Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/21 (N. H.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3845/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3845/21 , rješavajući apelaciju koju je podnio Nedib Halilagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedib Halilagić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 293379 21 Kžk od 13. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 293379 20 K2 od 2. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedib Halilagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil iz Tuzle, podnio je 8. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 293379 21 Kžk od 13. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 293379 20 K2 od 2. novembra 2020. godine.

2. Općinski sud je, u ponovljenom postupku, donio presudu broj 32 0 K 293379 20 K2 od 2. novembra 2020. godine, kojom je apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i rokom provjere od dvije godine. Kantonalni sud je rješenjem broj 32 0 K 293379 21 Kž 2 od 20. maja 2020. godine, ukinuo presudu Općinskog suda od 2. novembra 2020. godine i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.

3. Nakon održanog pretresa, Kantonalni sud je donio presudu broj 32 0 K 293379 21 Kžk od 13. septembra 2021. godine kojom je apelant proglasio krivim što je, u vrijeme, mjestu i na način detaljno opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Za počinjeno krivično djelo, apelantu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci i rokom provjere od jedne godine. Odbijen je prijedlog Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da se apelantu izrekne sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva aktivnosti ili funkcije iz člana 76. KZFBiH. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 700,00 KM.

4. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant, tokom vršenja inspekcijskog pregleda kod O. A., u zapisniku od 27. oktobra 2016. godine konstatovao da zatečena roba vrijedi približno 15.000,00 KM, što čini objektivni uslov kažnjivosti za krivično djelo nedozvoljene trgovine iz člana 267. stav 1. KZFBiH. Usprkos takvima saznanjima, apelant je 28. oktobra 2016. godine, u prostorijama Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona (Kantonalna inspekcija), u svojstvu tržišno-turističkog inspektora, protiv O. A. podnio prekršajni nalog. Taj nalog je podnesen zbog prekršaja iz člana 63. stav 4 a) Zakona o unutrašnjoj trgovini sa kaznom od 300,00 KM. O. A. je uplatio novčanu kaznu u iznosu od 150,00 KM. Kantonalni sud je utvrdio da je zbog toga, Općinski sud u Živinicama, odbio da potvrdi optužnicu protiv O. A. u dijelu kojim je bio optužen da je počinio krivično djelo nedozvoljene trgovine. Sud je utvrdio da iz prekršajnog naloga Kantonalne inspekcije od 28. oktobra 2016. godine proizlazi da se radi o istom događaju i radnjama za koje je optužen pod tačkom 1) optužnice. Budući da je optužnica uključivala i prijedlog za obavezno i trajno oduzimanje privremeno oduzetih predmeta nedozvoljene trgovine po članu 267. stav 3. KZFBiH, Kantonalni sud je zaključio da je apelant, zbog izdavanja prekršajnog naloga, onemogućio trajno oduzimanje predmeta a time i umanjenje imovine O. A.. Naime, nakon što optužnica nije potvrđena, O. A. su po nalogu Općinskog suda u Živinicama vraćeni privremeno oduzeti predmeti „koji pripadaju Federaciji BiH jer potiču iz izvršenja krivičnog djela.“

5. Kantonalni sud je na održanom pretresu preuzeo dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i to: iskaze devet svjedoka i vještaka ekonomske struke, te apelanta u svojstvu svjedoka, kao i opisane materijalne dokaze. Ocjenom tih dokaza, koji su detaljno interpretirani i opisani, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Kantonalni sud je utvrdio činjenično stanje kao u izreci osporene presude. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da je u inkriminirano vrijeme, na teritoriji Tuzlanskog kantona, organizovana akcija radi suzbijanja nelegalne trgovine polovnom robom. U akciji su učestvovali pripadnici Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO), Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP) i Kantonalne inspekcije. Na sastanku koji je prije akcije održan u Kantonalnoj inspekciji, odlučeno je da će se kod subjekata kontrole prvo „vršiti policijske nadležnosti“, pa onda nadležnosti UIO, a na kraju kontrole iz nadležnosti Kantonalne inspekcije. Tom prilikom je inspektorima rečeno da, ukoliko prilikom kontrole, kod subjekata kontrole utvrde postojanje prekršaja, sačekaju sa izdavanjem prekršajnih naloga, radi utvrđivanja postojanja elemenata krivičnog djela. Utvrđeno je da je apelant bio u timu koji je vršio kontrolu rada O. A., i da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da subjekt nadzora obavlja djelatnost trgovine na malo raznom polovnom robom i da ne posjeduje odobrenje za rad. Obzirom da je neposjedovanje odobrenja za rad u suprotnosti sa članom 15. Zakona u unutrašnjoj trgovini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o trgovini), subjektu nadzora je na licu mjesta izdato rješenje o zabrani obavljanja trgovine na malo polovnom robom. U rješenju je konstatovano da po izjavi vlasnika, roba vrijedi oko 15.000,00 KM. Tom prilikom su, na osnovu naredbe Općinskog suda u Živinicama, od O. A. privremeno oduzete pokretne stvari i novac o čemu su sačinjene potvrde br. 08-05/3-5-367/16 i 08-05/3-3- 5-368/16 od 26. i 27. oktobra 2016. godine. Apelant je dan poslije, O. A. izdao i prekršajni nalog zbog neregistrovane trgovinske djelatnosti.

6. Kantonalni sud je vrijednost robe koja je pronađena i privremeno oduzeta prilikom pretresa obavljenog kod O. A., utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Vještačenje je urađeno po naredbi Tužilaštva broj T03 0 KT 0062609 16 od 19. decembra 2016. godine. Kantonalni sud je pojasnio da je iz uvida u naredbu Tužilaštva broj T03 0 KT 0062609 19 sa naznakom veza 62283/16 od 19. decembra 2016. godine utvrdio da se naredba odnosi na povezani predmet protiv apelanta zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom l. KZFBiH i protiv O. A. zbog krivičnog djela nedozvoljene trgovine iz člana 267. stav l. KZFBiH. Sud je stoga zaključio da je vještačenje po vještaku ekonomske struke provedeno u skladu sa članom

110. ZKPBiH jer je pisanu naredbu za vještačenje izdao tužitelj. U naredbi su navedene činjenice po kojima će se izvršiti vještačenje, iz čega proizlazi da je provedeno vještačenje izvršeno na zakonit način jer je naredba izdata pod brojem 62609/16, pod kojim brojem je i optužnica povodom koje se vodi postupak protiv apelanta.

7. Apelant se tokom postupka branio da je prilikom izvršenog pretresa kod O. A., njegov isključiv zadatak bio da utvrdi da li navedeno lice ima odobrenje za rad i da je on uradio svoj dio posla. Apelant je tvrdio da je nakon izvršenog pretresa izdao prekršajni nalog i zabranu obavljanja trgovačke djelatnosti O. A., u skladu sa zakonom. Tek nakon što je O. A. uplatio kaznu po prekršajnom nalogu, apelant je „shvatio da je napravio problem.“ Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju, apelant kao tržišni inspektor bio dužan da ne izdaje prekršajni nalog, s obzirom na to da je na licu mjesta konstatovano da O. A. nema odobrenje za rad i da je pronađena polovna roba u vrijednosti oko 15.000,00 KM.

8. Apelant ukazuje da je u postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje prava na pravično suđenje, apelant obrazlaže navodima da je u ovom postupku „apsolutno paušalno (samim tim i pogrešno) utvrđeno činjenično stanje“, koje je posljedica „kršenja drugih prava na pravično suđenje.“ Dalje, apelant ističe da se kršenje prava na pravično suđenje „ogleda u nezakonitom pribavljanju dokaza.“ Apelant ističe i da u presudi nisu dati razlozi u odnosu na odluku o imovinsko pravnom zahtjevu i troškovima postupka. Pored toga, smatra da je u ovom došlo do „apsolutno proizvoljne primjene prava na činjenice koje su prezentirane prvostepenom sudu, ali i drugostepenom.“ Apelant ukazuje da je u rješenju Kantonalnog suda od 20. maja 2020. godine, taj sud zaključio da je vještačenje obavljeno protivno članu 110. stav 1. ZKP FBiH. Međutim, kako dalje navodi, isti taj sud je, nakon održanog pretresa, donio odluku koju je zasnovao i na tom dokazu navodeći da je nalaz urađen po naredbi Tužilaštva od 19. decembra 2016. godine, ali „ne navodeći ovaj puta da se radi o krivičnom predmetu protiv [O. A.] a ne apelanta.“

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici (vidi, tačku 5. ove odluke). Ustavni sud zapaža da presuda Kantonalnog suda, sadrži jasno i uvjerljivo obrazloženje na osnovu kojih dokaza je apelant proglašen krivim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio i zašto je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka koji su skupa sa apelantom učestvovali u akciji organizovanoj radi suzbijanja nelegalne trgovine polovnom robom. Osim toga, iz presude proizlazi da je Kantonalni sud na temelju brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveo zaključak da je apelant kriv za počinjeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakvu sumnje u tom pogledu. Dalje, u pogledu apelantovog problematiziranja činjenice da je Kantonalni sud, odluku zasnovao i na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud veoma detaljno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio taj dokaz i zbog čega je zaključio da je taj dokaz zakonit (vidi, tačka 6. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije, pri čemu zapaža da apelant ove navode zasniva isključivo na nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.

14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati.

15. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/21 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio