije. Kada su činjenice istovjetne, ali su domaći sud ili sudovi različito primijenili pravo, pri ispitivanju tog predmeta mora se voditi računa o sljedećim kriterijima: postoje li „duboke i dugotrajne razlike”, je li domaćim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika, te je li taj mehanizam primijenjen i, ako je primjenjivo, s kojim učinkom (vidi Evropski sud, Hrvatska radiotelevizija protiv Hrvatske, presuda od 2. marta 2023. godine, predstavka br. 52132/19 i druge, tač. 144. i 145. s daljnjim referencama).

30. Uvidom u presude Vrhovnog suda koje je apelant dostavio uz apelaciju, Ustavni sud najprije zapaža da se presude br. 32 0 Ps 147646 19 Rev od 12. novembra 2020. godine, 64 0 P 028507 15 Rev od 21. novembra 2017. godine i 63 0 P 017791 14 Rev od 9. decembra 2014. godine ne odnose na identičnu činjeničnu i pravnu situaciju. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je tačno da je Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 P 008613 12 Rev od 16. maja 2013. godine u sličnoj pravnoj situaciji zaključio da je bilo potrebno dokazati krivicu za nastanak saobraćajne nezgode. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ta odluka donesena prije Odluke Ustavnog suda broj AP-371/15 na koju se pozvao Vrhovni sud. Pri tome, u spisu predmeta ne postoje druge odluke koje bi upućivale na zaključak da je Vrhovni sud naknadnim odlukama slijedio praksu iz odluke na koju se apelant pozvao. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene „duboke i dugotrajne“ razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost, vidi Odluku o dopustivosti broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine, tač. 35–37, dostupnu na www.ustavnisud.ba), za šta apelant u konkretnom predmetu nije predočio dokaze. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu odluku donio koristeći se mehanizmom za ujednačavanje sudske prakse iz člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenih presuda Vrhovnog suda i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je donošenjem osporene presude prekršeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje, koje apelant dovodi u vezu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Ostali navodi

32. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke postupio proizvoljno prilikom odlučivanja o dopuštenosti revizije, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo ili da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravnu sigurnost.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman