Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3734/21 (R. K.-H.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3734/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3734/21 , rješavajući apelaciju Radmile Kljajić-Hrnčić, osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/21), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Kljajić-

Hrnčić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 017844 20 Gž 3 od 13. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Kljajić-Hrnčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velika Kladuše, koju zastupa Amela Alagić advokat iz Cazina, podnijela je 28. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 017844 21 Rev od 15. jula 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 017844 20 Gž 3 od 13. aprila 2021. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 017844 18 P 4 od 4. septembra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2450/20 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju pod brojem AP-2473/21 koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 13. aprila 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 15. jula 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda od 13. aprila 2021. godine konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Tužitelj Marko Medić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 9. oktobra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelantice, radi utvrđenja jačeg prava i brisanja upisa prava vlasništva. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 017844 18 P 4 od 4. septembra 2020. godine utvrđeno je da je tužiteljeva sestra A. K., po osnovu bračne stečevine, suvlasnik sa ½ dijela nekretnina koje su navedene u izreci presude, a da preostali dio od ½ spornih nekretnina čine ostavinu njenog umrlog supruga S. K. Utvrđeno je da su zakonski nasljednici iza S. K. njegova supruga A. K. (u daljnjem tekstu: prednica tužitelja), odnosno tužitelj kao njen zakonski nasljednik i ostali zakonski nasljednici upisani u smrtovnici od 10 decembra 2009. godine. Navedenom presudom naloženo je brisanje upisa posjeda na spornim nekretninama u katastarskom operatu, sa apelantice u dijelu od ½, uz nalog da se u tom dijelu posjed upiše na prednicu tužitelja. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je izvedenim dokazima utvrđeno da su parnične stranke srodnici i nasljednici iza ostavioca S. K. (u daljnjem tekstu: ostavioc). Utvrđeno je da je brak između prednice tužitelja i ostavioca zaključen „1941. godine“ koji je prestao smrću ostavioca 27. maja 1992. godine, a u braku nisu imali djecu. Također, utvrđeno je da je iza ostavioca „2004. godine“ proveden ostavinski postupak u kojem prednica tužitelja, koja je umrla 2006. godine, nije učestvovala, te da je apelantica (kćerka ostaviočevog brata) proglašena zakonskim nasljednikom imovine koja je bila predmet ostavinskog postupka, sa dijelom 1/1.

5. Dalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je predmet navedenog ostavinskog postupaka bila sporna imovina koju su stekli njegova prednica i ostavilac za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice. Dalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj tokom postupka tvrdio da njegova prednica, iako je bila živa, nije učestvovala u ostavinskom postupku iza ostavioca kao umrlog supruga niti je sud obavijestio o tom postupku. Općinski sud je naveo da je tužitelj svoje tvrdnje dokazivao iskazima svjedoka i drugim materijalnim dokazima. Sadržaj iskaza svjedoka i materijalnih dokaza detaljno je naveden u presudi. Ocjenom izvedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužitelj dokazao da je njegova sestra živjela u braku sa ostaviocem „oko 50 godina“, te da je sporna imovina stečena njihovim zajedničkim radom (baveći se poljoprivredom i obrađivanjem zemljišta). Stoga, Općinski sud je pozivajući se na odredbe čl. 250. i

251. Porodičnog zakona u vezi sa čl. 12. i 13 Zakona o nasljeđivanju, usvojio tužbeni zahtjev kao osnovan i odlučio kao u izreci presude.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 017844 20 Gž 3 od 13. aprila 2021. godine apelantičina žalba je djelimično usvojena, te je prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je utvrđeno da je tužiteljeva prednica, po osnovu bračne stečevine, suvlasnik sa ½ dijela spornih nekretnina, a da preostali dio od ½ spornih nekretnina čine ostavinu njenog umrlog supruga (ostavioca). U preostalom dijelu prvostepena presuda je ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, u dijelu odluke kojom je utvrđeno da je tužiteljeva pravna prednica, po osnovu bračne stečevine, suvlasnik sa ½ dijela spornih nekretnina, dao jasno i valjano obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da dati razlozi prvostepenog suda u ovom dijelu odluke, imaju uporište u provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju. U ostalom dijelu apelantičini žalbeni navodi su ocijenjeni osnovanim o čemu je navedeno obrazloženje u presudi.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 23 0 P 017844 21 Rev 3 od 17. jula 2021. godine, odbačena jeapelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, primjenom člana 237. stav 3. i 5. ZPP-a u vezi sa članom 247. stav 5. ZPP.

9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama, u dijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljeva prednica, po osnovu bračne stečevine, suvlasnik sa ½ dijela spornih nekretnina, a da preostali dio od ½ spornih nekretnina čine ostavinu njenog umrlog supruga, prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju . Apelantica ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelantica navodi da sporna imovina predstavlja posebnu imovinu ostavioca jer je kupio prije zaključenja braka sa pravnom prednicom tužitelja. Smatra da osporeni dio odluke ne sadrži razloge koji zadovoljavaju standard valjanog obrazloženja odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavaka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, svoje odlučenje o tome da je tužitelj dokazao svoje tvrdnje, detaljno obrazložili, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, a koje obrazloženje apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3734/21 (R. K.-H.) | Sudska praksa | Aktio