Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2954/21 (B. Š.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra domom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Mobing
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2954/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025, u predmetu broj AP-2954/21, rješavajući apelaciju Brana Šakote, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brana Šakote podnesna protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 052394 21 Rev od 12. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie)neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brano Šakota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 11. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 052394 21 Rev od 12. maja 2021. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 052394 20 Gž 3 od 7. jula 2020. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv Grada Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi), gradonačelnika Bijeljine (u daljnjem tekstu: drugotuženi), načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Bijeljina (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i šefa Odsjeka za upravno-pravne poslove Grada Bijeljina (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi). Tužbenim zahtjevom je tražio da sud utvrdi da je apelant diskriminisan, poništi više rješenja drugotuženog, obaveže prvotuženog da ga rasporedi na radno mjesto šefa Odsjeka za legalizaciju, te da mu nadoknadi materijalnu štetu na ime razlike plate i nematerijalnu štetu.

3. Presudom Općinskog suda broj 80 0 P 052394 14 P od 21. oktobra 2016. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 052394 17 Gž od 16. novembra 2017. godine uvažene su apelantova i žalba prvo, drugo i trećetuženog te je prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju, sud je naveo da tužbeni zahtjev nije jasno određen, kao i da su izreka i obrazloženja prvostepene presude kontradiktorni i konfuzni.

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 052394 18 P 2 od 17. maja 2019. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno je da ga je prvotuženi diskriminisao različitim postupanjem i izdvajanjem u postupcima popunjavanja upražnjenih radnih mjesta od 1997. godine do donošenja te presude. Takođe je utvrđeno da je prvotuženi diskriminisao apelanta „degradacijom njegovih radnih uslova i degradacijom njegovog profesionalnog statusa“, održavanjem i intenziviranjem diskriminacije, te različitim postupanjem i „izdvajanjem apelanta i njegove porodice“ i onemogućavanjem da apelant i njegova porodica ostvare pravo na stambeno zbrinjavanje dodjelom stana, zaključenjem ugovora o zakupu i otkupom stana. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju, sud je naveo da je apelant tvrdnje o diskriminaciji prvenstveno zasnovao na navodima da prvotuženi nije izvršio pravosnažnu presudu Okružnog suda od 5. juna 2013. godine. U vezi s tim, sud je istakao da je ta presuda preinačena presudom Vrhovnog suda od 2. juna 2015. godine sa obrazloženjem da činjenica da je apelant, kao radnik, ispunio uslove za obavljanje poslova sa VII stepenom stručne spreme ne obavezuje poslodavca da ga na takve poslove i rasporedi. Stoga je zaključio da je prvotuženi prilikom raspoređivanja radnika postupao u potpunosti u skladu sa Pravilnikom o radu zaposlenih u administrativnoj službi Grada Bijeljina, o čemu je i odlučeno u postupku okončanom presudom Vrhovnog suda od 2. juna 2015. godine. Sud je dalje ocijenio neosnovanim i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže prvotuženog da mu nadoknadi materijalnu štetu koja se ogleda u razlici plate koju bi primio da je raspoređen na poslove sa VII stepenom stručne spreme. U vezi sa tim je istakao da je o tom tužbenom zahtjevu pravosnažno presuđeno presudom Vrhovnog suda od 2. juna 2015. godine. Dalje je naveo da je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu razlike plata za period od 1. septembra 2013. zaključno sa „23. martom 2013. godine“ neblagovremen. U pogledu apelantovog potraživanja razlike plate za period od 1. aprila do 30. novembra 2014. godine, sud je istakao da je taj tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Takođe je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio naknadu nematerijalne štete, uz obrazloženje da taj zahtjev nije potvrđen niti jednim izvedenim dokazom.

6. U odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva, sud je obrazložio da je apelant bio izložen diskriminaciji i mobingu od kada se zaposlio kod prvotuženog i da se ta diskriminacija ogleda u povredi prava iz radnog odnosa „donošenjem različitih pravilnika o sistematizaciji“ i činjenici da prvotuženi nije apelantu „dodijelio stan u cilju rješavanja stambenog pitanja“. S obzirom na to da prvotuženi, kako je obrazloženo, nije dokazao da nije diskriminisao apelanta, sud je u odnosu na njega usvojio tužbeni zahtjev. Konačno, sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugo, treće i četvrtotuženog, uz obrazloženje da oni nisu u kontinuitetu od 1997. godine radili kod prvotuženog.

7. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 80 0 P 052394 18 P 2 od 25. novembra 2019. godine odlučeno je o troškovima postupka.

8. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 052394 20 Gž 3 od 7. jula 2020. godine apelantova žalba je odbijena, dok su žalbe prvo, drugo i trećetuženog uvažene i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je prvostepenom presudom bio usvojen. U preostalom dijelu u kojem je odbijen ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva prvostepena presuda je potvrđena, a odbačena je apelantova dopuna žalbe. U obrazloženju, sud je ukazao na definiciju diskriminacije iz člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije i oblike diskriminacije propisane odredaba člana 4. tog zakona. U vezi sa tim je istakao da je za sve oblike diskriminacije, osim mobinga i polnog uznemiravanja, nužno da tužilac navede uporednu grupu prema kojoj je postupljeno drugačije, što apelant nije učinio. Sud je takođe ukazao da je bitno da tužbeni zahtjev sadrži potpuno jasan i određen činjenični opis radnji diskriminacije. U vezi s tim, sud je istakao da apelantov tužbeni zahtjev ne ispunjava taj uslov, jer je prvi dio zahtjeva uopšten i nedovoljno činjenično određen, te se konstatacije o diskriminaciji uopšte ne mogu ocijeniti. Osim toga, sud je naglasio da je na nejasnost tužbenog zahtjeva ukazao i u ranijoj odluci u ovom postupku. Okružni sud je naveo i da je zaključak prvostepenog suda o postojanju diskriminacije paušalan i neobrazložen, te da je stoga prvostepena presuda nejasna i kontradiktorna. Konačno, sud je ukazao da i kada bi se apelantovi navodi pokušali konkretizovati, iz njih se ne mogu izvesti pouzdane činjenice o vjerovatnosti diskriminacije, što bi vodilo obavezi diskriminatora da dokaže suprotno.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 052394 21 Rev od 12. maja 2021. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je podržao zaključak drugostepenog suda da apelantov tužbeni zahtjev ne sadrži konkretan i jasan činjenični opis radnji za koje tvrdi da predstavljaju diskriminaciju, uslijed čega se njegove konstatacije o diskriminaciji ne mogu ocijeniti. Sud je ukazao da je apelant prije svega tražio da sud utvrdi da su on i njegova supruga diskriminisani u vezi sa dodjelom stana, odnosno zaključenjem ugovora o zakupu i otkupu stana. Međutim, kako je to sud obrazložio, iz takvog tužbenog zahtjeva se ne može vidjeti koje su to radnje diskriminacije, odnosno da li su tuženi prekršili neku obavezu dodjele stana apelantu, te na koji način je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga raseljena lica. Osim toga, sud je naglasio da je sam apelant u toku postupka tvrdio da je morao izaći iz stana koji mu je dodijeljen zbog vraćanja imovine ranijem vlasniku, kao i da je u prilogu revizije dostavio rješenje Osnovnog suda od 20. februara 2020. godine kojim mu je utvrđeno pravo na otkup stana u Bijeljini. U pogledu apelantovih tvrdnji o diskriminaciji prilikom popunjavanja upražnjenih radnih mjesta, sud se pozvao na stav iz presude od 2. juna 2015. godine.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U opširnim navodima apelant iznosi činjenice koje se odnose na ranije postupke koje je vodio protiv prvotuženog. Dalje navodi da je svaku tvrdnju o diskriminaciji potkrijepio materijalnim dokazima, kao i da je u iskazu i završnom izlaganju ukazao na druge zaposlene kod prvotuženog, kao uporednu grupu. Apelant smatra da je diskriminisan zbog toga što ga je prvotuženi stalno premještao sa jednog na drugo radno mjesto i što ga nije rasporedio na radno mjesto sa VII stepenom stučne spreme, dok je na ta radna mjesta zapošljavao lica koja ne ispunjavaju potrebne uslove. Takođe smatra da je diskriminisan zbog toga što je prvotuženi izmijenio pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta samo u odnosu na njegovo radno mjesto, u čemu su mu pomogli drugo, treće i četvrtotuženi. Apelant navodi da su pri tome tuženi propustili postupiti po presudi Okružnog suda od 5. juna 2013. godine. Konačno, apelant smatra da je diskriminisan uslijed činjenice da mu prvotuženi nije dodijelio stan, odnosno sa njim zaključio ugovor o zakupu i otkupu stana, pri tome ne uzimajući u obzir 19 zahtjeva koje mu je apelant s tim ciljem podnio.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji su Okružni i Vrhovni sud primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva uslijed činjenice da ne sadrži konkretan i jasan činjenični opis radnji za koje tvrdi da predstavljaju diskriminaciju, te da stoga apelant diskriminaciju nije učinio vjerovatnom, u smislu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od diskriminacije. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da ga prvotuženi nije rasporedio na radno mjesto sa VII stepenom stučne spreme, da mu nije dodijelio stan na korištenje i da nije postupio po presudi Okružnog suda od 5. juna 2013. godine. Međutim, Okružni i Vrhovni sud su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant ni u apelaciji nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

16. Konačno, u vezi sa navodima o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i diskriminaciju u vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da to pravo ne podrazumijeva pravo na dodjelu doma (vidi Evropski sud, Krpić protiv Hrvatske, odluka od 31.maja 2016. godine, predstavka broj 75012/12, tačka 53. sa referencama na drugu praksu). Stoga u konkretnom slučaju, apelant nije „žrtva“ kršenja prava na dom, pa su i ovi njegovi navodi, uključujući i navode o diskriminaciji u odnosu na pravo na dom, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2954/21 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio