Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-305/22 („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-305/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-305/22, rješavajući apelaciju koju je podnijelo „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo

„Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 198445 21 Rev od 9. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Martinović i Partneri" d.o.o. Mostar, podnio je 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 198445 21 Rev od 9. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 198445 20 Pž 2 od 26. oktobra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. januara 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Zavoda zdravstvenog osiguranja TK Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac), kojim je tražio da se obaveže apelant da tužiocu isplati novčani iznos naveden u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni iznos).

3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da se 1. marta 2009. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo motorno vozilo osigurano kod apelanta i motorno vozilo kojim je upravljao A. G. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Takođe, naveo je da je, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Gradačcu od 24. januara 2014. godine, utvrđeno da je vozač vozila osiguranog kog apelanta odgovoran za nastanak saobraćajne nezgode. Sud je naveo da je oštećeni u saobraćajnoj nezgodi zadobio tjelesne povrede, te da je u periodu od 1. marta do 25. aprila 2009. godine, kao osiguranik tužioca, bio na bolničkom liječenju u JZU UKC Tuzla (u daljnjem tekstu: UKC Tuzla). Dalje, sud je ukazao da su tužilac i UKC Tuzla 27. januara 2009. godine zaključili ugovor o pružanju usluga zdravstvene zaštite (u daljnjem tekstu: ugovor). Navedenim ugovorom UKC Tuzla se obavezao da od 1. januara do 31. decembra 2009. godine pruža zdravstvenu uslugu tužiočevim osiguranicima, dok se tužilac obavezao da za to plati ugovorenu godišnju naknadu. Osim toga, tim ugovorom je, između ostalog, predviđeno da se pružene usluge iskazuju brojem slučajeva i ukupnim brojem dana liječenja, te da tužilac ugovorenu naknadu plaća u mjesečnom iznosu od 1/12 ugovorene naknade, i to do 25. u tekućem mjesecu za prethodni mjesec. Sud je naveo da je UKC Tuzla ispostavio tužiocu specifikaciju usluga koje je pružio oštećenom, u vrijednosti spornog iznosa. Osim toga, ukazao je da je tužilac kao dokaz proveo analitičku karticu za period od 1. januara do 31. decembra 2009. godine iz koje slijedi da je tužilac uplaćivao novčane iznose na račun UKC Tuzla na osnovu ugovora. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 66. i 71. Zakona o zdravstvenom osiguranju i čl. 154., 178. i 939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, naveo je da je tužilac, kao treće lice koje je platilo troškove liječenja svog osiguranika, aktivno legitimisan da od apelanta, kod kojeg je osigurano vozilo kojim je upravljalo lice odgovorno za saobraćajnu nezgodnu, odnosno koje je te troškove prouzrokovalo, traži njihovu naknadu. Međutim, sud je ukazao da se saobraćajna nezgoda dogodila 1. marta 2009. godine, te da su troškovi liječenja učinjeni zaključno sa 25. aprilom 2009. godine. S obzirom na to da je tužba za naknadu materijalne štete podnesena 28. marta 2014. godine, dakle, nakon proteka roka od tri godine, Općinski sud je zaključio da je tužiočevo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 198445 20 Pž 2 od 26. oktobra 2020. godine tužiočeva žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužilac ima pravo da od apelanta, kao osiguravajućeg društva kod kojeg je osigurano vozilo kojim je upravljao vozač koji je skrivio saobraćajnu nezgodu, potražuje troškove koje je platio za troškove liječenja oštećenog. Međutim, istakao je da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tužiočevo potraživanje zastarjelo. U vezi s tim, ukazao je da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju naknade štete, nego o regresnom potraživanju, na koje se u pogledu zastarjelosti primjenjuje petogodišnji rok iz odredbe člana 371. stav (1) ZOO. Imajući to u vidu, naglasio je da prilikom računanja roka zastarijelosti treba imati u vidu sadržaj ugovora i analitičke kartice iz koje slijedi da je tužilac svakog mjeseca vršio akontativne uplate, dakle i za mart, april i maj 2009. godine, kada je oštećenom pružena usluga. U vezi s tim, ukazao je da se početak roka zastarjelosti u konkretnom slučaju računa od 25. aprila 2009. godine, kao prvog dana poslije dana kada je tužilac morao platiti akontaciju UKC Tuzla za mjesec mart 2009. godine (član 13. stav (2) ugovora). S obzirom na to da je tužilac specifikacijom učinio vjerovatnim da je imao izdatke na ime liječenja oštećenog, te imajući i vidu da je 28. marta 2014. godine podnio tužbu, po ocjeni tog suda tužiočevo potraživanje nije zastarjelo.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 198445 21 Rev od 9. septembra 2021. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužilac plaćanjem računa za liječenje oštećenog, stekao pravo subrogacije od tuženog, te da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju na koje se u pogledu zastarjelosti primjenjuje rok iz odredbe člana 371. stav (1) ZOO. Takođe, naveo je da je neosnovan apelantov prigovor da tužilac konkretnom uplatom nije dokazao da je platio usluge koje je UKC Tuzla pružio oštećenom. Naime, ukazao je da je i po ocjeni tog suda, tužilac dostavljanjem dokaza o zbirnoj uplati dokazao da je UKC-u Tuzla platio izdatke za liječenje svog osiguranika. Ovo tim prije ako se ima u vidu ugovoreni način pružanja i plaćanja usluga između tužioca i UKC Tuzla, koji su regulisani ugovorom.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u postupku pred redovnim sudovima tužilac imao privilegovan položaj zbog čega su redovni sudovi usvojili tužiočev tužbeni zahtjev iako za to ne postoji uporište niti u jednom materijalnom propisu, pri tom zanemarujući sve njegove navode čime je povrijeđen princip ravnopravnosti stranka u postupku. Takođe ističe da tužilac nije dokazao da je pretrpio štetu, odnosno da je platio troškove liječenja oštećenog, te da su sudovi zaključili da je tužilac vjerovatno imao izdatke za troškove liječenje slijedom čega su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev. Osim toga, navodi da je pogrešan zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju riječ o regresnom potraživanju za koji je propisan petogodišnji rok zastare, te u vezi s tim ističe da je nastupila zastara tužiočevog potraživanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi privilegovali tužioca i zanemarili njegove navode, Ustavni sud smatra da apelant ukazuju na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.). U vezi sa tim, Ustavni sud uočava da apelant povredu navedenog principa vidi u tome da sud njegove navode, činjenice i dokaze uopće nije imao u vidu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06, tačka 31.). Imajući to u vidu, te da apelant ne tvrdi da on nije imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je narušen princip ravnopravnosti stranaka.

10. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se ostali apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud jasno ukazali da je tužilac dostavljanjem dokaza o zbirnoj uplati dokazao da je platio troškove liječenja oštećenog zbog čega su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, o čemu se izjasnio Vrhovni sud povodom apelantove revizije, pozivajući se na relevantne odredbe zakona jasno obrazložio zašto apelantov prigovor zastare potraživanja nije osnovan, odnosno kada zastarjelost počinje teći (vidi, tačka 4 ove odluke). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-305/22 („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio