Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3237/21 (F.S.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Legitimno očekivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3237/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3237/21, rješavajući apelaciju F. S. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 024845 19 Uvp od 18. maja 2021. godine u odnosu navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 024845 19 Uvp od 18. maja 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 13. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 024845 19 Uvp od 18. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 024845 15 U od 15. februara 2019. godine i Rješenja Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 03-41-769-40/2015 od 24. augusta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Komisije je 16. novembra 2022. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. novembra 2022. godine, Kantonalni sud 23. novembra 2022. godine, dok Komisija nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Apelantu su odgovori na apelaciju dostavljeni 1. juna 2023. godine te je on 12. juna 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem Općine Bihać od 10. aprila 2000. godine dozvoljeno je vraćanje u posjed stana u Bihaću u naselju Ozimice nosiocu stanarskog prava M. D. Osim toga, rješenjem je određeno da apelantovoj supruzi S. S., kao privremenom korisniku, prestaje pravo privremenog korištenja tog stana te joj je naloženo da se iseli. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant taj stan predao nadležnoj službi Općine Bihać 8. septembra 2000. godine.

Osporene odluke

7. Apelant je podnio zahtjev Federalnom ministarstvu odbrane, Zajedničkoj komandi Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: FMO) za dodjelu stana.

8. Rješenjem FMO broj 27-18-17-34-9-2158-1/05 od 28. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za dodjelu na korištenje stana iz stambenog fonda prijašnjeg FMO i Vojske Federacije BiH. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da je apelant na dan 30. april 1991. godine živio sa svojom porodicom u porodičnoj kući u Bihaću koja je vlasništvo njegovog oca M. S., i to počev od 16. aprila 1984. godine, te da taj stan zadovoljava stambene potrebe apelanta i njegove porodice. U vezi s tim, FMO je ukazao na sadržaj člana 11.a. stav 1. tačka 5. i člana 18.d. stav 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Tom odredbom su propisani uvjeti pod kojima se privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana ukoliko treba da se iseli iz stana radi povratka predratnog nosioca stanarskog prava.

9. Apelant je protiv rješenja FMO izjavio žalbu koja je odbijena Rješenjem Komisije broj 03-41-

769-40/2015 od 24. augusta 2015. godine. Komisija je u obrazloženju navela da je FMO pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ukazano je da je apelant u žalbi naveo da nije ni posjednik niti vlasnik bilo kakve nekretnine ili da ima neriješeno stambeno pitanje te da se dokazi prvostepenog organa odnose na njegovog oca. Apelant se u vezi s tim pozvao na ugovor o podstanarstvu iz 1991. godine. Komisija je također ukazala na odredbu člana 18.d. stav 6. Zakona o prestanku primjene te na odredbu člana 13. stav 2. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjeli stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 10/13 i 5/14; u daljnjem tekstu: Uredba). Obrazloženo je da je FMO izvedenim dokazima, suprotno apelantovim žalbenim navodima, na nesumnjiv način utvrdio da je apelant na dan 30. april 1991. godine sa svojom porodicom stanovao u porodičnoj kući koja je vlasništvo njegovog oca. Također, uviđajem na licu mjesta 19. augusta 2005. godine utvrđeno je da apelant živi u potkrovlju tog stambenog objekta koji zadovoljava njegove stambene potrebe. Osim toga, ukazano je da je apelant u urgenciji od 2009. godine naveo da nije imao riješeno stambeno pitanje počev od ugovora o podstanarskom odnosu od 21. februara 1991. godine do privremenih rješenja, „pa se da zaključiti da imenovani ni po tom osnovu nema uvjete za dodjelu stana na korištenje“. U vezi s tim je ukazano da je članom 11a. Zakona o prestanku primjene propisano da su stambene potrebe podnosioca zahtjeva „riješene na drugi način, između ostalog, ako je bio podstanar 1991. godine“. Imajući to u vidu, Komisija je navela da su apelantove stambene potrebe riješene na drugi način te da je on, u smislu člana 11. Zakona o prestanku primjene, višestruki korisnik. Zbog toga je zaključeno da apelant ne zadovoljava uvjete za dodjelu drugog stana.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 024845 15 U od 15. februara 2019. godine odbijena je apelantova tužba protiv navedenog rješenja Komisije. Kantonalni sud je obrazložio da je Komisija ispravno zaključila da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, odnosno odredbe člana 18.d stav 6. Zakona o prestanku primjene. Dalje je ukazao da je članom 13. stav 2. Uredbe propisano da se privremenom korisniku stana iz člana 2. stav 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, koji je iseljen iz stana da bi se omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca, može dodijeliti stan na korištenje pod uvjetom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način. Kantonalni sud je obrazložio da apelant ne ispunjava uvjete za dodjelu na korištenje stana iz stambenog fonda FMO i Vojske FBiH s obzirom na to da objekt u kojem je apelant imao prijavljeno boravište/prebivalište na dan 30. april 1991. godine zadovoljava stambene potrebe njega i njegove porodice. Također, Kantonalni sud je ponovio da se, prema članu 11.a stav 1. tačka 5. Zakona o prestanku primjene, licem čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način smatra i lice koje je 1991. godine bilo podstanar.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 024845 19 Uvp od 18. maja 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao na sadržaj odredbe člana 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene i odredbu člana 13. stav 2. Uredbe. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je zahtjev podnio u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) i da je njegov zahtjev trebao biti riješen u skladu s tim. Obrazložio je da se iz apelantovog zahtjeva to nije moglo zaključiti jer upravo iz tog zahtjeva proizlazi da se radi o situaciji koja je regulirana odredbama Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u žalbi od 19. januara 2006. godine protiv rješenja FMO apelant isticao da je bio privremeno smješten u stanu na osnovu rješenja Općine, te da je iz tog stana bio deložiran zato što je taj stan vraćen u posjed prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Vrhovni sud je također ukazao da apelant osporava primjenu Uredbe jer je, kako navodi, donesena nakon što je podnio zahtjev za dodjelu na korištenje stana iz stambenog fonda prijašnjeg FMO i Vojske FBiH. Međutim, Vrhovni sud je te navode ocijenio neosnovanim s obzirom na to da je odredbom člana 39. Uredbe propisano da će se postupci dodjele stanova na korištenje i obnove ugovora o korištenju stana, koji su započeti prije stupanja na snagu Uredbe, okončati shodno njenim odredbama. Također je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je 1991. godine bio podstanar i da nije stanovao u očevoj kući. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovo istakao da je članom 11.a. stav 1. tačka 5. Zakona o prestanku primjene propisano da se privremenim korisnikom smatra i korisnik koji je na drugi način imao riješeno stambeno pitanje, tj. koji je bio podstanar 1991. godine.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je do povrede navedenih prava došlo uslijed pogrešne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Ukazuje da je proizvoljan zaključak da je imao riješeno stambeno pitanje, odnosno da je 30. aprila 1991. godine s porodicom živio u porodičnoj kući koja je u vlasništvu njegovog oca. Ističe da je prije rata bio podstanar te da je 1993. godine s porodicom smješten u privremeno napušteni stan iz kojeg je morao izaći zbog povratka nosioca stanarskog prava. Zbog toga je bio primoran da se s porodicom ponovo smjesti u očevu porodičnu kuću. Smatra da Kantonalni sud nije odgovorio na njegov tužbeni navod da je sud donio presudu primjenom odredbi Uredbe koja je donesena osam godina nakon podnošenja njegove žalbe protiv odluke prvostepenog organa. Apelant smatra da se takvim postupanjem sudova krše „odredbe Ustava o zabrani retroaktivne primjene propisa“ i „stvara sistemska diskriminacija prema [apelantu] i drugim kandidatima koji su odbijeni za dodjelu stana u odnosu na sve kandidate koji su shodno [ZSO ] ostvarili pravo na stan“.b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Smatra da je navedena presuda pravilna i zakonita jer je donesena na osnovu stanja spisa u predmetu, te u skladu s relevantnim propisima. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u odluci tog suda jer njom, kako navodi, nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, niti je počinjena povreda prava na koja se poziva u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju dostavio hronologiju postupanja u predmetnom postupku. Također je ponovio stavove koje je iznio u apelaciji, kao i povredu prava na kojoj zasniva svoje navode.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. stav (4) tač. 2. i 7.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji:

2. ima porodičnu kuću ili stan, u slučajevima kada je kuća, odnosno stan dovoljno sačuvan, odnosno takav može biti sa manjim popravkama, da mu omogućava osnovne uslove za život (osnovnu zaštitu od atmosferskih uticaja, pristup vodi i električnoj energiji, mogućnost grijanja, osnovnu privatnost i sigurnost imovine); ili 7. čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, u skladu sa članom 11a. ovoga zakona.

Član 11a. stav (1) tačka 5.

Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:

5. privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine; ili

Član 18d. stav (6)

Izuzetno, u pogledu stanova iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, kada pravo na korištenje stana prestaje u skladu sa članom 5., odnosno članom 12., ili kada je zahtjev konačno odbačen u skladu sa ovim zakonom, nadležni organ Vlada Federacije Bosne i Hercegovine privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana u slučajevima kada se od njega traži da iseli iz stana u skladu sa ovim zakonom da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način.

17. Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 10/13 i 5/14)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 13. stav (2)

Dodjela stanova na korištenje može se izvršiti privremenom korisniku stana iz člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je iseljen iz stana da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način, uz ispunjenje uslova određenih Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovom uredbom.

Član 39. Postupci dodjele stanova na korištenje i obnove ugovora o korištenju stana započeti prije stupanja na snagu ove uredbe okončat će se po odredbama ove uredbe.

VI.Dopustivost i meritum

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

21. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra relevantnim ukazati na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu praksu, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, aplikacije br. 37685/10 i 22768/12, stav 142, i Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi utvrdili da apelant ne ispunjava uvjete za dodjelu stana, te su slijedom toga odbili njegov zahtjev za dodjelu stana iz stambenog fonda FMO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije imao „imovinu“, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u predmetnom postupku biti udovoljeno njegovom zahtjevu (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-276/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 12). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi ostalih prava

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ustavni sud utvrđuje da u odnosu na navode o povredi ostalih prava apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

28. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave, a zatim sudovi u obrazloženju osporenih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, dali detaljne, jasne i relevantne razloge zašto je neosnovan apelantov zahtjev za dodjelu stana iz stambenog fonda FMO i Vojske FBiH, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud posebno zapaža da su sudovi detaljno obrazložili zaključak da su apelantove stambene potrebe u smislu Zakona o prestanku promjene i Uredbe „zadovoljene na drugi način“. Osim toga, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto su, s obzirom na sadržaj zahtjeva za dodjelu stana, kao i sadržaj žalbe, u kojoj nije osporavao navedeno pitanje, neosnovani apelantovi navodi u vezi s primjenom ZSO-a. Također je eksplicitno obrazložio da se u datim okolnostima primjenjuje Uredba.

Imajući u vidu da je članom 39. Uredbe propisano da će se postupci dodjele stanova na korištenje „započeti prije stupanja na snagu ove uredbe okončati po odredbama ove uredbe“, Ustavni sud u takvom postupanju ne uočava bilo kakve elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da sadržaj člana 13. Uredbe zapravo korespondira sadržaju odredbi Zakona o prestanku primjene, tj. članu 18. stav 6. u vezi sa čl. 11 i 11a. i, zapravo, ne postavlja nikakve nove uvjete koji već nisu bili propisani odredbama navedenog zakona. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o zabrani retroaktivne primjene propisa i tvrdnje da je on ispunio uvjete konkursa koji je raspisan prema ranije važećem pravilniku, te da je zbog toga što Komisija nije donijela odluku po žalbi osam godina prekršeno načelo vladavine prava i pravne sigurnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant nije imao pravomoćnu odluku o dodjeli stana, pa da donošenjem Uredbe nije „ukinuto“ neko pravo koje je on već imao. Stoga, Ustavni sud smatra da su organi uprave i sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima, i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

30. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Guberina protiv Hrvatske, presuda od 22. marta 2016. godine, predstavka broj 23682/13, tačka 69. s referencama na drugu relevantnu praksu). Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na kandidate koji su shodno ZSO-u ostvarili pravo na stan. Međutim, apelant na tu okolnost nije dostavio bilo kakve konkretne dokaze. Naprotiv, iz njegovih navoda upravo proizlazi da je tretiran identično kao i druga lica koja nisu ispunila uvjete za dodjelu stana u smislu Zakona o prestanku primjene i Uredbe. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi učinio vjerovatnim da je u konkretnom postupku različito tretiran po nekom od zabranjenih osnova u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata. Imajući to u vidu, kao i zaključke Ustavnog suda u vezi s primjenom relevantnih propisa (vidi tačku 30. ove odluke), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani.

VII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka kojim je odbijen apelantov zahtjev za dodjelu stana dali jasne i detaljne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant osporava.

34. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman