Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/22 (Javno preduzeće „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Komunalna taksa
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-155/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembar 2025 godine, u predmetu broj AP-155/22, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 016007 21 Uvp 2 od 9. novembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 016007 21 Uvp 2 od 9. novembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 U 016007 21 Uvp 2 od 9. novembra 2021. i 01 0 U 016007 20 U od 25. decembra 2020. godine, Rješenja Komisije za žalbe Gradskog vijeća, Grada Bihać (u daljnjem tekstu: Komisija za žalbe) broj GV-UP-2-19-5-11 od 8. maja 2020. godine i Rješenja Službe za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoliša i komunalnu inspekciju Gradskog načelnika, Grada Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04/1-19-5-212/20 od 9. aprila 2020. godine.
2. Rješenjem Službe utvrđeno je da je apelant obveznik komunalne takse za 2020. godinu za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije na području Grada Bihaća i određeno da je dužan da uplati taksu u ukupnom iznosu od 92.700,00 KM. U obrazloženju rješenja, Služba je navela da je u skladu sa odredbom člana 8. Odluke o komunalnim taksama Grada Bihać (u daljnjem tekstu: Odluka), aktom od 22. januara 2020. godine obavijestila i pozvala apelanta da izvrši prijavu komunalne takse za 2020. godinu. Kako apelant nije postupio po tome, Služba je ukazala da je u skladu sa odredbom člana 10. stav (4) Odluke, utvrdila obavezu plaćanja komunalne takse. Dalje je ukazala da je visina navedene komunalne takse utvrđena na osnovu Anexa II – Tarifa komunalnih taksi Dio G-Tarifa broj 7. Odluke.
3. Rješenjem Komisije za žalbe odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.
4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da Odluka nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, ukazao je da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine raniju Odluku o komunalnim taksama Komisije za žalbe, u određenom dijelu, proglasio neustavnom. Nakon toga, ukazao je da je Komisija za žalbe, u propisanoj proceduri, kod nadležnih organa Grada Bihać izvršila izmjenu i dopunu Odluke, koju je uskladila sa Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-36/16 od 11. jula 2017. godine. Ukazao je da je Odluka objavljena u Službenom glasniku Grada Bihać broj 4/19. Dalje je ukazao da je Odlukom tačno propisana visina komunalne takse, odnosno, da je određeno da je osnov za naplatu komunalne takse zona grada u kojoj se koriste uređaji, prostori ili pružaju usluge i to po komadu (jedinici mjere) i na godišnjem nivou.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant vlasnik i korisnik uređaja za pružanje usluga mobilne telefonije na teritoriji Grada Bihać, te da je samim tim obveznik plaćanja komunalne naknade. Dalje je ukazao da je apelantu, na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom Odluke, određeno plaćanje komunalne takse za korištenje uređaja za pružanje mobilne telefonije za 2020. godinu, u iznosu preciznije navedenom u izreci prvostepenog rješenja. Kako je Odluka usklađena sa presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i objavljena u Službenom glasniku Grada Bihać, zaključio je da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju primijenjena Odluka koja je neustavna.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je jedini kriterij kojim se sud vodio prilikom donošenja osporene presude postojanje Odluke. Apelant smatra da je visina takse paušalno određena, te da su odredbe Odluke na osnovu kojih je njemu određena visina komunalne naknade neustavne. Naime, apelant je ukazao da i nakon donošenja Presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-36/16 od 11. jula 2017. godine, odnosno izmijenjenom Odlukom (Službeni glasnik Grada Bihaća broj 4/19) kriterij za naplatu komunalnih taksi i dalje je isključivo djelatnost obveznika. Osim toga, navodi da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, nakon donošenja osporene konačne odluke Kantonalnog suda, Presudom broj U-17/20 od 13. oktobra 2021. godine utvrdio da član 3. tačka g) i Aneks II-Tarifa komunalnih taksi Dio g-Tarifa broj 7. Odluke, nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 974/22 od 8. juna 2022. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), ali da su primjenljivi standardi isti. a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a time i navodi o povredi prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi ostalih prava
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine , odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su važili u vrijeme donošenja tih odluka. Proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju discipline i procedure za naplatu komunalnih taksi, propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, apelant obavezan da plati utvrđenu obavezu, tj. komunalnu taksu. Međutim, apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za njega, već je nezadovoljan načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelant dužan da plati utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
12. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje povodom apelacije istog apelanta, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na imovinu (vidi, npr. Odluka o dopustivosti br. AP 4736/20 od 7. septembra 2022. godine, tačka 17., i AP 974/22 od 8. juna 2022. godine, tačka 14., dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantovo ukazivanje na Presudu Ustavnog suda F BiH broj U-17/20 od 13. oktobra 2021. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 92/21 od 17. novembra 2021. godine, u presudi navedeno da stupa na snagu od dana objavljivanja u Službenim novinama) ne može uticati na drugačije rješenje u konkretnom slučaju, jer je konačna odluka donesena 9. novembra 2021. godine, dakle prije objave te presude, odnosno u vrijeme važenja odredaba Odluke koje su primijenjene (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman