Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-831/22 (V. Đ.)
Odluka donesena 30. 11. 2023.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-831/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 11. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine, u predmetu broj AP-831/22, rješavajući zahtjev Vesne Đukić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vesne Đukić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada, Republika Srbija, koju zastupa Sead Temim, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025742 20 Uvp od 15. oktobra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025742 16 U od 9. decembra 2019. godine. Apelantica je 3. oktobra 2023. godine podnijela Ustavnom sudu i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojim je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će zabraniti iseljenje apelantice iz stana koji se nalazi na adresi Grbavička broj 8A/6, stan broj 24 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan), do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Apelantičin deda, S. S., podnio je 18. juna 1998. godine, u svojstvu nosioca stanarskog prava, zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana. Postupajući po navedenom zahtjevu, Uprava za stambena pitanja KS (u daljnjem tekstu: Uprava) je donijela zaključak od 22. oktobra 2002. godine, kojim je obustavila postupak zbog smrti apelantičinog dede. Apelantica je 30. juna 2004. godine Upravi podnijela prijedlog za obnovu postupka, te je Uprava zaključkom od 27. aprila 2005. godine dozvolila obnovu postupka. Nakon toga su organi uprave, kao i redovni sudovi donijeli više odluke i predmet vraćali na ponovni postupak.
3. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-1735/98 od 30. novembra 2015. godine, utvrđeno je da je apelantičin deda bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da apelantici pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana.
4. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/02-23-3571/15 od 13. januara 2016. godine, odbijena je žalba Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba) podnesena protiv navedenog prvostepenog rješenja Uprave.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 025742 16 U od 9. decembra 2019. godine, uvažena je tužba Službe, poništena su rješenja Ministarstva i Uprave i upravna stvar je riješena tako što je odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025742 20 Uvp od 15. oktobra 2021. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da je tokom izvršenja ranije presude Kantonalnog suda od 20. maja 2015. godine, Uprava utvrdila da je nositelj stanarskog prava na spornom stanu bio apelantičin deda, koji je u tom stanu živio od 1972. godine do 17. marta 1996. godine. Dalje je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantičin deda umro 26. jula 2000. godine te da je sporni stan, rješenjem Generalštaba Armije RBiH od 24. septembra 1996. godine, proglašen trajno napuštenim. Vrhovni sud je obrazložio da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelantica unuka nositelja stanarskog prava, koja je imala prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana od „3. novembra 1987. godine i dalje“. Vrhovni sud je ukazao da su prema popisu stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine, na adresi spornog stana popisani apelantičin deda, apelantičin otac i apelantica. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da iz izvoda iz matične knjige vjenčanih Općine Gradiška, proizlazi da je apelantica 13. novembra 1995. godine zaključila brak sa G. Đ., te da je u rubrici prebivalište naznačeno „Rovine, Opština Gradiška“. Vrhovni sud je istakao da je i apelantica u svom iskazu izjavila da je 1995. godine napustila sporni stan, da se u decembru 1995. godine udala i da sa suprugom od 2007. godine živi u Novom Sadu.
7. Vrhovni sud je istakao da „podnositelju zahtjeva (kao prijeratnom nositelju stanarskog prava na spornom stanu, kao i članu njegovog porodičnog domaćinstva)“, koji se prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma imaju smatrati izbjeglim i raseljenim licem, u skladu sa odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelantica 13. novembra 1995. godine zaključila brak, te da je sa svojim suprugom počela da živi i stanuje u zajedničkom domaćinstvu u Opštini Gradiška, a potom su se preselili u Novi Sad, gdje i trenutno stanuju. Stoga, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak da je apelantica zaključenjem braka sa G. Đ. sa kojim je zasnovala drugu ekonomsku zajednicu, prekinula faktičku zajednicu života sa svojim dedom i na taj način izgubila status člana porodičnog domaćinstva svoga dede na spornom stanu. Naime, postojanje trajne zajednice života i stanovanja sa nositeljem stanarskog prava je uvjet za sticanje i zadržavanje statusa člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima SRBiH (koji je preuzet kao federalni zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima). Vrhovni sud je istakao da zbog gubitka statusa člana porodičnog domaćinstva svoga dede na spornom stanu, apelantica ne može zahtijevati povrat spornog stana, jer shodno članu 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, samo nositelju stanarskog prava ili članu porodičnog domaćinstva pripada pravo na vraćanje napuštenog stana.
8. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelantica vidi, u suštini, u proizvoljnoj primjeni prava, a žali se i na dužinu trajanja postupka. Apelantica je u zahtjevu za privremenu mjeru navela da je 2016. godine uvedena u posjed spornog stana i da je „mislila da je postupak okončan“. Međutim, navodi da su joj uposlenici Uprave i Službe „prijetećim glasom“ rekli da nikada neće dobiti sporni stan. U vezi s tim, apelantica je istakla kako je Služba uložila žalbu na rješenje kojim se apelantici vraća u posjed sporni stan, koja je odbijena, da bi onda Služba podnijela tužbu, koja je usvojena presudom Kantonalnog suda od 9. decembra 2019. godine. Apelantica je naglasila kako je navedena presuda „dijametralno različita“ od ranije presude Kantonalnog suda od 20. maja 2015. godine. Dalje je citirala šta je navela u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, ukazujući, u suštini, da osporena presuda Kantonalnog suda ima za cilj da apelantici „bukvalno otme“ stan. U vezi s tim, apelantica je naglasila kako su njeni navodi, da joj se želi „,oteti" stan potvrđeni ponašanjem Službe, koja je odmah nakon donošenja navedene presude Kantonalnog suda podnijela zahtjev Upravi za iseljenje apelantice i predaju spornog stana u posjed. Apelantica je istakla kako je Služba, isti zahtjev ponovo podnijela 7. decembra 2021. godine, 8. juna 2022. godine i 27. juna 2023. godine.
9. Apelantica je istakla kako su joj svi navedeni zahtjevi dostavljeni zajedno u jednoj koverti i to tek u septembru 2023. godine, uz poziv da se u svojstvu stranke, javi u prostorije Uprave 3. oktobar 2023. godine. Apelantica smatra „da je sve unaprijed planirano kako bi je iznenadili i na nelegalan način oduzeli stan“. Apelantica je naglasila kako je Služba, „protivno pozitivnim propisima i odluci Visokog predstavnika u BiH, formirala tzv. komisiju za kontrolu stanovanja koja je 25. decembra 2019. godine utvrdila da apelantica ne koristi stan“. U vezi s tim, apelantica je istakla kako je sporni stan bio i još uvijek je neuslovan za stanovanje jer ga je „bespravni korisnik prilikom iseljenja devastirao“. Također navodi da je Visoki predstavnik zabranio kontrolu stanovanja jer se time krši sloboda kretanja. Apelantica smatra da joj se ova sloboda uskraćuje i da je izložena diskriminaciji po osnovu nacionalne pripadnosti. Imajući u vidu sve navedeno, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere u cilju „sprečavanja nesagledivih negativnih posljedica po apelanticu i njenu porodicu“.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) i (2). Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
(2) Izuzetno, predsjednik Ustavnog suda može, u nemogućnosti sazivanja sjednice, odrediti privremenu mjeru iz stava (1) ovog člana.
11. Ustavni sud prvenstveno naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.
12. Ustavni sud zapaža da apelantica kao razloge za donošenje privremene mjere navodi, u suštini, da osporne odluke i ponašanje Službe imaju za cilj da apelantici „otmu“ sporni stan, tj. da je Služba nakon donošenja osporene presude Kantonalnog suda, Upravi podnijela više zahtjeva za iseljenje apelantice iz spornog stana. Ustavni sud, prije svega, naglašava da iz apelacije, kao i dokumenata dostavljenih uz apelaciju, proizlazi da je upravni postupak za iseljenje apelantice u početnoj fazi, tj. da nije još doneseno ni prvostepeno rješenje o zahtjevu Službe za iseljenje apelantice. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u zahtjevu za privremenu mjeru iznosi argumente kojim se osporava zakonitost osporenih odluka, kao i argumente kojima ukazuje na navodno kršenje ustavnih prava (slobodu kretanja i zabranu diskriminacije). Ustavni sud ukazuje da ovakvom argumentacijom apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, konkretne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić