Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-612/23 (TP ORIS d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-612/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-612/23, rješavajući apelacije koje je podnio TP ORIS d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio TP ORIS d.o.o. Brčko protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 I 097403 23 Gž 2 od 28. februara 2023.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. TP ORIS d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 097403 16 I od 14. novembra 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-612/23.
2. Apelant je 25. aprila 2023. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 097403 23 Gž 2 od 28. februara 2023. godine i Rješenja Osnovnog suda od 14. novembra 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2039/23.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na odluke donesene u okviru istog postupka, Ustavni sud, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će da vodi jedan postupak i da donese jednu odluku pod brojem AP-612/23.
Činjenice
4. Rješenjem Osnovnog suda od 14. novembra 2022. godine obustavljeno je izvršenje u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja (Brčko distrikt BiH) protiv izvršenika (Ž. M.).
5. Rješenjem Apelacionog suda od 28. februara 2023. godine odbijene su žalbe izvršenika i apelanta kao trećeg lica i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
6. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, protiv izvršenika, na osnovu izvršne isprave, donio rješenje o izvršenju od 8. juna 2016. godine kojim je dozvolio izvršenje radi predaje u posjed poslovnog prostora, te radi isplate duga po osnovu neplaćene zakupnine. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da je sudski izvršilac na zapisnik od 4. jula 2019. godine konstatovao da je izvršenik iseljen iz poslovnog prostora. Međutim, ukazao je da je sudski izvršilac na zapisnik od 31. oktobra 2022. godine konstatovao da ni na drugom ročištu nisu prodate izvršenikove pokretne stvari, na osnovu čega je prvostepeni sud obustavio izvršni postupak shodno odredbama člana 150 stav 5 Zakona o izvršnom postupku. Apelacioni sud je ukazao da je sudski izvršilac, protivno izvršenikovim i apelantovim žalbenim navodima, na pravilan i zakonit način sproveo i okončao izvršnu radnju predaje u posjed poslovnog prostora tražiocu izvršenja, kao i pokušaj prodaje izvršenikovih pokretnih stvari. Zatim, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je zaključkom odlučio o njihovim zahtjevima za otklanjanje nepravilnosti u postupanju sudskog izvršioca. Naime, ukazao je da sud, koji provodi postupak prinudnog izvršenja, o procesnim pitanjima i vođenju izvršnog postupka odlučuje zaključkom shodno odredbi člana 13 stav (5) Zakona o izvršnom postupku. Konačno, Apelacioni sud je naveo da je o apelantovim navodima da je on stvarni posjednik konkretnog poslovnog prostora već pravosnažno odlučeno rješenjem tog suda od 30. maja 2018. godine.
Apelacioni navodi
7. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i povredu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba da postupa kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), da dovodi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako njihova utvrđenja mogu da se smatraju proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
13. Apelant se pozvao i na član 17 Evropske konvencije, ali u vezi s tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17 Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog toga je i pozivanje na član 17 Evropske konvencije očigledno neosnovano.
14. U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije kršenje apelant može samostalno da se pozove, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić