Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3549/21 (JU „Univerzitet u Zenici“ Zenica)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3549/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3549/21, rješavajući apelaciju JU „Univerzitet u Zenici“ Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JU „Univerzitet u Zenici“ Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 160655 20 Rev od 15. jula 2021. godine (u odnosu na odbijajući dio presude).

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Univerzitet u Zenici“ Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 160655 20 Rsž od 25. februara 2020. godine (u dijelu kojim je odlučeno o poništenju odluka Senata Univerziteta u Zenici, prijedloga odluka Naučno-nastavnog vijeća Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Zenici i rješenja JU „Univerzitet u Zenici“ Zenica o otkazu ugovora o radu s ponudom za zaključivanje novog ugovora o radu s izmijenjenim uslovima) zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JU „Univerzitet u Zenici“ Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnio je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 160655 20 Rev od 15. jula 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca u postupku B. H. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. i 9. decembra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 12. decembra 2022. do 7. aprila 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Odgovori na apelaciju su 27. decembra 2022. i 11. aprila 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Postupajući po tužiočevoj tužbi, Općinski sud je Presudom broj 43 0 Rs 160655 18 Rs od 15. novembra 2019. godine poništio kao nezakonite apelantove odluke, i to: odluku Senata od 31. januara i 28. februara 2018. godine, te prijedloge odluke Naučno-nastavnog vijeća Ekonomskog fakulteta (u daljnjem tekstu: Nastavno vijeće) od 18. januara i 16. februara 2018. godine. Također je poništeno i apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu od 8. marta 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenja o otkazu) u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu. Presudom je dalje utvrđeno da je apelant viktimizirao tužioca na način opisan u izreci, te je naloženo apelantu da tužiocu nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužilac tražio da se utvrdi da ga je apelant diskriminirao na način opisan u izreci presude, kao i zahtjev da apelant uspostavi tužiocu radno-pravni status i da mu isplati naknade plaća i doprinosa. Također su odbijeni tužiočevi tužbeni zahtjevi za ponovno razmatranje i donošenje odluke povodom tužiočeve prijave na konkurs, utvrđenje postojanja mobinga nad tužiocem i naknadu nematerijalne štete u vezi s tim.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelant i tužilac 21. januara 2013. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto nastavnika u zvanju docenta za dvije precizirane naučne oblasti. Utvrđeno je da je 9. januara 2018. godine tužiocu istekao izbor u zvanje docenta. Prije isteka izbornog perioda tužilac se prijavio na apelantov konkurs za izbor nastavnika u zvanje vanrednog profesora za iste naučne oblasti. Nadležna konkursna komisija je sačinila izvještaje u kojima je konstatirala da tužilac ispunjava sve neophodne uvjete i predložila njegov izbor u zvanje vanrednog profesora na navedenim oblastima. Međutim, Nastavno vijeće je 18. januara i 16. februara 2018. godine usvojilo prijedloge odluke o neusvajanju izvještaja Konkursne komisije, koje je Senat prihvatio odlukama od 31. januara i 28. februara 2018. godine i okončao konkursnu proceduru bez izbora u zvanje. Nakon toga, apelant je donio sporno rješenje o otkazu kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu od 21. januara 2013. godine i ponuđen novi ugovor o radu za drugo radno mjesto. Tužilac je prihvatio novi ugovor.

7. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je iz izvedenih dokaza zaključio da je tužilac ispunjavao uvjete za izbor u zvanje vanrednog profesora. U vezi s tim, ukazano je da je apelant bio dužan prilikom ocjene ispunjavanja potrebnih uvjeta primijeniti istu praksu i kriterije kao u svim drugim slučajevima i imenovati tužioca u zvanje vanrednog profesora za precizirane naučne oblasti. Dalje je ukazano da apelant nije postupio na navedeni način. Stoga je Općinski sud zaključio da su nezakonite odluke Senata, prijedlozi odluke Nastavnog vijeća i sporno rješenje o otkazu u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu.

8. Općinski sud je naveo i da je tužilac dokazao vjerovatnost da ga je apelant viktimizirao razrješenjem s dužnosti menadžera za kvalitet. U vezi s tim, obrazloženo je da je tužilac neposredno prije razrješenja podnio zahtjev za zaštitu/otklanjanje diskriminacije. Budući da je tužilac dokazao vjerovatnost postojanja viktimizacije, Općinski sud je ukazao na to da je na apelanta prešao teret dokazivanja da viktimizacije nije bilo. Dalje je ukazao da je apelant tvrdio da je odluka o tužiočevom razrješenju donesena zbog toga što navedena pozicija nije radno mjesto i da se na nju biraju zaposlenici Ekonomskog fakulteta, a da je tužiocu prestao radni odnos. Općinski sud je ocijenio neosnovanim te apelantove navode. U vezi s tim, sud je ukazao da odgovarajućim pravilnikom nije propisano da menadžer za kvalitet mora biti zaposlenik organizacione jedinice, niti da mora imati izbor u zvanje. Osim toga, ukazao je i da je apelant tužioca razriješio ove dužnosti tek nakon što je tužilac podnio zahtjev za zaštitu od diskriminacije, a ne ranije, nakon prestanka tužiočevog radnog odnosa. Stoga je zaključeno da apelant nije dokazao sa stepenom sigurnosti da nije viktimizirao tužioca. S obzirom na ovakav zaključak, Općinski sud je tužiocu dosudio naknadu štete u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ostale zahtjeve postavljene u tužbi Općinski sud je odbio.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 160655 20 Rsž od 25. februara 2020. godine odbijene su žalbe tužioca i apelanta i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud počinio povredu člana 209. stav 2. tačka 1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, ukazano je da u prvostepenom postupku apelant nije isticao da postoje razlozi za isključenje ili izuzeće sudije. Također je ukazao da apelantov žalbeni navod da je postupajući sudija vanredni student III ciklusa apelantovog studija ne predstavlja razlog za isključenje ili izuzeće postupajućeg sudije iz člana 357. st. 1. i 2. ZPP-a. Kantonalni sud je zaključio i da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 160655 20 Rev od 15. jula 2021. godine odbačena je apelantova revizija protiv dijela odluke kojim su poništene odluke Senata, prijedlozi odluka Nastavnog vijeća i sporno rješenje o otkazu. Apelantova revizija protiv dijela odluke kojom je utvrđeno postojanje viktimizacije i naknada nematerijalne štete po tom osnovu je odbijena. Također je odbijena i tužiočeva revizija protiv dijela odluke kojim su odbijeni zahtjevi za utvrđenje diskriminacije, uspostavljanje radno-pravnog statusa i isplatu plaća i doprinosa, ponovo razmatranje prijave i donošenje odluke povodom tužiočeve prijave na konkurs, te utvrđenje postojanja mobinga sa zahtjevom za naknadu štete.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da tužiočevi tužbeni zahtjevi proizlaze iz raznih osnova, pa da se, saglasno članu 318. stav 2. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog tužbenog zahtjeva. Dalje je naveo da, prema članu 237. ZPP-a, nije dozvoljena apelantova revizija protiv dijela odluke kojom su poništene odluke Senata, prijedlozi odluka Nastavnog vijeća i sporno rješenje o otkazu. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio razloge drugostepenog suda u dijelu odluke o zahtjevu za utvrđenje postojanja viktimizacije i zaključio da je apelantova revizija u tom dijelu neosnovana. Osim toga, zaključio je da su neosnovani apelantovi navodi o postojanju razloga za izuzeće sudije koji, kako je Vrhovni sud zaključio, nemaju uporište u sadržajima spisa predmeta.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi, u prvom redu, u „različitim aršinima postupajućih sudija“ prilikom odlučivanja o postojanju razloga za izuzeće. Naime, apelant ukazuje da se prethodni sudija u istom postupku izuzeo zbog činjenice da ponekad predaje studentima. Dalje navodi da je sudija koji je donio osporenu prvostepenu odluku vanredni student III ciklusa studija kod apelanta, te da tu okolnost smatra opravdanim razlogom za njegovo izuzeće „makar u mjeri kao kod prethodnog sudije“. U vezi s tim, ističe da je postupajući sudija tokom školovanja morao kontaktirati s profesorima, od kojih su neki na tužiočevoj strani, a neki na apelantovoj. Također ističe da je u reviziji ukazao da je tek po objavljivanju presude saznao da je postupajući sudija vanredni student III ciklusa studija kod njega.

13. Apelant također tvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu za poništenje odluka Senata i Nastavnog vijeća, što, prema njegovom mišljenju, ne spada u sudsku nadležnost. Također ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pogrešno zaključio da je tužilac nejednako tretiran prilikom odlučivanju o izboru vanrednog profesora, „pogotovo u kontekstu analize uporednih kandidata“. Posebno ukazuje da je izostalo obrazloženje njegovih žalbenih i revizionih prigovora. Apelant također tvrdi da je Vrhovni sud zanemario njegov prigovor o očigledno pogrešnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni provedenih dokaza, te da mu je time uskraćeno pravo na raspravljanje.b)Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i da je apelacija neosnovana.

15. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena presuda zasnovana na zakonu i da njom nisu povrijeđena apelantova prava.

16. Općinski sud je naveo da je pravilno primijenio odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o radu i ZOO. Smatra da u toku postupka nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

17. Tužilac je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što je sudija u prvostepenom postupku vanredni student postdiplomskog studija kod apelanta. U vezi s tim, smatra da je postupajući sudija u takvoj situaciji, zbog svog ličnog interesa, mogao eventualno pokazati pristrasnost prema apelantu, a ne prema tužiocu. Također smatra da navedena okolnost ne predstavlja obavezni razlog za izuzeće sudije u skladu sa članom 357. ZPP-a. Nadalje, tužilac smatra da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži ništa što bi navelo na zaključak da je prvostepeni sud „tendenciozno ili jednostrano primjenjivao pravo“. Ističe da se prethodni sudija izuzeo na lični zahtjev i prema vlastitoj procjeni jer je smatrao da ne može biti nepristrasan kao dio apelantovog nastavnog tima s obzirom na to da mu je apelant isplaćivao naknadu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BIH, koji glasi:

Član 357. (1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje): 1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;

3) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;

4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;

5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;

6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora. (2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

19. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 66/16)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 15. stav (1) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

Član 18. (Zaštita lica koja prijavljuju diskriminaciju ili učestvuju u postupku)

Viktimizacija, kao oblik diskriminacije, zabranjena je i predstavlja svaki oblik nepovoljnog postupanja prema licima koja su u dobroj vjeri prijavila ili namjeravaju da prijave diskriminaciju, prisustvovala ili svjedočila diskriminaciji, odbila nalog za diskriminatornim postupanjem, na bilo koji način učestvovala u postupku za zaštitu od diskriminacije, pružila ili imala namjeru da ponude informacije ili dokumente potrebne u postupku zaštite od diskriminacije ili o diskriminatornom postupanju informirala javnost.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost i meritum

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost – protek roka

23. U odnosu na apelacione navode kojim se osporava presuda Vrhovnog suda u dijelu kojim je revizija odbačena kao nedopuštena zbog neispunjavanja uvjeta za reviziju u odnosu na usvajajući dio prvostepene presude, tj. poništenje odluka Senata i Nastavnog vijeća i rješenja o otkazu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda koje glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio . (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju apelant je protiv presude Kantonalnog suda od 25. februara 2020. godine izjavio reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda od 15. jula 2021. godine odbačena kao nedopuštena u dijelu odluke kojim su poništene odluke apelantovog Senata, prijedlozi odluka Nastavnog vijeća i sporno rješenje o otkazu. Ustavni sud konstatira da je revizija u odnosu na ovaj dio osporene presude neefikasan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na ovaj dio zapravo presuda Kantonalnog suda od 25. februara 2020. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude jer je apelant reviziju podnio 22. aprila 2020. godine, pa se podrazumijeva da je drugostepenu presudu primio prije navedenog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. oktobra 2021. godine, proizlazi da je apelacija u odnosu na prigovore u odnosu na ovaj dio osporene presude podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

25. Shodno tome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku.

Dopustivost i meritum u odnosu na dio presude Vrhovnog suda kojim je revizija odbijena

26. U odnosu na dio presude Vrhovnog suda kojim je apelantova revizija odbijena, odnosno u dijelu kojim je utvrđeno postojanje viktimizacije i obaveza naknade štete, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. U pogledu apelantovih navoda o različitim mjerilima postupajućih sudija u ocjeni postojanja razloga za izuzeće, Ustavni sud smatra da se apelacionim navodima pokreće pitanje prava na nepristrasan sud. Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan (vidi npr. Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2021. godine, predstavke broj 50104/10 i dr., tač. 57–64. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

3580/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je tek nakon donošenja prvostepene odluke saznao da je postupajući sudija Općinskog suda njegov vanredni student i da stoga nije mogao u toku postupka tražiti njegovo izuzeće. U prilog svojim tvrdnjama o pristrasnosti postupajućeg sudije, apelant navodi da je postupajući sudija „tokom školovanja morao kontaktirati s profesorima“, te da je to moglo utjecati na njegovo mišljenje o konkretnom sporu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ponudio bilo kakve dokaze kojim bi dokazao da je postupajući sudija imao lične predrasude prema apelantu. Osim toga, apelant nije ni konkretizirao na koji način je činjenica da postupajući sudija studira na jednom od njegovih studija eventualno utjecala na vođenje postupka ili prvostepenu odluku, niti da je s profesorima kontaktirao u vezi s konkretnim predmetom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije uvjerljivim dokazima osporio subjektivnu nepristrasnost postupajućeg sudije u konkretnom postupku, a sama činjenica da je sudija student III ciklusa studija kod apelanta ne može dovesti do takvog zaključka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da postojanje drugačijeg postupanja sudije prema apelantu i pristrasnosti prema tuženom ne proizlazi ni iz sadržaja prvostepene presude. Također, ni činjenica da se raniji sudija izuzeo na vlastiti zahtjev ne može dovesti do zaključka o pristrasnosti sudije koji je donio osporenu odluku. Naime, Ustavni sud smatra da nesporno postoji razlika u položaju između ranijeg sudije koji predaje na apelantovom fakultetu i prima naknadu od apelanta u odnosu na sudiju u konkretnom slučaju koji samo studira kod apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudija u prvostepenom postupku prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

32. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

33. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

34. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio ocjenu svih provedenih dokaza, u kojima Ustavni sud ne uočava elemente proizvoljnosti. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, što su potvrdili i višestepeni sudovi, na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je dao logične i uvjerljive razloge. Naime, detaljno je obrazložen zaključak o postojanju viktimizacije tužioca i primjena relevantnih odredbi Zakona o zabrani diskriminacije i ZOO-a na konkretan predmet. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ova utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Imajući u vidu da su Vrhovni sud i Kantonalni sud o svim svojim zaključcima dali dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi neosnovani, te da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome nije došlo ni do povrede prava na nepristrasnost suda kao segmenta prava na pravično suđenje u situaciji kada navodi o pristrasnosti postupajućeg sudije Općinskog suda nisu dokazani niti u objektivnom niti u subjektivnom smislu.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.