Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-335/22 („Uniqa osiguranje“ d. d. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-335/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-335/22, rješavajući apelaciju „Uniqa osiguranje“ d. d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Uniqa osiguranje“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 069297 21 Gž od 27. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Uniqa osiguranje“ d. d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alma Katović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 069297 21 Gž od 27. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 069297 20 P od 3. februara 2021. godine. Uvodna napomena
2. J. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je tužbu protiv Biroa zelene karte u BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade materijalne štete. Osnovi sud je dozvolio apelantu da stupi u parnični postupak kao umješač na strani tuženog.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
3. Presudom Osnovnog suda od 3. februara 2021. godine obavezan je tuženi da tužiteljici, na ime naknade materijalne štete, isplati novčani iznos od 3.371,94 KM, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.610,00 KM. Obavezan je tuženi da tužiteljici, na ime zastupanja u postupku mirnog rješavanja spora, isplati novčani iznos od 280,00 KM. U obrazloženju Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je tužiteljica uspjela u sporu zbog čega joj je dosudio troškove parničnog postupka, te detaljno naveo u čemu se oni sastoje. Osim toga, ukazao da je tužiteljica u postupku mirnog rješavanja spora, koji je prethodio ovom parničnom postupku, imala troškove zastupanja posredstvom advokata u iznosu od 280,00 KM zbog čega je obavezao tuženog da joj nadoknadi taj iznos.
4. Presudom Okružnog suda od 27. oktobra 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da tužiteljici na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 2.812,84 KM, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.409,40 KM. Apelantova žalba je odbijena u preostalom dijelu i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda djelimično preinačena, te da je imajući u vidu konačan uspjeh stranaka, odluku o troškovima parničnog postupka zasnovao na odredbi člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedenom odredbom je propisano da ukoliko stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. U vezi s tim, naveo je da je tužiteljičin uspjeh u postupku 54 %, slijedom čega joj je dosudio troškove parničnog postupka shodno njenom uspjehu u sporu. Međutim, Okružni sud je naveo da umješač nije stranka u postupku već da se samo pridružuje jednoj od stranaka jer ima interes da ta stranka uspije u parnici. Imajući to u vidu, ukazao je da se odlukom u postupku umješaču ne može ništa dosuditi, niti se može na nešto obavezati, uključujući troškove parničnog postupka. Pri tome, istakao je da odredbama ZPP-a kojima su regulisani troškovi postupka (od čl. 385. do 405.) nije propisano da umješač može naplatiti troškove postupka od stranke suprotne onoj na čijoj strani se umiješao. Osim toga, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužiteljici dosudio iznos od 280,00 KM imajući u vidu da je apelant priznao tužiteljici navedene troškove što slijedi iz prijedloga sporazuma o vansudskom poravnanju.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi trebali dosuditi tuženom troškove parničnog postupka shodno njegovom uspjehu u sporu, a zatim, primjenom pravila o procesnom prebijanju parničnih troškova, prebiti taj iznos sa iznosom troškova postupka koji je dosuđen tužiteljici. Takođe, smatra da tužiteljica nije dokazala da je u postupku mirnog rješavanja spora imala troškove zastupanja posredstvom advokata. Osim toga, ističe da kao umješač na strani tužene ime pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U prilog svojih tvrdnji pozvao se na odluku Ustavnog suda broj AP-1361/13.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a jasno obrazložio zašto je tužiteljici dosudio troškove parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka (vidi, Ustavni sud odluke o dopustivosti i meritumu br. i AP-536/04 od 27. maja 2005. godine i AP-577/20 od 5. oktobra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno obrazloženje zašto apelantu, kao umješaču na strani tuženog, ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka (vidi tačku 4 ove odluke). U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2411/19 od 15. januara 2020. godine i AP-1591/22 od 7. septembra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U prilog svojih tvrdnji da mu kao umješaču pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka apelant je ukazao na odluku Ustavnog suda broj AP-1361/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1361/13 od 3. marta 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da i u tom postupku odlukama redovnih sudova apelantu kao umješaču nisu dosuđeni troškovi postupka. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u odlučenju redovnih sudova koji su u konačnici odbili apelantov zahtjev (kao umješača na strani tužioca) za naknadu troškova parničnog postupka „cijeneći uspjeh stranaka u postupku“. Osim toga, apelant u konkretnom slučaju ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman