Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4238/21 (S.Ž.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4238/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4238/21, rješavajući apelaciju S. Ž, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. Ž. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 225270 21 Kž od 20. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) je 13. decembra 2021. godine podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 225270 21 Kž od 20. septembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 225270 17 K od 31. marta 2021. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora koja je apelantu izrečena osporenim presudama, do donošenja odluke o apelaciji. Odlukom Ustavnog suda AP-4238/21 od 9. februara 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Općinskog suda od 31. marta 2021. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je proglašen krivim zbog produženog kaznenog djela prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav l. u vezi sa čl. 55. i 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u stjecaju sa kaznenim djelom prevare iz člana 294. stav 1. u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelant je za počinjena kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom apelant je obvezan oštećenima isplatiti novčane iznose označene u presudi.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio neutemeljenima apelantove žalbene navode da je izreka osporene presude nerazumljiva i proturječna, da obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da se temelji na pretpostavkama, bez konkretnih razloga. Ukazano je da je prvostupanjski sud pojedinačno obrazložio dokaze izvedene tijekom postupka, navodeći u razlozima presude ocjenu sadržaja iskaza svjedoka, kao i drugih dokaza. Obrazloženo je da je nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak o dokazanim činjenicama, te da je dao razloge u vezi s ocjenom dokaza. Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud detaljno analizirao iskaze svjedoka, analizirao svaki materijalni dokaz te ga doveo u vezu sa iskazima svjedoka i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno zaključio da je apelant počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim. Kantonalni sud je, također, ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su apelant i L. B (suoptuženica u postupku pred redovnim sudovima), po prethodnom dogovoru i u cilju pribavljanja imovinske koristi za firmu koju su lažno predstavljali kao specijalizirano poduzeće za digitalne štamparske tehnologije, doveli u zabludu oštećene da im, na štetu svoje imovine, uplate određene novčane iznose. Apelant i suoptuženica su djelovali na način da su poduzimali niz radnji, npr. o postojanju obrta i d.o.o. sa istim imenima, premještanjem sjedišta iz Tuzle u Zenicu, sa administrativnim uredom u Tuzli a pogonskom proizvodnjom u Zenici, e-mail adresom koja glasi na IRA Agenciju d.o.o. Tuzla, sve s namjerom kako bi stvorili zabunu u privrednom prometu, sve kako bi mogli vršiti prevarne radnje na štetu svojih klijenata. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je apelant bio odgovorna osoba, odnosno osoba ovlaštena za zastupanje u firmi IRA Agencija d.o.o. Naime, iz brojnih dokaza provedenih tijekom postupka, sud je utvrdio da je apelant de facto obavljao sve poslove odgovorne osobe, slao ponude, sastavljao dokumentaciju, pregovarao s drugim pravnim osobama, potpisivao ugovore s drugim poduzećima, te se predstavljao drugim osobama kao direktor, odnosno odgovorna osoba.

4. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1.- 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Apelant je u vrlo opširnim apelacionim navodima istakao da kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Tvrdi su redovni sudovi tijekom postupka povrijedili načelo in dubio pro reo, kao i da nisu dali obrazloženje za svoje odluke. U vezi sa pravom na slobodu kretanja apelant smatra da sud izmještanje sjedišta pravne osobe „nepravilno tretira kao prevaru“, tvrdeći da ta okolnost ne može biti dokaz da se radi o prevari, budući da je mogućnost promjene sjedišta firme dozvoljena Zakonom o privrednim društvima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

1. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne norme KZFBiH i ZKPFBiH u pogledu utvrđivanja njegove kaznenopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“. Stoga, Evropski sud ističe da neće, prema članu 6. stav 1. Europske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23). Osim toga, Europski i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te da su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud o svim činjeničnim i pravnim zaključcima dao jasno i relevantno obrazloženje. Osim toga, i Kantonalni sud je detaljno analizirao provedene materijalne dokaze i iskaze svjedoka, na temelju čega je utvrdio da apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda (vidi, tačka 3. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, u pogledu apelantove odgovornosti za kaznena djela za koja je proglašen krivim i osuđen, nisu imali nikakve dvojbe zbog kojih bi bilo potrebno primijeniti načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

11. Osim toga, apelant se pozvao na kršenje prava na slobodu kretanja. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na slobodu kretanja došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4238/21 (S.Ž.) | Sudska praksa | Aktio