Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3626/21 (S. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Suvlasništvo
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3626/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3626/21, rješavajući apelaciju Snježane Malić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Snježane Malić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 028382 20 Rev od 6. jula 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Snježana Malić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića, koju zastupa Irena Puzić-Obradović, advokat iz Doboja, podnijela je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 028382 20 Rev od 6. jula 2021. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 028382 20 Gž od 30. aprila 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 028382 19 P od 2. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i G. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 31. jula 2023. godine proslijeđeni apelantkinji na izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 028382 19 P od 2. decembra 2019. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelantkinja po osnovu sticanja u braku s tuženim suvlasnik na pokretnim stvarima s dijelom ½. Međutim, Osnovni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ona i tuženi po osnovu sticanja u braku suvlasnici stana (u daljnjem tekstu: sporni stan) s dijelom ½. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da su apelantkinja i tuženi bili u braku od 9. avgusta 1988. do 25. maja 2010. godine, kada je brak razveden presudom tog suda. Dalje je utvrđeno da su apelantkinja i tuženi u toku braka živjeli u spornom stanu u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima tuženog. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva Osnovni sud je utvrdio da je P. M. (u daljnjem tekstu: otac tuženog) bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je 1980. godine s nadležnim organom zaključio ugovor o korišćenju spornog stana. Nakon što je otac tuženog preminuo, nosilac stanarskog prava na spornom stanu postala je A. M. (u daljnjem tekstu: majka tuženog). Zatim je utvrđeno da je majka tuženog, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS), prenijela „pravo nosioca stanarskog prava“ na spornom stanu na tuženog po osnovu sporazumnog raskida ugovora o korišćenju spornog stana od 15. marta 2002. godine. Takođe je utvrđeno da su tuženi kao kupac i ODP DI Borja P.O. Teslić kao prodavac 1. jula 2002. godine zaključili ugovor o otkupu spornog stana (u daljnjem tekstu: ugovor o otkupu) u skladu s odredbama ZPDS-a. Tuženi se navedenim ugovorom obavezao na isplatu otkupne cijene s rokom otplate od 20 godina, te je u odgovarajućim javnim evidencijama uknjiženo pravo svojine na spornom stanu s dijelom 1/1.

5. Osnovni sud je zatim citirao sadržaj odredbi čl. 269, 270. i 272. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) kojima su regulisani imovinski odnosi bračnih supružnika. Pri tome je ukazano da apelantkinja nije imala osnov da stekne status nosioca stanarskog prava na spornom stanu jer su nosioci tog prava bili otac, a zatim majka tuženog. U vezi s tim je istaknuto da je upravo tuženi, uz saglasnost i isključivu želju svoje majke kao posljednjeg nosioca stanarskog prava zaključio ugovor o otkupu. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da sporni stan predstavlja posebnu imovinu tuženog, koju je nesporno stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice. Činjenica da je apelantkinja živjela u spornom stanu do 2018. godine, prema ocjeni suda, nije dovoljna sama po sebi da prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) ona stekne svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

6. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 028382 20 Gž od 30. aprila 2020. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu. Okružni sud je u obrazloženju naveo da žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno raspravio sve pravno relevantne činjenice koje su odlučne za ishod postupka, te da je pravilno zaključio da sporni stan, u skladu s relevantnim odredbama PZ-a, predstavlja posebnu imovinu tuženog.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 87 0 P 028382 20 Rev od 6. jula 2021. godine apelantkinjina revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da tuženi nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu i stoga to pravo nije mogla steći ni apelantkinja, pa je neosnovano njeno pozivanje na odredbe člana 19. stav 2. ZSO-a. S obzirom na to da nisu bili nosioci stanarskog prava, sud je naveo da se apelantkinja neosnovano poziva i na odredbe člana 2. stav 1. i člana 20. stav 1. ZSO-a. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Vrhovni sud, nije se radilo o prenošenju stanarskog prava na člana porodičnog domaćinstva poslije smrti nosioca stanarskog prava ili prestanka korišćenja stana iz nekog drugog razloga, pa stoga nema mjesta primjeni odredbi člana 22. st. 1. i 2. ZSO-a. Naime, majka tuženog je, u skladu s odredbama člana 10. stav 1. ZPDS-a, imala pravo na otkup spornog stana. Takođe je mogla, u skladu sa stavom 3. navedenog člana, dati saglasnost da sporni stan otkupi neko od članova njenog porodičnog domaćinstva, što je i učinila, tj. takvu saglasnost je dala tuženom. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 270. st. 5. i 7. PZ-a, te je naglasio da za status zajedničke imovine nije dovoljno da je stečena u toku trajanja bračne zajednice, već da je to sticanje ostvareno zajedničkim radom. Imovina koju u toku bračne zajednice stekne jedan bračni supružnik po nekom drugom zakonskom osnovu je njegova posebna imovina.

8. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog stanja proizlazi da apelantkinja i tuženi sporni stan nisu stekli zajedničkim radom. U vezi s tim je obrazloženo da oni nisu stekli stanarsko pravo, niti je sporni stan dodijeljen njima na korišćenje, već je tuženi uz saglasnost svoje majke otkupio sporni stan. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da sporni stan ne predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Apelantkinjini navodi da je dugi niz godina živjela u spornom stanu, te da je po tom osnovu stekla ista prava kao i nosilac stanarskog prava, uključujući i pravo na otkup stana, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu mogli uticati na drukčiju odluku u ovom postupku. Manji dio otkupne cijene za sporni stan plaćan je za vrijeme trajanja bračne zajednice, što bi podrazumijevalo da je taj dio plaćen zajedničkim sredstvima apelantkinje i tuženog. U vezi s tim je ukazano da apelantkinja po tom osnovu ima samo pravo na obligacionopravni zahtjev. Osim toga, naglašeno je da predmet spora i date okolnosti konkretnog slučaja nisu uporedivi s drugim odlukama redovnih sudova na koje se apelantkinja pozivala, a u kojima se radilo o drukčijoj pravnoj situaciji jer je jednom od supružnika stan bio dodijeljen na korišćenje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je majka tuženog, kao nosilac stanarskog prava, tuženom dala saglasnost za otkup spornog stana, po kojem osnovu je tuženi zaključio ugovor o otkupu. Dalje navodi da su ona i tuženi u toku trajanja braka živjeli u spornom stanu u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima tuženog. Smatra da su sudovi proizvoljno primijenili pravo i da njihove odluke ne sadrže dovoljna obrazloženja. Osporava stav Vrhovnog suda da ona ima pravo na obligacionopravni zahtjev u odnosu na isplatu dijela otkupne cijene za sporni stan. U vezi s tim navodi da su sudovi, postupajući suprotno zauzetoj sudskoj praksi, bili u obavezi da ocijene srazmjernost i razumnost mjera koje „povlače njihove odluke“ u kontekstu prava na dom i imovinu, posebno kada se ima u vidu da je to pitanje od egzistencijalnog značaja za nju. Ukazuje da su sudovi, uprkos njenim navodima, zanemarili da je stekla pravo na dom jer je imala dovoljne i trajne veze sa spornim stanom. U vezi s tim ističe da je u spornom stanu živjela oko 30 godina, te da je i nakon razvoda braka nastavila da živi u tom stanu s njihovom zajedničkom djecom. Navodi da je plaćala „otkup za sporni stan“, te da je po zahtjevu tuženog, koji se u međuvremenu oženio, sporni stan napustila 2018. godine. Živi kao podstanar s izuzetno niskim primanjima i nema drugi dom.

b) Odgovori na apelaciju

10. Vrhovni sud navodi da ostaje pri zaključcima iz svoje odluke te ukazuje da je jasno obrazloženo zbog čega je revizija odbijena. Ističe da se primjena relevantnih zakonskih odredbi ne može smatrati proizvoljnom i stoga predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

11. Okružni sud navodi da u tom postupku nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja pozvala.

12. Osnovni sud navodi da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne norme materijalnog prava i da je postupak sproveden uz poštovanje normi procesnog prava.

13. Tuženi navodi da su presude redovnih sudova donesene bez povrede odredbi parničnog postupka i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. V.Relevantni propisi

14. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Imovina bračnih supružnika

Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270. st. 5. i 7. (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. (7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljem tekstu: stanarsko pravo).

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije i određeno.

Član 20. stav (1)

Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.

Član 22. stav 1.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

16. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) u relevantnom dijelu glasi:

1. Pravo na otkup stana

Član 10.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelantkinja smatra da joj je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

21. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini prigovori, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni prava te kršenju prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

22. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi imali jedinstven stav po pitanju apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u vezi s utvrđenjem susvojine na spornom stanu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili činjenice koje se tiču spornog stana i bitne su za odlučenje u ovom postupku. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili odredbe materijalnog prava koje su, prema njihovom stavu, relevantne za odlučenje, te su shodno tome zaključili da apelantkinjin tužbeni zahtjev u tom dijelu nije osnovan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su, suprotno apelantkinjinim navodima, sudovi naveli jasne i argumentovane razloge zbog čega su zaključili da sporni stan ne predstavlja zajedničku imovinu apelantkinje i tuženog, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao apelantkinjine revizione prigovore, te jasno i precizno obrazložio zašto prigovori kojima je ukazivala na primjenu odredbi materijalnog prava nisu osnovani i ne mogu uticati na drukčije odlučenje u ovom parničnom postupku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu primjene relevantnih propisa Federacije Bosne i Hercegovine, te u vezi s tim nije smatrao proizvoljnim stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da stan koji je jedan bračni supružnik otkupio uz saglasnost nosioca stanarskog prava predstavlja njegovu posebnu imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost prigovora da je apelantkinji prekršeno pravo na obrazloženu odluku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantkinjinim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili zakonske propise.

24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

25. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

26. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, domai prepiske.

Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesimanacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

28. Ustavni sud naglašava da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazoriva protiv Ukrajine, predstavka broj 6878/14, presuda od 17. aprila 2018. godine, tačka 62). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

29. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke rezultat apelantkinjinog pokušaja da promijeni vlasnički status spornog stana. Dakle, u pitanju su odluke redovnih sudova kojima nije udovoljeno zahtjevu za uspostavljanje novog pravnog odnosa u korist apelantkinje kao zainteresovanog lica u odnosu na sporni stan. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporenih odluka javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelantkinjinog „doma“ jer su osporene odluke konstitutivnog karaktera i apelantkinja nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja spornog stana, što je uslov za uplitanje. Ustavni sud pri tome naglašava da je upravo apelantkinja navela da je na zahtjev tuženog napustila sporni stan 2018. godine.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantkinjinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelantkinja smatra da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelantkinja, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na dom, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženjima odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u primjeni odredbi materijalnog prava i kada su za svoje odlučenje dali jasne i relevantne razloge, zbog čega se ne može zaključiti da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.

33. Ustavni sud takođe zaključuje da nema povrede prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u slučaju kada je osporenim odlukama odbijen apelantkinjin zahtjev za utvrđenje susvojine na spornom stanu budući da se u konkretnom slučaju javna vlast, tj. redovni sudovi nisu uplitali u pravo na poštovanje doma jer su osporene odluke konstitutivnog karaktera i apelantkinja nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja spornog stana.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3626/21 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio