Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4291/21 (M. M.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4291/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4291/21, rješavajući apelaciju Milića Milića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Milića Milića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 101143 20 Rsž od 21. oktobra 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJ

1. Milić Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla podnio je 17. decembar 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 101143 21 Rev od 27. oktobra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 101143 20 Rsž od 21. oktobra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 101143 20 Rs 4 od 30. juna 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4722/20 od 21. januara 2021. godine, odbacio kao preuranjena apelantovu apelacija a podnesenu protiv osporene presude Okružnog suda od 21. oktobra 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da osporena presuda Okružnog suda, predstavlja konačnu odluka u konkretnom slučaju.

3. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 Rs 101143 20 Rs 4 od 30. juna 2020. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog Mješoviti holding “Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće A.D. Trebinje – Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantu „iz osnova manje isplaćenih plata i naknada plata“ za period od 1. aprila 2018. godine do 31. oktobra 2019. godine isplati „zakonsku zateznu kamatu“ na precizirane mjesečne iznose na način preciziran u izreci presude.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud utvrdio da je Odjeljenje za ocjenjivanje radne sposobnosti Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu : Fond PIO) 9. februara 2000. godine, utvrdilo da kod apelanta, koji je radio na radnom mjestu rukovalac dampera, „postoji -invalidnost-preostala sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom“. Dalje je utvrđeno da je tuženi sa apelantom 22. septembra 2011. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelanta, nakon utvrđene invalidnosti, rasporedio na drugo radno mjesto. Nakon toga, parnične stranke su zaključile aneks ugovora o radu od 16. novembra 2015. godine, te aneks od 11. maja 2018. godine, kojim je apelant počev od 1. aprila 2018. godine, raspoređen na radno mjesto referent otpreme vaganih materijala. Tim aneksom je određeno da apelant kao uposlenik sa smanjenom radnom sposobnošću „zadržava platu radnog mjesta na kome mu je utvrđena invalidnost – smanjena radna sposobnost u skladu sa odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), u slučaju da je povoljnija za radnika“. Aneksom ugovora od 5. septembra 2018. godine ugovoren je koeficijent tog radnog mjesta koji se primjenjuje od 1. avgusta 2018. godine. Međutim, taj aneks nije sadržavao odredbu iz ranijeg aneksa „da [apelant] kao radnik sa smanjenom radnom sposobnosti zadržava platu radnog mjesta na kome je utvrđena invalidnost – smanjena radna sposobnost, nego sa pravom na novčanu naknadu u vezi smanjenja radne sposobnosti u skladu sa članom 54. st. 1. tačka v) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju“ (u daljnjem tekstu: (ZPIO) koja se određuje u skladu sa članom 54 do 59. tog zakona.

5. Osnovni sud je ukazao da navedene činjenice nisu sporne među parničnim strankama, ali da se, prilikom utvrđivanja visine plate koja pripada radnicima tuženog sa preostalom radnom sposobnošću, kao sporno postavilo pitanje primjene odredbi ZOR-a, Kolektivnog ugovora Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i ZPIO. Istakao je da je apelant smatrao da spor treba riješiti primjenama ZOR-a i Kolektivnog ugovora, a da je tuženi smatrao da treba primijeniti odredbe ZPIO. Stoga je Osnovni sud, na prijedlog parničnih stranaka i na temelju odredbe člana 61a) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), podnio zahtjev Vrhovnom sudu za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu 80 0 Rs 101054 18 RS. Odlučujući o postavljenom zahtjevu za rješavanje spornog pravnog pitanja Vrhovni sud odlukom broj 80 0 Rs 101054 19 Spp od 16. aprila 2019. godine zauzeo stav „da radniku sa smanjenom radnom sposobnošću ne pripada plata po odredbama kolektivnog ugovora […], tj. razlika između plate radnog mjesta na kome je radio u momentu nastupanja invalidnosti i plate radnog mjesta na koje je raspoređen u skladu sa preostalom radnom sposobnošću i stručnom spremom, već mu pripada naknada plate saglasno odredbama članova 54-59 [ZPIO]“. Također navedenom odlukom je regulisano da je navedeni stav Vrhovnog suda obavezujući za sva vijeća građansko-upravnog odjeljenja tog suda, na koji način se“ ostvaruje temeljni princip pravne države, vladavine prava, načela pravne sigurnosti i jednakosti svih pred zakonom“.

6. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na sadržaj citiranih odredbi ZPIO te naveo da je u postupku provedeno vještačenje pri čemu je vještak, po apelantovom zahtjevu, sačinio i drugu varijantu nalaza. Sud je poklonio vjeru osnovnom nalazu vještaka finansijske struke od 10. decembra 2019. godine i dopuni tog nalaza, prema kojem je tuženi, uz redovnu platu za januar 2020. godine, isplatio apelantu precizirani novčani iznos za utuženi period. Ukazano je da je to vještak potvrdio i na ročištu za glavnu raspravu a da stranke u tom dijelu nisu prigovarale. Osnovni sud je obrazložio da apelantu, kao radniku sa smanjenom radnom sposobnošću za utuženi period, ne pripada plata po odredbama Kolektivnog ugovora, već mu pripada naknada plate saglasno odredbi člana 54. do 59. ZPIO. Naime, sud je obrazložio da u tom periodu više nije bio na snazi Aneks ugovora o radu iz maja 2018. godine kojim je apelantu pravo na naknadu plate zbog invalidnosti, već je ugovoren pripadajući iznos naknade prema plati radnog mjesta koje je obavljao prije nastupanja invalidnosti. Također Osnovni sud je obavezao tuženog da zbog kašnjenja u isplati razlike naknade plate, apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos manje isplaćene plate računajući od dana dospjelosti ove naknade. Obaveza tuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu proizlazi iz odredbe člana 277. ZOO, kojom je propisano da kada dužnik zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zakonsku zateznu kamatu. Obrazloženo je da je tuženi, prema ugovoru o radu i aneksima tog ugovora, zakasnio sa isplatom tih naknada te da je pao u docnju 16-tog u mjesecu za naknadu plate iz prethodnog mjeseca, koja je okončana isplatom od 14. februara 2020. godine. Stoga je u tom dijelu udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 101143 20 Rsž od 21. oktobra 2020. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu pripada naknada plate u skladu sa odredbama 57. stav 1. točka v) ZPIO i članom 58. tog zakona. Ukazao je da stranke nisu prigovarale nalazu i obračunu vještaka niti su ga pobijale žalbom. Obrazloženo je da apelant insistira na primjeni Kolektivnog ugovora i osporava pravno shvatanje Vrhovnog suda od 16. aprila 2019. godine prema kojem spor treba riješiti primjenom odredbi 54-59 ZPIO. Okružni sud je u vezi s tim istakao da apelant zanemaruje da odredbe kolektivnog ugovora koje je tuženi kao poslodavac zaključio sa sindikatom moraju biti usaglašene sa granskim i opštim kolektivnim ugovorom a posebno sa zakonom, kojim je regulisano pitanje prava na naknadu lica sa smanjenom radnom sposobnosti. Ukazano je da to pitanje upravo regulišu odredbe čl. 57. i 58. ZPIO. Pri tome je naveo da se odredbama pojedinačnih kolektivnih ugovora ne može derogirati zakon kojim je regulisana navedena materija. Na kraju je ukazano da je tuženi postupio po zakonu i u skladu sa nalazom vještaka po provedenom vještačenu spornu naknadu isplatio

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, smatra da su sudovi proizvoljno primijenili relevantni propis pri tome „vodeći se pravnim shvatanjem Vrhovnog suda iz odluke broj 80 0 Rs 101054 19 Spp od 16. aprila 2019. godine…“ a ne odredbama kolektivnog ugovora koja su kako je naveo za njega povoljnije. Apelant ističe da je sa potpisivanjem kolektivnog ugovora poslodavac preuzeo obavezu da radnicima sa smanjenom radnom sposobnosti isplaćuje plaću u skladu sa članom 54. i 55. kolektivnog ugovora. Stoga smatra da radnik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio na radu ili u vezi sa radom osim ako je šteta nastala njegovom krivicom ili krajnjom nepažnjom Relevantni propisi

9. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 134/11, 82/13 i 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 57. stav 1. tačka v)

Osiguranik kome se na osnovu smanjene radne sposobnosti obezbjeđuje pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, odnosno pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ima pravo na:

v) naknadu plate zbog manje plate na drugom radnom mjestu (u daljem tekstu: naknada zbog manje plate).

Član 58. stav 1. (1) Osnovica za određivanje naknade plate (u daljem tekstu: osnovica naknada) iz člana 57. ovog zakona je prosječna neto plata koju je osiguranik ostvario u godini koja prethodi godini nastanka invalidnosti, valorizacijom dovedena na nivo plata za mjesec za koji se isplaćuje naknada.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantu kao uposleniku sa smanjenom poslovnom sposobnošću, raspoređenom na drugo radno mjesto, pripada naknada plate u skladu sa odredbama 57. stav 1. tačka

v) i članom 58. ZPIO. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant ponavlja navode u vezi sa primjenom odredbi Kolektivnog ugovora, a te su navode redovni sudovi razmotrili i obrazložili, uz ukazivanje na pravno shvatanje Vrhovnog suda od 16. aprila 2019. godine (vidi, točka 7. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4291/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio