Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3720/21 (V.M.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3720/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3720/21 , rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055943 15 Rsž od 27. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 29. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 055943 21 Rev od 5. avgusta 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055943 15 Rsž od 27. maja 2021. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 055943 14 Rs od 16. marta 2015. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2624/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 5. avgusta 2021. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda broj 53 0 Rs 055943 14 Rs od 16. marta 2015. godine obavezan je tuženi Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantu isplati pojedinačne iznose precizirane u izreci presude na ime dijela naknade za ishranu, uvećanja plate po osnovu rada noću i rada u državne praznike i naknade za prevoz za određene periode, kao i po osnovu neisplaćenog dijela regresa za period 2009. do 2013. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Međutim, presudom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu jubilarne nagrade. U obrazloženju presude je navedeno da apelantu, kao uposleniku tuženog pripadaju tražene naknade u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Visina naknada je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Razliku naknade za prevoz sud je utvrdio na osnovu apelantovih potvrda, te u skladu sa odredbom člana 30. Kolektivnog ugovora. S druge strane, sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu jubilarne nagrade jer apelant nije dostavio dokaz da mu ta naknada pripada shodno rješenju tuženog o priznavanju tog prava. U vezi s tim, sud je istakao da se prema članu 28. Kolektivnog ugovora jubilarna naknada isplaćuje u skladu sa materijalnim mogućnostima, te da tuženi nije donio takvu odluku. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbama čl. 386 i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehu stranaka.

4. Kantonalni sud je presudom 53 0 Rs 055943 15 Rsž od 27. maja 2021. godine djelimično uvažio žalbe apelanta i tuženog i preinačio prvostepenu presudu „u dijelu dosuđene naknade za prevoz i troškova postupka“ na način da je tuženi obavezan da po osnovu naknade za prevoz za period 2009. do 2013. godine isplati manje iznose od iznosa dosuđenih prvostepenom presudom, te je apelant odbijen za isplatu naknade za prevoz za 2014. godinu, kao i za isplatu razlike regresa za 2013. godinu. Također je preinačena i odluka o troškovima postupka na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati veći iznos troškova od ranije dosuđenih. Sud je u preostalom dijelu odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda u pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu jubilarne nagrade, u vezi sa čim je podržao obrazloženje prvostepenog suda. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je osnovana žalba tuženog u pogledu razlike naknade za regres za 2013. godinu, iz razloga što pravo na potraživanje regresa dospijeva prvog narednog dana nakon početka korištenja godišnjeg odmora. S obzirom da je apelant godišnji odmor koristio nakon stupanja na snagu izmjena Kolektivnog ugovora, proizlazi da mu je regres isplaćen u skladu sa navedenim izmjenama Kolektivnog ugovora.

5. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 30. Kolektivnog ugovora propisano da službenik, pod određenim uslovima, ima pravo na troškove prevoza u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja. Apelant je, s obzirom da stanuje u Mostaru a radi u Konjicu, ostvario pravo na troškove prevoza koje mu je priznato rješenjem Komesara policije od 9. februara 2009. godine. Međutim, Kantonalni sud je istakao da obračun naknade za prevoz koji je tuženi primjenjivao u spornom periodu, na način da se cijena dnevne karte množila sa brojem radnih dana (smjena) apelanta, nije u skladu sa odredbom člana 30. Kolektivnog ugovora. Ovo iz razloga što navedene odredbe zaposleniku daju pravo na naknadu troškova za prevoz u visini cijene mjesečne karte na relaciji od kuće do posla i obrnuto. Osim toga, u nalazu vještaka nije navedeno po kojem je osnovu tuženi isplaćivao apelantu naknadu za prevoz, niti je obrazloženo zašto je došlo do razlike u naknadi za precizirani period. Kantonalni sud je naveo da apelantu, za precizirane periode, pripada naknada troškova za prevoz u visini mjesečne karte autoprevoznika za koju je apelant kao dokaz dostavio potvrdu. Također, sud je naveo da u preostalom dijelu naknade troškova nema razlike između naknade koja apelantu pripada i koja mu je isplaćena, jer mu je isplaćivana naknada u iznosu propisanom javnom ispravom – odlukom Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada HNK) od 10. maja 2012. godine. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da apelant, na kome je bio teret dokazivanja u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao postojanje razlike u visini cijene mjesečne karte na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada u relevantnom periodu, odnosno da mu je tuženi isplaćivao troškove prevoza u manjem iznosu od pripadajućeg. Imajući to u vidu, Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na potraživanje razlike naknade za prevoz. Također, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pripadaju troškovi nagrade za odsustvo iz kancelarije za dva ročišta, te je u skladu sa članom 387. ZPP-a i uspjehom stranaka preinačio prvostepenu odluku o troškovima postupka.

6. Vrhovni sud je rješenjem broj 53 0 Rs 055943 21 Rev od 5. avgusta 2021. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP.

7. Apelant navodi da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U suštini, apelant navodi da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant, između ostalog, navodi više predmeta Općinskog suda u Mostaru, Čapljini i Konjicu u kojima su drugi zaposlenici tuženog ostvarili pravo na jubilarnu nagradu, zbog čega smatra da je u odnosu na njih diskriminisan. Smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je on trebao dokazivati da je koristio usluge prevoza, kao i da mu je trebalo dosuditi troškove u punom iznosu. Pored toga, apelant se pozvao i na odluke redovnih sudova u predmetu broj 56 0 Rs 054246 16 Rs u kojem je tužitelju dosuđena razlika naknade za prevoz. S obzirom na to, apelant je istakao da mu je povrijeđen princip pravne sigurnosti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

10. Apelantov navodi se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava u vezi odbijajući dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove prevoza i dijelu koji se odnosi na jubilarnu nagradu. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da neće postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i Kolektivnog ugovora, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, kao i o tome da mu ne pripada naknada regresa za 2013. godinu. Također, Kantonalni sud je detaljno obrazložio dio presude kojom je preinačio prvostepenu odluku u dijelu dosuđenih iznosa na ime troškova prevoza, odnosno da apelant nije dokazao odlučne činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev u tom dijelu (vidi, tačka 5. ove odluke).

12. U odnosu na apelantove navode da mu je u postupku povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno ukoliko nije došlo do kontinuirane nesigurnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, iz presuda općinskih sudova u Mostaru, Čapljini i Konjicu, koje su potvrđene presudama Kantonalnog suda, dostavljenih u izjašnjenju na odgovore na apelaciju, proizlazi da su sudovi usvajali tužbene zahtjeve tužitelja u pogledu razlike naknade za prevoz u predloženom iznosu. U tim predmetima sudovi su, na osnovu provedenih dokaza, zaključili da su osnovani zahtjevi tužitelja za naknadu troškova prevoza. Međutim, u apelantovom slučaju sud je na osnovu izvedenih dokaza – dostavljenih potvrda i nalaza vještaka, utvrdio konkretan iznos duga na ime troškova prevoza te je djelimično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. S obzirom na to da sud u svakom konkretnom slučaju ispituje ispunjenost uvjeta za isplatu troškova prevoza, što je determinirano ličnim okolnostima svakog tužitelja, proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da je prekršen princip pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3720/21 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio