Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4048/21 (B.J.)
Odluka donesena 27. 02. 2025.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4048/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: : predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. februara 2025. godine, u predmetu broj AP-
4048/21, rješavajući apelaciju B. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. J. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 053879 21 Rev od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. B. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 26. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 053879 21 Rev od 1. jula 2021. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 053879 19 Gž 2 od 13. januara 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 053879 16 P 3 od 10. oktobra 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 P 053879 16 P 3 od 10. oktobra 2019. godine odbačena je tužba kojom je apelant tražio da sud naloži prvotuženoj Općina Čapljina) i drugotuženoj (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Federalna uprava civilne zaštite, Federalni stožer civilne zaštite) da, na osnovu Odluke o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta od 28. decembra 2012. godine, solidarno isplate apelantu određeni novčani iznos (stav I), kao i zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos (stav II). Takođe, odbačen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelant tražio da sud utvrdi ništavim Odluku o odobravanju jednokratne novčane pomoći za saniranje šteta od 28. decembra 2012. godine (stav III) i Odluku o izmjeni i dopuni te odluke od 8. decembra 2015. godine (stav IV). Apelant je obavezan prvotuženoj naknaditi troškove postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 53 0 P 053879 19 Gž 2 od 13. januara 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 P 053879 21 Rev od 1. jula 2021. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je prvotuženoj, odlukom drugotužene od 28. decembra 2012. godine, dodijeljen određeni iznos novčanih sredstava za saniranje štete koju su pretrpjeli poljoprivredni proizvođači na njenom području uslijed elementarne nepogode. Apelantu je na osnovu te odluke isplaćen određeni novčani iznos za saniranje štete koju je pretrpio kao poljoprivredni proizvođač. Vrhovni sud je dalje podržao stav nižestepenih sudova da sud, shodno odredbi člana 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije nadležan da utvrđuje kriterijume za raspodjelu namjenskih sredstava za sanaciju štete, odnosno da svojim odlukama raspoređuje ta sredstva. Pri tome je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete, jer apelant tužbeni zahtjev nije zasnovao na protivpravnoj radnji ili propuštanju tuženih, već na zahtjevu za izvršenje odluke donesene na osnovu javnopravnih ovlašćenja.
5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, suđenje u razumnom roku i obrazloženu sudsku odluku kao elemente prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidu u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Također ukazuje na povredu prava na pravnu sigurnost, jer postoji više odluka u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koje je donio Kantonalni sud, kojima su žalbe uvažavane i predmeti vraćeni na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv kada se odlučuje o „građanskim pravima i obavezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2618/22 od 2. novembra 2022. godine, tačka 7. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku donesenu u parničnom postupku u kojem je njegova tužba odbačena zato što se ne radi o građanskopravnom sporu u smislu odredbe člana 1. ZPP-a. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti o apelantovom pravu na „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjivi u konkretnom slučaju. Slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić