Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-48/22 („Dagum“ d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-48/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembar 2025. godine, u predmetu broj AP-48/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Dagum“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
„Dagum“ d.o.o. Zvornik protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 126116 20 Rev od 3. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Dagum“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Gavrić advokat iz Bijeljine, podnio je 4. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 126116 20 Rev od 3. novembra 2021. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 126116 20 Pž 2 od 24. septembra 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 27 0 Ps 126116 18 Ps od 30. decembra 2019. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena („Nova Banka“ a.d. Banjaluka), na ime sticanja bez osnova, isplati iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju, sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelant, kao korisnik kredita i tužena zaključili dva ugovora o dugoročnom kreditu. Dalje, naveo je da je radi obezbjeđenja naplate ovih potraživanja zasnovano založno pravo na apelantovim stvarima koje je procijenio vještak mašinske struke B. T. Takođe je ukazao da je rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Zvorniku od 15. maja 2014. godine dozvoljeno izvršenje na apelantovim založenim pokretnim stvarima, radi namirenja potraživanja po osnovu ugovora o kreditu. Sud je dalje naveo da su u tom izvršnom postupku sudski izvršioci popisali one založene pokretne stvari koje su pronađene kod apelanta, te da su tuženoj predate stvari koje su navedene u tom zapisniku. Dalje, sud istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke A. T. proizlazi da tuženi nije preuzete stvari uveo u svoju knjigovodstvenu evidenciju kao svoju imovinu, nego je vrijednost tih stvari proknjižio kao umanjenje apelantovog duga u određenom novčanom iznosu.
3. Sud je ukazao da apelant smatra da mu je tuženi dužan isplatiti razliku između vrijednosti založenih pokretnih stvari i vrijednosti stvari koje je tuženi preuzeo, odnosno vrijednosti za koju je umanjen apelantov dug. Međutim, imajući u vidu sve navedeno, sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantovu tvrdnju da je tuženi, preuzimanjem apelantovih pokretnih stvari, bez osnova stekao iznos koji apelant potražuje tužbom. Naime, sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da i nakon što je tuženi preuzeo založene pokretne stvari, apelant nije u potpunosti izmirio svoje obaveze prema tuženom po osnovu ugovora o kreditu. Knjiženjem vrijednosti tih stvari samo je umanjen apelantov dug. Konačno, sud je istakao da apelant nije dokazao vrijednost stvari koje je tuženi preuzeo jer, između ostalog, nije pouzdano utvrđeno ni da je tuženi preuzeo sve založene pokretne stvari. Stoga, sud je zaključio da nije bilo osnova da se u konkretnom slučaju, primjenom odredaba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvoji apelantov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Višeg privrednog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju sud je potvrdio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda.
5. Osporenom Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju sud je naveo da se, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud nije bavio zakonitošću izvršnog postupka, nego je morao imati u vidu dokaze koje su predložile stranke i činjenice koje su tvrđene u izvršnom postupku. U vezi s tim, sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, te valjano i iscrpno obrazložio svoju odluku koju je kao pravilnu prihvatio i drugostepeni sud. Naime, naveo je da apelant, na kojem je u konkretnom slučaju bio teret dokazivanja, nije predlagao procjenu vrijednosti založenih stvari koje su popisane i preuzete u izvršnom postupku. Vrhovni sud je istakao da je odgovor na ovo pitanje moglo dati samo stručno lice koje u konkretnom postupku nisu angažovali ni apelant, niti tuženi. Pri tome je sud ukazao da se nije mogla prihvatiti procjena založenih stvari, odnosno ukupan iznos naveden u toj procjeni, između ostalog, ni zbog činjenice da tuženi nije preuzeo sve popisane stvari. Imajući to u vidu, sud je istakao da nije osnovana apelantova tvrdnja da se tuženi obogatio za iznos koji predstavlja razliku između vrijednosti založenih pokretnih stvari i vrijednosti preuzetih stvari u iznosu u kojem su knjižene u poslovnim knjigama tužene.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se u konkretnom postupku „nije trebala ispitivati zakonitost izvršnog postupka“, nego da su redovni sudovi u ovom postupku morali prihvatiti činjenična utvrđenja iz tog, izvršnog postupka. Apelant osporava zaključak sudova da nije utvrđena vrijednost preuzete opreme. Smatra da je ona utvrđena procjenom založenih stvari, pa da nije bilo potrebe za dodatnim vještačenjem.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO, dovoljno obrazložio da je apelantov zahtjev neosnovan jer on nije dokazao vrijednost stvari koje je tuženi preuzeo. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima koje ponavlja i u apelaciji, ukazao da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije predlagao procjenu vrijednosti založenih stvari koje su popisane i preuzete u izvršnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je odgovor na pitanje vrijednosti preuzete opreme moglo dati samo stručno lice koje nisu angažovali ni apelant, niti tuženi, pri čemu se nije mogao prihvatiti iznos naveden u procjeni iz izvršnog postupka, između ostalog, ni zbog činjenice što tuženi nije preuzeo sve popisane stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud odgovorio zašto su dovoljno i detaljno obrazložio zbog čega su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u konkretnom slučaju prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman