Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4018/21 (D. Č.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4018/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4018/21 , rješavajući apelaciju Davora Čubrilovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davora Čubrilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 001140 21 Uvp od 23. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Čubrilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnio je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 001140 21 Uvp od 23. juna 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 U 001140 20 U od 13. oktobra 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Disciplinski sud Lovačkog udruženja „Jelen“ iz Kozarske Dubice (u daljnjem tekstu: Udruženje, ili tuženi) donio je Odluku broj 96-1/20 od 22. juna 2020. godine kojom je utvrdio da je apelant izvršio težu povredu lovačke obaveze, zbog čega su mu, u smislu preciziranih članova Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti članova tuženog, izrečene disciplinske mjere: isključenje iz Udruženja u periodu od tri godine i novčana kazna u visini četiri članarine.
3. Odlukom Upravnog odbora Udruženja broj 219-2/19 od 3. septembra 2020. godine (u izreci očiglednom greškom navedeno 2019. godine) odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv prvostepene odluke. Osporene odluke
4. Rješenjem Okružnog suda broj 16 0 U 001140 20 U od 13. oktobra 2020. godine odbačena je apelantova tužba podnesena protiv odluke Upravnog odbora Udruženja.
5. U obrazloženju, sud je naveo da je odredbom člana 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano šta se, u smislu tog zakona, smatra organom. Dalje, sud je naveo da je određenje iz te zakonske odredbe u saglasnosti sa definicijom nadležnog organa iz čl. 1. i 4. Zakona o opštem upravnom postupku. Okružni sud je obrazložio da je nesporno da tuženi nije državni organ, te je, razmatrajući da li postoje zakonski uslovi za meritorno razmatranje tužbe, ispitao da li tuženi ima status pravnog lica koje u vršenju javnih ovlaštenja rješava u upravnim stvarima. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 8. stav (1) Zakona o udruženjima i fondacijama RS (u daljnjem tekstu: Zakon o udruženjima) propisano da se udruženju može povjeriti vršenje javnih ovlaštenja. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o udruženju iz oblasti lovstva, Okružni sud je ukazao da je imao u vidu i odredbe Zakona o lovstvu RS. Istakao je da je članom 4. stav (1) tačka e) tog zakona lovačko udruženje definisano kao dobrovoljno udruženje građana udruženih radi organizovanog bavljenja lovačkom djelatnošću, očuvanja i zaštite životne sredine, njegovanja lovačke etike i običaja i drugih sportsko-rekreativnih aktivnosti. Međutim, sud je obrazložio da odredbe Zakona o lovstvu ne povjeravaju lovačkim udruženjima bilo kakvo vršenje javnih ovlaštenja. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da tuženi nema status organa iz člana 4. ZUS-a, pa ni njegovi akti ne mogu imati status konačnih upravnih akata iz člana 7. ZUS-a. Imajući to u vidu, Okružni sud je primjenom člana 22. stav (1) tačka 2) ZUS-a odbacio apelantovu tužbu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 16 0 U 001140 21 Uvp od 23. juna 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda. U obrazloženju, sud je istakao da Upravni odbor tuženog nije upravni organ iz člana 4. ZUS-a, pa akti koje donosi nemaju karakter upravnih akata. Osim toga, istakao je da osporeni akt nije donesen u „vršenju javnih ovlaštenja organa uprave“. Naime, kako je to sud obrazložio, osporeni akt je donio Upravni odbor tuženog u postupku disciplinskog kažnjavanja apelanta kao člana lovačkog udruženja, a taj postupak je uređen Statutom tuženog. S obzirom na to da se tim aktom nije rješavalo o apelantovim pravima i obavezama u upravnoj stvari, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova tužba pravilno odbačena u smislu člana 22. stav (2) ZUS-a.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili relevantne propise i da su mu osporenim odlukama onemogućili da ostvari sudsku zaštitu protiv odluka tuženog. Takođe, apelant ukazuje da se Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Rješenjem broj 77 0 P 095402 18 P od 10. februara 2021. godine oglasio nenadležnim za odlučivanje u parničnom postupku o tužbi članova drugog lovačkog udruženja radi poništenja odluka tog udruženja o isključenju iz članstva (apelant je u prilogu apelacije dostavio navedeno rješenje). Apelant smatra da sve to ukazuje na to da je članovima lovačkih udruženja u potpunosti uskraćen pristup sudu radi osporavanja odluka o disciplinskoj odgovornosti i poziva se na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-5938/18 od 24. septembra 2020. godine, za koju smatra da je primjenjiva u konkretnom slučaju.
8. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U upravnim sporovima sudovi odlučuju o zakonitosti akata kojima republički organi uprave i republičke upravne organizacije, i organi jedinice lokalne samouprave u opštini i gradu (u daljem tekstu: organi jedinice lokalne samouprave), preduzeća, ustanove i druga pravna lica koja vrše javna ovlašćenja, rješavaju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u pojedinačnim upravnim stvarima.
Član 4.
Pod organom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se republički organi uprave i republičke upravne organizacije, organi jedinice lokalne samouprave, preduzeća, ustanove i druga pravna lica kada u vršenju javnih ovlašćenja, rješavaju u upravnim stvarima (u daljem tekstu: nadležni organ).
Član 7.
Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta. Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari.
Član 22. tačka 2)
Nadležni sud će u svakom stadijumu postupka rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:
2) da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt;
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova, u upravnom sporu koji je pokrenuo protiv rješenja tuženog i u kojem je njegova tužba odbačena, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po sâmoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava (vidi između ostalih, Evropski sud Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. sa referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporene odluke dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno obrazložili da tuženom odnosno njegovim organima u smislu relevantnih zakonskih odredaba nije povjereno vršenje javnih ovlaštenja zbog čega tuženi nema status organa iz člana 4. ZUS-a, pa ni njegovi akti ne mogu imati status konačnih upravnih akata iz člana 7. ZUS-a, zbog čega su ispunjeni uslovi za odbacivanje tužbe iz člana 22. stav (1) tačka 2) ZUS-a. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ukazuje da mu je u potpunosti uskraćena sudska zaštita. Naime, apelant se poziva na rješenje Osnovnog suda kojim se sud oglasio nenadležnim u parničnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se radi o prvostepenom rješenju donesenom u parničnom postupku koji su tužbom pokrenula druga fizička lica (a ne apelant) i protiv kojeg je bila dozvoljena žalba Okružnom sudu. S druge strane, iz prakse Ustavnog suda proizlazi da je isti Okružni sud meritorno odlučivao u parničnom postupku pokrenutom po tužbi člana lovačkog udruženja radi poništenja odluke o isključenju iz članstva (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-481/22 od 6. aprila 2022. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ni tvrdio da je pravo na pristup sudu pokušao ostvariti pokretanjem parničnog postupka radi poništenja spornih odluka tuženog i da su mu to redovni sudovi onemogućili, niti je dostavio dokaze o tome.
15. Dalje, Ustavni sud ukazuje da Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5938/18 od 24. septembra 2020. godine, na koju se apelant poziva, nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da je povrijeđeno pravo na pristup sudu u slučaju kada su se redovni sudovi proglasili nenadležnim za postupanje u postupku u kojem je apelant tražio poništenje odluka lovačkog udruženja. Međutim, redovni sudovi su u tom predmetu osporene odluke donijeli primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i ZUS-a i zaključili da odlučivanje o isključenju člana lovačkog udruženja iz članstva uopšte ne spada u sudsku nadležnost (ni u upravnom sporu, niti u parničnom postupku), odnosno da se svi sporovi završavaju pred organima lovačkog udruženja, prema aktima tog udruženja. Suprotno tome, apelantova tužba u upravnom sporu je odbačena primjenom odredaba ZUS-a, uz relevantno i argumentovano obrazloženje. Dakle sudovi se u apelantovom slučaju uopšte nisu bavili pitanjem postoje li uslovi za vođenje parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da su redovni sudovi u izvršenju ove odluke Ustavnog suda postupali u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku i da je prvostepeni sud u ponovnom postupku donio meritornu odluku.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da odbacivanjem apelantove tužbe zbog toga što je zaključeno da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za vođenje upravnog spora, nije narušena sâma bît apelantovog prava na pristup sudu. Naime apelant nije dokazao da to pravo nije mogao ostvariti u drugoj vrsti postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi osporenim odlukama nisu ograničili apelantovo pravo na pristup sudu na način koji je nespojiv sa garancijama prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman