Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-425/22 (A.B.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-425/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-425/22, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ “, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 029647 18 Uvp od 7. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 029647 18 Uvp od 7. oktobra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029647 17 U od 26. aprila 2018. godine. Uvodna napomena
2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton – Mostar od 17. januara 2008. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 30. avgusta 2007. godine u skladu sa odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). Osporene odluke
3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 30. januara 2015. godine apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije penzije počev od 1. avgusta 2013. godine na osnovu odredaba Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno – oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju). Takođe, određeno je da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje od 17. januara 2008. godine.
4. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 25. oktobra 2017. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju drugostepeni organ je naveo da je u vrijeme priznavanja navedenog prava apelant imao čin vojnik Vojske FBiH, te da je obavljao poslove i zadatke referenta za poslove nekretnina, civilno lice – VŠS. U vezi s tim, ukazao je da odredbom člana 6. stav (4) tačka b) Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju nije predviđen koeficijent za zvanje VŠS. Imajući to u vidu, zaključio je da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je visinu penzije odredio množenjem iznosa jedinstvene osnovice iz člana 5. navedenog zakona sa pripadajućim koeficijentom 1,00 za službeno zvanje VKV.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029647 17 U od 26. aprila 2018. godine odbijena je apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude, Kantonalni sud ukazao je na odredbu člana 1. stav (2) Uredbe, kojim je propisano da se privremeno uređuju uslovi, način i postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima za otpuštene pripadnike bivše Vojske FBiH. Dalje, naveo je da je odredbom člana 27. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima. Osim toga, istakao je da je odredbom člana 11. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju propisana obaveza upravnih organa da u roku od 60 dana, od dana stupanja na snagu tog zakona, po službenoj dužnosti provedu postupak i donesu nova rješenja korisnicima prava na povoljniju starosnu penziju. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant pravo na prijevremenu povoljniju penziju ostvario privremeno, istakao je da upravni organi nisu bili u obavezi da traže njegovu saglasnost prilikom donošenja osporenih rješenja u smislu odredbe člana 262. stav (1) Zakona o upravnom postupku. Osim toga, ukazao je da upravni organi, suprotno apelantovim navodima, nisu samoinicijativno odredili novi iznos prijevremene starosne penzije nego je to bila njihova obaveza u smislu relevantnih odredaba Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju. Takođe, obrazložio je da je prvostepeni organ pravilno odredio visinu apelantove penzije, kao civilnog lica u Vojsci FBiH, množenjem iznosa jedinstvene osnovice i pripadajućeg koeficijenta.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 029647 18 Uvp od 7. oktobra 2021. godine odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud BiH u odluci broj U-17/14 od 24. septembra 2014. godine utvrdio da je odredba člana 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju u saglasnosti sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Osim toga, istakao je da je Ustavni sud FBIH u svojoj odluci U-29/13 utvrdio da su odredbe navedenog zakona (osim odredbe člana 15. stav (1) tog zakona koja nije ni primijenjena u konkretnom slučaju) saglasne sa Ustavom FBiH.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da upravni organi nisu obračunali iznos penzije u skladu sa koeficijentom za VŠS. Apelant smatra da se bez njegove saglasnosti nije moglo mijenjati pravosnažno rješenje kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju. Takođe ističe da su upravni organi samoinicijativno, bez zakonskog osnova, odredili novi iznos prijevremene starosne penzije. Osim toga, navodi da su sporna rješenja donesena na osnovu diskriminirajuće odredbe člana 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je organi uprave i redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je apelantu određen novi iznos prijevremene povoljnije penzije, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima, jasno obrazložili zašto ti prigovori nisu osnovani. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao apelantove identične navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-347/22 od 8. juna 2022. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman