Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3770/21 (R. D.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3770/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3770/21 , rješavajući apelaciju Riste Drobnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Riste Drobnjaka podnesena protiv rješenjâ Okružnog suda u Trebinju br. 95 0 Rs 015802 21 Rsži od 27. augusta 2021. godine i 95 0 Rs 015802 23 Rsži 2 od 30. januara 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Risto Drobnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 2. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 015802 21 Rsži od 27. augusta 2021. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 015802 20 I od 5. aprila 2021. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. aprila 2024. godine tako što je osporio rješenje Okružnog suda broj 95 0 Rs 015802 23 Rsži 2 od 30. januara 2024. godine i rješenje Osnovnog suda broj 95 0 Rs 015802 20 I 2 od 16. augusta 2023. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je podnio tužbu protiv „Agrokop“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: poslodavac), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Presudom Osnovnog suda od 18. juna 2012. godine, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda od 22. novembra 2019. godine, poslodavcu je naloženo da apelantu isplati precizirane iznose na ime neisplaćenih plata, naknade za topli obrok i regres sa zakonskim zateznim kamatama, te da po osnovu neisplaćenih doprinosa u korist Fonda PIO Republike Srpske (u daljnjem tekstu Fond PIO) uplati iznos od 17.379,40 KM (u daljnjem tekstu: sporni iznos).

3. Apelant je 7. aprila 2020. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv pravnog sljednika poslodavca - „Agrofin “d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: izvršenik), na osnovu izvršne isprave – presude Osnovnog suda od 18. juna 2012. godine, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda od 22. novembra 2019. godine. Apelant je u prijedlogu naveo da izvršenik nije postupio u cijelosti sa izvršnom ispravom, odnosno da nije uplatio sporni iznos na ime doprinosa u korist Fonda PIO. Predložio je da sud dozvoli izvršenje radi naplate spornog iznosa u korist Fonda PIO Republike Srpske na ime razlike neisplaćenih doprinosa pljenidbom novčanih sredstava izvršenika i prijenosom zaplijenjenih sredstava na račun Fonda PIO.

4. Osim toga, apelant je istog datuma, na osnovu iste izvršene isprave, podnio sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose na ime neisplaćenih plata, naknade za topli obrok, regres i troškova postupka.

5. Osnovni sud je rješenjima br. 95 0 Rs 015802 20 I i 95 0 Rs 015802 20 I2 od 22. maja 2020. godine dozvolio predložena izvršenja. Postupak u odnosu na uplatu spornog iznosa na ime doprinosa

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 Rs 015802 20 I od 5. aprila 2021. godine usvojen je prigovor izvršenika, obustavljeno je u cijelosti izvršenje određeno rješenjem broj 95 0 Rs 015802 20 I od 22. maja 2020. godine i ukinute su sve provedene izvršne radnje. Apelant je obavezan da izvršeniku naknadi troškove postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nad imovinom poslodavca 18. maja 2012. godine otvoren stečajni postupak u kojem je Fond PIO, kojem je priznat status povjerioca opšteg isplatnog reda, prijavio svoja potraživanja. Dalje, sud je utvrdio da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Trebinju od 14. maja 2014. godine okončan stečajni postupak nad poslodavcem. Naime, Skupština povjerilaca poslodavca je usvojila izvještaj o radu Odbora i stečajnog upravnika, te je prihvatila ponudu Konzorcijuma preduzeća u poljoprivredi i vinarstvu (u daljnjem tekstu: Konzorcijum) za kupovinu poslodavca kroz program reorganizacije. Konzorcijum se obavezao da će za namirenje povjerilaca opšteg isplatnog reda izdvojiti 20% od njihovih priznatih potraživanja. Dalje, sud je ukazao na odredbe čl. 2. stav 1. i 158. stav 1. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 26/10 – prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZSP), koji je važio u vrijeme vođenja stečajnog postupka nad poslodavcem. Tim odredbama su propisani ciljevi stečajnog postupka i način oslobađanja odgovornosti stečajnog dužnika. Sud je utvrdio da iz Tabele priznatih i osporenih potraživanja proizilazi da je Fond PIO u stečajnom postupku prijavio potraživanja za svakog radnika stečajnog dužnika, uključujući i apelanta, te da je Fondu PIO RS, na ime doprinosa, priznat status povjerioca opšteg isplatnog reda. S obzirom na to da su povjerioci opšteg isplatnog reda pristali na grupno namirenje u određenom procentu priznatih potraživanja, sud je zaključio da se izvršenik oslobodio svih preostalih obaveza prema tim povjeriocima u skladu sa odredbom člana 158. stav 1. ZSP. Osnovni sud je istakao da u takvim okolnostima postoji razlog koji sprječava izvršenje, u skladu sa odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), .

7. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 Rs 015802 21 Rsži od 27. augusta 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepena odluka pravilna i da prihvata u potpunosti obrazloženje prvostepenog suda. Dalje, sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 47. tačka 8. ZIP-a kojom je propisano da se prigovor može podnijeti ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kada je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja. Također, ponovio je zaključak prvostepenog suda da su povjerioci opšteg isplatnog reda pristali na grupno namirenje u procentu od 20% od njihovih priznatih potraživanja, čime se izvršenik oslobodio svih preostalih obaveza prema tim povjeriocima, među kojima je i Fond PIO. Pored toga, Okružni sud je istakao da apelant u žalbi ukazuje da je izvršni sud vezan izvršnom ispravom, na osnovu koje donosi rješenje o izvršenju. Međutim, s obzirom na to da se radi o činjenici na osnovu koje je potraživanje prestalo, Okružni sud je zaključio da je izvršenik ovu činjenicu mogao isticati u prigovoru protiv rješenja o izvršenju. Ovo posebno kada se ima u vidu da je ta činjenica nastala u vrijeme kada je izvršenik nije mogao isticati u postupku iz kojeg potiče odluka.

Postupak u odnosu na naplatu zakonskih zateznih kamata

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 Rs 015802 20 I 2 od 16. augusta 2023. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 95 0 Rs 015802 23 Rsži 2 od 30. januara 2024. godine, konstatovano je da se smatra završenim postupak izvršenja određen rješenjem o izvršenju broj 95 0 Rs 015802 20 I2 od 22. maja 2020. godine. U obrazloženju je navedeno da je poslovna banka obavijestila sud da je u cijelosti provedeno rješenje o izvršenju. Međutim, obzirom da se apelant izjasnio da izvršenje nije u cjelosti namireno, sud je odredio vještačenje po vještaku ekonomske struke radi utvrđivanja stvarnog duga. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je izvršenik u cijelosti izmirio apelantova potraživanja, radi naplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose i troškove postupka. U svom nalazu vještak je, suprotno apelantovom prigovoru, obrazložio da je obračun zakonske zatezne kamate izvršio u skladu sa odredbom člana 7. Zakona o zateznoj kamati (u daljnjem tekstu: ZZK). Tom odredbom je propisano da se na zakašnjenje nastalo do dana stupanja na snagu ZZK kamata obračunava na način propisan Zakonom o visini stope zatezne kamate, što je i urađeno u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, obrazloženo je da su apelantova potraživanja namirena u cijelosti, te je u skladu sa odredbom člana 64. ZIP-a zaključeno da se izvršenje smatra završenim.

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a naročito da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da mu je izvršenik, na kojeg su prešle obaveze poslodavca, trebao isplatiti dospjela potraživanja u skladu sa izvršnim ispravama. Također, ističe da sud nije trebao uvažiti izvršenikov prigovor, odnosno da je obaveza izvršenika da postupi po presudi u punom obimu presude. Osim toga, apelant je tražio da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u pogledu prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obrazloženje da se radi o radnom sporu koji je pokrenut 2011. godine, dok je odluka u izvršnom postupku donesena 2021. godine. U dopuni apelacije apelant osporava rješenja donesena u postupku izvršenja naplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose iz izvršne isprave. Ističe da je u tom postupku vještak pogrešno primijenio odredbe ZZK, odnosno da nije izvršio obračun kamata u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a, ZSP i ZZK, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, redovni sudovi su eksplicitno obrazložili da je Fond PIO u stečajnom postupku prijavio potraživanja i da mu je priznat status povjerioca opšteg isplatnog reda te da je pristao na namirenje iznosa od 20% potraživanja doprinosa stečajnog dužnika, uključujući i potraživanja koja se odnose na apelanta, zbog čega je obustavljen izvršni postupak. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda u vezi sa osnovanošću izvršenikovog prigovora, odnosno kada je zaključio da postoje razlozi koji sprječavaju izvršenje. Također, redovni sudovi su obrazložili da je u potpunosti namireno apelantovo potraživanje radi naplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose i troškove postupka, zbog čega je odlučeno da se postupak izvršenja smatra završenim. Pored toga obrazloženo je, suprotno apelantovom prigovoru, da je obračun kamata izvršen u skladu sa relevantnim odredbama ZZK.

14. U odnosu na apelantove navode da mu je u postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelant osporio samo odluke koje su donesene u izvršnom postupku radi naplate spornog iznosa na ime doprinosa. Također, Ustavni sud primjećuje da je taj izvršni postupak, prema stanju spisa, trajao jednu godinu i četiri mjeseca što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3770/21 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio