Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4144/21 (S. H.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4144/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4144/21, rješavajući apelaciju Senada Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 093766 21 Rsž 2 od 15. septembra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senad Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić, advokat iz Bugojna, podnio je 6. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 093766 21 Rsž 2 od 15. septembra 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 29. maja do 2. juna 2023. godine. Odgovori su 23. juna 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku, koji je 27. juna 2023. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 46 0 Rs 093766 Rs 2 od 4. marta 2021. godine utvrđeno je da je tuženi odlukom od 29. jula 2019. godine nezakonito otkazao apelantov ugovor o radu od 4. februara 2019. godine. Zbog toga je tuženi obavezan da apelanta vrati na radno mjesto koje je obavljao prije otkaza ili na druge poslove za koje ispunjava uvjete. Sud je u obrazloženju utvrdio da su tuženi i apelant zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 4. februara 2019. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o radu), uz probni rad u trajanju od šest mjeseci. Za vrijeme trajanja probnog rada apelant je dva puta disciplinski kažnjen mjerom opomene i mjerom premještanja na druge poslove u trajanju od 12 mjeseci. Odluke o disciplinskoj odgovornosti postale su konačne u toku trajanja probnog rada, pa je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu odlukom od 29. jula 2019. godine, uz obrazloženje da nije zadovoljio na probnom radu. Sud je dalje ukazao da je tuženi, shodno odredbi člana 21. stav 3. Zakona o radu, mogao otkazati apelantov ugovor o radu tek po isteku probnog rada, a ne prije kao u konkretnom slučaju. Također je istakao da tuženi nije dokazao da apelant nije u mogućnosti da izvršava radne obaveze, u smislu odredbe člana 96. stav 1. tačka b) Zakona o radu. Sud je dalje ukazao da je odredbom člana 12. stav 2. tačka 1. Pravilnika o radu tuženog propisano da probni rad prati upravnik šumarije ili sektora, koji utvrđuje da li je zaposlenik zadovoljio u radu ili ne i o tome pismeno obavještava direktora. U vezi s tim je istakao da je nesporno utvrđeno da upravnik šumarije nije postupao na navedeni način.

6. Presudom Kantonalnog suda (u čijem vijeću je učestvovao i sudija D. K.) broj 46 0 Rs 093766 21 Rsž 2 od 15. septembra 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 21. stav 3. Zakona o radu. U vezi s tim je istakao da se ne može zanemariti da je namjera zakonodavca bila da, propisujući institut probnog rada, pruži zaštitu poslodavcu. Sud je također naglasio da se ne može zanemariti činjenica da je apelant za vrijeme trajanja probnog rada dva puta disciplinski sankcioniran, nezavisno od ishoda parničnog postupka koji apelant vodi radi poništenja tih odluka tuženog. U vezi s tim je istakao da je u konkretnom slučaju primarna bila ocjena apelantovog ponašanja prema poslodavcu i radnim kolegama, a ne ocjena njegovog stručnog rada. Sud je naglasio da poslodavac, pored praćenja obavljanja radnih zadataka, za vrijeme probnog rada prati i da li ponašanje radnika zadovoljava njegova očekivanja. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je pravno logično i opravdano da poslodavac nije dužan trpjeti neprihvatljivo ponašanje radnika do isteka probnog rada, već da mu može otkazati ugovor o radu i prije toga. Stoga je sud zaključio da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije bio dužan da apelantov probni rad ocijeni u skladu s odredbom člana 12. Pravilnika o radu. Sud je naglasio da je primjena odredbe člana 96. stav 1. Zakona o radu u slučaju otkaza ugovora o radu s probnim radom svedena na ispitivanje da li postoje objektivni razlozi za otkaz, ali ne i da li su ti razlozi opravdani. Pri tome je istakao da se sud ne treba upuštati u pravilnost ocjene radnika za vrijeme trajanja probnog rada. S obzirom na to da odluka o otkazu apelantovog ugovora o radu sadrži razloge zbog kojih je ugovor o radu otkazan prije isteka probnog rada, sud je zaključio da tuženi nije povrijedio odredbu člana 21. Zakona o radu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu zato što se „sud nije bavio tužbenim zahtjevom, već činjenicama koje se odnose na drugi sudski postupak“. Dalje navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na nepristrasan sud jer je u sudskom vijeću koje je donijelo osporenu odluku učestvovao sudija D. K., koji je učestvovao i u vijeću koje je donijelo rješenje Kantonalnog suda od 10. februara 2021. godine u drugom postupku koji je pokrenuo radi poništenja odluka tuženog o njegovoj disciplinskoj odgovornosti. Stoga smatra da se radi o povezanim predmetima, te se u vezi s tim pozvao na presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Micallef protiv Malte, Golubović protiv Hrvatske i Šorgić protiv Srbije. Apelant smatra i da je odluka o otkazu njegovog ugovora o radu nezakonita jer njegov rad nije pratio upravnik šumarije, kako je to propisano Pravilnikom o radu tuženog. Dalje navodi da je dio probnog rada obavljao na drugom radnom mjestu na koje je bio raspoređen na osnovu izrečene disciplinske mjere, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o radu. Stoga smatra da je nejasno koji je apelantov rad tuženi u konkretnom slučaju ocjenjivao. Apelant navodi da Kantonalni sud nije uzeo u obzir sve izvedene dokaze, te da je na taj način povrijedio princip ravnopravnosti stranaka u postupku, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku.b)Odgovor na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

8. Kantonalni sud je naveo da je detaljno obrazložio stav o apelantovom tužbenom zahtjevu te da nije povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje.

9. Općinski sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani.

10. Tuženi je naveo da je apelacija nedopuštena jer apelant nije izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH i samim tim nije iscrpio raspoložive pravne lijekove. Dalje je naveo da se apelantovi navodi odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud četvrte instance, što nije njegov zadatak. Također je iznio razloge zbog kojih smatra neosnovanim apelantove navode. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

11. Apelant je u izjašnjenju na odgovore ponovo iznio navode zbog kojih smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH, 49/21 – Završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22

– rješenje USFBiH i 44/22 i 39/24)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16 i 89/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Probni rad

Član 21. stav (3) (3) Ako se probni rad prekida prije roka na koji je ugovoren, otkazni rok je sedam dana.

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

XIX – ISKLJUČENJE I IZUZEĆE

Član 357. (1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):

1)ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;

2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;

3)ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;

4)ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;

5)ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat; 6)ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora. (2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

Član 360. (1) Kada sazna da postoji neki od razloga za isključenje iz člana 357. stav 1. ovog zakona ili čim sazna da je stavljen zahtjev za njegovo isključenje, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o razlozima za isključenje odmah obavijestiti stranke i predsjednika suda koji će odlučiti o isključenju. (2) Do donošenja rješenja o zahtjevu za isključenje sudija će poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgađanja. (3) Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. stav 2. ovog zakona, dužan je odmah o tome obavijestiti predsjednika suda, a postupak nastaviti bez odgađanja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupit će po članu 49. ovog zakona.

VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

18. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu praksu).

19. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta. Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant imao pravo da na isti način kao i tuženi predlaže i provodi dokaze i osporava dokaze suprotne strane, kao i da koristi sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2748/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, stvarno ispitali suštinu spora između parničnih stranaka. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu.

20. U odnosu na navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocijeniti prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivnim testom se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, a objektivnim testom da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2021. godine, predstavke br. 50104/10 i dr., tačka 57. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-479/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 30). Pri tome se subjektivna ili lična nepristrasnost pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Kod objektivnog testa odlučujuće je to da li, potpuno nezavisno od ličnog ponašanja jednog sudije, postoje činjenice koje se mogu utvrditi a koje dovode u sumnju sudsku nepristrasnost (vidi Evropski sud, Šorgić protiv Srbije, presuda od 3. novembra 2011. godine, predstavka broj 34973/06, tačka 66). U tom smislu, čak i vanjski utisak može imati određenu važnost ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, nego se mora i vidjeti da se ona izvršava“. Tu je u pitanju povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju podsticati u javnosti. Dakle, svaki sudija za kojeg postoji opravdana bojazan da nije nepristrasan mora se izuzeti (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte [VV], presuda od 15. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06, tač. 96. i 98, ECHR 2009).

21. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da apelant nije iznio dokaze kojima bi doveo u sumnju subjektivni aspekt nepristrasnosti sudije D. K. Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je jedan sudija uključen u drugi postupak u vezi s istim strankama nije sama po sebi dovoljna da dovede do opravdanih sumnji u njegovu nepristrasnost (ibid., Šorgić protiv Srbije, tačka 67). Vijeće drugostepenog suda je obrazložilo razloge za svoju odluku i pokazalo da nema naklonosti u korist ili na štetu neke od stranaka u postupku. Stoga će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o povredi prava na nepristrasan sud prema objektivnom testu.

22. Primjenjujući standarde objektivnog testa nepristrasnosti, Ustavni sud primjećuje da je sudija D. K. bio član sudskog vijeća Kantonalnog suda u drugom parničnom predmetu koji se vodio po apelantovoj tužbi radi poništenja odluka tuženog o njegovoj disciplinskoj odgovornosti. To vijeće je donijelo rješenje od 10. februara 2021. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda o poništenju odluka tuženog iz procesnih razloga te je naložio prvostepenom sudu da pozove apelanta da uredi tužbu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su se navedena odluka i osporena presuda Kantonalnog suda od 15. septembra 2021. godine odnosile na različita pitanja – zakonitost odluka o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti i zakonitost odluke o otkazu apelantovog ugovora o radu (ibid., Šorgić protiv Srbije, tačka 69). Ustavni sud primjećuje da je tuženi odluku o otkazu apelantovog ugovora o radu zasnovao na činjenici da je apelant disciplinski kažnjavan. Iz toga proizlazi da su se oba postupka odnosila na isti skup međusobno povezanih činjenica, što je zahtijevalo sveobuhvatno utvrđenje apelantovih interesa u tom kontekstu (vidi Evropski sud, Golubović protiv Hrvatske, predstavka br. 43947/10, presuda od 27. novembra 2012. godine, tačka 54). U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je rješenje Kantonalnog suda od 10. februara 2021. godine doneseno zbog procesnih razloga, odnosno zbog potrebe da apelant uredi tužbu. Dakle, učestvujući u donošenju takve odluke sudija D. K. nije se bavio meritumom konkretnog spora. Stoga se ne može zaključiti da je sudija D. K. već prethodno imao formirano mišljenje o činjenicama koje su relevantne za meritum konkretnog spora (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4824/18 od 6. juna 2020. godine, tačka 32, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantova sumnja u pristrasnost Kantonalnog suda nije bila objektivno opravdana te da su njegovi navodi o povredi prava na nepristrasan sud neosnovani.

23. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da je na njegovu štetu povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao priliku da se svojim navodima i argumentima suprotstavi drugoj strani pod uvjetima koji su osigurani i suprotnoj strani, te da to ničim nije doveo u pitanje. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku smatra neosnovanim.

24. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su organi uprave i redovni sud primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da neće postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

26. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je odluka tuženog o otkazu apelantovog ugovora o radu zakonita. Kantonalni sud je naročito jasno ukazao da poslodavac, pored praćenja obavljanja radnih zadataka, za vrijeme probnog rada prati i ponašanje radnika (vidi tačku 6. ove odluke). Takve razloge Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na svoj stav „da poslodavac samostalno odlučuje koje su mu sposobnosti i osobine radnika bitne za određeni posao, tj. koje sposobnosti i osobine zahtijeva od radnika jer je on autonoman u organizaciji i načinu svog poslovanja“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1994/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 34, objavljena na www.ustavnisud.ba).

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je odluka tuženog o otkazu apelantovog ugovora o radu zakonita, a da pri tome nisu povrijeđene procesne garancije prava na pristup sudu, nepristrasnog suda i ravnopravnosti stranaka u postupku.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4144/21 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio