Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4403/21 (R. B.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4403/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine u predmetu broj AP-4403/21, rješavajući apelaciju Ramiza Bajraktarevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Barjaktarevićapodnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 028053 18 Uvp od 26. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 028053 18 Uvp od 26. avgusta 2021. godine.

2. Apelant je pokrenuo upravni spor podnošenjem tužbe Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) radi poništenja odluke Udruženja ratnih vojnih invalida općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Udruženje) o isključenju iz članstva u tom Udruženju. U tužbi je, između ostalog, naveo da je proveden postupak njegovog isključenja iz Udruženja u kojem nije učestvovao i za koji je slučajno saznao nakon što je okončan, a odluka o isključenju mu nije dostavljena, iako je to tražio pismenim putem. Dalje, naveo je da je podnio žalbe Ministarstvu za boračka pitanja Kantona Sarajevo i Savezu RVI Kantona Sarajevo, koji nisu donijeli odluke o žalbama. Takođe, naveo je da se obratio Upravnom inspektoratu Ministarstva pravde Kantona Sarajevo, koji ga je obavijestio da nije ovlašten postupati po njegovom zahtjevu. Shodno tome, podnio je navedenu tužbu.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 09 0 U 028053 17 U od 5. juna 2017. godine odbacio tužbu. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da Udruženje nije odlučivalo o apelantovim pravima i obavezama ili pravima i obavezama trećih lica u nekoj upravnoj stvari u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), već o stvari iz oblasti unutrašnje organizacije Udruženja. Shodno tome, Kantonalni sud je primjenom člana 17. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu (ZPP) u vezi sa članom 55. ZUS-a odlučio kao izreci rješenja.

4. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje tog rješenja, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 028053 18 Uvp od 26. avgusta 2021. godine.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da iz odredbi član 8. ZUS-a proizilazi da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta i da je upravni akt onaj akt koji ispunjava sve elemente navedene u tom članu. Vrhovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju očigledno da se ne radi o odluci koja predstavlja upravni akt protiv kojeg je dozvoljeno pokretanje upravnog spora. Obrazložio je da je Kantonalni sud pravilno zaključio da tim aktom nije rješavano o upravnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica, već o aktu kojim se reguliše unutrašnja organizacija Udruženja. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da Udruženje nema svojstvo organa iz člana 4. ZUS-a. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalni sud propustio da se pozove na odredbu člana 25. stav 1. tačka 2. ZUS-a, ali da navedeni propust nije od uticaja na donošenje drugačije odluke.

6. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja sa drugima iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant u suštini tvrdi da je su redovni sudovi njegovu tužbu odbacili konstatujući da odlučivanje o tužbenom zahtjevu nije u sudskoj nadležnosti, zanemarujući da kao član udruženja ima pravo na sudsku zaštitu i da to njegovo pravo proizilazi iz II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Smatra da mu je na taj način prekršeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje. U vezi tim se poziva na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Lovrić protiv Hrvatske (presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 38458/15,).

7. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 4. Pod pojmom organ, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima (u daljem tekstu: nadležni organ). Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. Upravni akt, u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: upravni akt). Član 25. stav (1) tačka 2)

Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi: 2) da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8.); Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

8. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 ) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 17. Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova, kojima je odbačena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Udruženja, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po sâmoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava (vidi između ostalih, Evropski sud Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. sa referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za odluku da odbace apelantovu tužbu. Dovodeći obrazloženja osporenih odluka, naročito zaključak Vrhovnog suda da Udruženje nema svojstvo organa iz člana 4. ZUS-a, u vezu sa svim odredbama ZUS-a i ZPP-a na koje su se pozvali redovni sudovi, Ustavni sud u tim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, u vezi sa navodima kojima apelant u suštini ukazuje da je u potpunosti ostavljen bez sudske zaštite, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju isključivo odlučivali u upravnom sporu ali ne i o tome postoje li uslovi za vođenje parničnog postupka. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ni tvrdio da je pravo na pristup sudu pokušao ostvariti pokretanjem parničnog postupka radi poništenja spornih odluka tuženog i da su mu to redovni sudovi onemogućili, niti je dostavio dokaze o tome.

15. U vezi sa apelantovim pozivanjem na praksu iz presude Evropskog suda Lovrić protiv Hrvatske, Ustavni sud smatra da se praksa iz te presude nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu nesporno bilo da je podnosiocu predstavke, kao članu lovačkog udruženja koji je odlukama tog udruženja isključen iz članstva, u potpunosti bio uskraćen pristup sudu (i u upravnom sporu i u parničnom postupku). Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da odbacivanjem apelantove tužbe zbog toga što je zaključeno da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za vođenje upravnog spora, u situaciji kada apelant nije dokazao da svoje pravo na pristup sudu nije mogao ostvariti u drugoj vrsti postupka (parničnom), nije narušena sâma bît apelantovog prava. Stoga Ustavni sud smatra da redovni sudovi, postupajući na navedeni način u osporenim odlukama, nisu ograničili apelantovo pravo na pristup sudu na način koji je nespojiv sa garancijama prava na pravično suđenje Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. Apelant se pozvao i na kršenje slobode mirnog okupljanja i sloboda udruživanja sa drugima iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je osporenim odlukama, kojim se odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, to njegovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 11. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant koristio pravne lijekove koji su mu, shodno relevantnim propisima bili na raspolaganju, a činjenica da oni nisu doveli do rezultata kojim bi bio zadovoljan ne mogu voditi zaključku o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.

18. Apelant je ukazao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Iako to nije eksplicitno naveo, Ustavni sud primjećuje da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4403/21 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio