Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-213/22 (Đ. H.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-213/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-213/22,rješavajući apelaciju Đume Haznadarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Đuma Haznadarević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 031889 18 U od 22. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đuma Haznadarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Nedim Muhić advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 031889 18 U od 22. novembra 2021. godine.

2. Rješenjem Upravnog odbora Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 29. maja 2018. godine odbijen je apelantičin zahtjev za refundaciju troškova liječenja. U obrazloženju prvostepeni organ je naveo da je apelantici, nakon obavljenih pregleda na KCU Sarajevo – Centar za srce, ukazano da joj je neophodan operativni zahvat srca, te da će o terminu za njegovo izvođenje biti naknadno obaviještena. Zatim, ukazao je da je apelantici nadležna komisija izdala saglasnost za liječenje na teret prvostepenog organa u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi „Centar za srce BH“ Tuzla (u daljnjem tekstu: saglasnost). Takođe je naveo da je apelantici Dom zdravlja Tomislavgrad izdao uputnicu za liječenje izvan Kantona 10. Osim toga, ukazao je da iz dopisa Centra od 5. februara 2018. godine proizlazi da je apelantica samoinicijativno došla na liječenje u „Centar za srce BH“ Tuzla (u daljnjem tekstu: Centar), da je tada apelantica upoznata da na osnovu saglasnosti može biti stavljena na listu čekanja Centra, te da, ukoliko na to ne pristane, prvostepeni organ neće platiti niti refundirati troškove liječenja. Osim toga, naveo je da iz tog dopisa proizlazi da apelantica nije pristala da bude uvrštena na listu čekanja, te da je nakon izvršenog operativnog zahvata ličnim sredstvima platila taj zahvat. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ je zaključio da apelantica nema pravo na refundaciju troškova liječenja, jer nije ispoštovala proceduru predviđenu Uputstvom o postupku utvrđivanja liste čekanja i načinu popune obrazaca Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH (u daljnjem tekstu: Uputstvo).

3. Rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 16. jula 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je ponovljeno činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog organa te obrazloženo da je zahtjev apelantice neosnovan „jer je, obzirom da je pribavila Suglasnost za liječenje u „Centar za srce BH“ Tuzla, imala mogućnost da bude stavljena na Listu čekanja na šta nije pristala, već je pristala da ličnim sredstvima snosi troškove liječenja, a bila je upoznata sa procedurama za ostvarivanje prava za liječenje na teret sredstava federalnog fonda solidarnosti, a nije zbrinjavana kao urgentni slučaj.“

4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 031889 18 U od 22. novembra 2021. godine odbijena je apelantičina tužba protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je Uputstvom propisano da je zdravstvena ustanova, nakon pregleda i ocjene hitnosti, dužna svakog bolesnika, kojem je izdata saglasnost i uputnica za liječenje na teret federalnog fonda solidarnosti, uvesti u protokol bolesnika sa podacima navedenim u obrascu „lista čekanja“. U vezi s tim, ukazao je da je pravilan zaključak upravnih organa da se apelantica u Centru liječila mimo propisane procedure zbog čega nema pravo na refundaciju troškova liječenja. Osim toga, ukazao je da prema odredbama Pravilnika o načinu ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja (član 32.) hitan medicinski tretman podrazumijeva, osim pružanja zdravstvene usluge radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje oboljelog lica i prevoz lica od mjesta oboljenja do najbliže zdravstvene ustanove. Imajući to u vidu, te priloženu dokumentaciju, Kantonalni sud je sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije riječ o hitnom medicinskom tretmanu.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred upravnim organima i redovnim sudom. Naročito ističe da nije pravilno utvrđeno da operativni zahvat nije bio hitan, budući da se je njeno zdravstveno stanje pogoršalo, te da je operativni zahvat bio neophodan. Takođe, ističe da joj nije omogućeno da učestvuje u postupku, odnosno da se izjasni o dopisu Centra od 5. februara 2018. godine, te da su time povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku koje to pravo omogućavaju strankama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U odnosu na apelantičine navode da joj nije omogućeno da učestvuje u postupku, odnosno da joj nije omogućeno da se izjasni na dopis Centra od 5. februara 2018. godine, Ustavni sud smatra da apelantica ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je u tom rješenju prezentovan sadržaj navedenog dopisa. Dakle, proizlazi da je apelantica bila upoznata sa sadržajem navedenog dopisa, te da je u daljnjem toku postupka pred organom uprave i sudom mogla osporavati tačnost činjenica navedenih u dopisu. Međutim, Ustavni sud uočava da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je ona to i učinila. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da apelantica nije onemogućena da učestvuje u postupku, odnosno da neosnovano prigovara da joj nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.

9. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložio zašto su upravni organi odbili apelantičin zahtjev za refundaciju troškova liječenja. Naročito, Ustavni sud zapaža da je taj sud jasno obrazložio zašto se apelantičin operativni zahvat ne smatra hitnim medicinskim tretmanom (vidi, tačka 5. ove odluke). Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

11. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-213/22 (Đ. H.) | Sudska praksa | Aktio