Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3450/23 (A.K.)

Odluka donesena 18. 01. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Materijalna šteta
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3450/23

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3450/23, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela A. K.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 476715 18 Gž od 7. juna 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. K. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nedžida Salihović-Whalen, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 28. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 476715 23 Rev od 11. maja 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 476715 18 Gž od 7. juna 2022. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 476715 18 Gž do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3418/22 od 5. oktobra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Ustavni sud je 28. septembra 2023. godine donio odluku broj AP-3450/23 kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) te od S. B. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. oktobra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. oktobra 2023. godine dostavljeni apelantici na izjašnjenje. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužilac je podnio tužbu protiv apelantice radi iseljenja i predaje u posjed stana. Apelantica je 2. novembra 2016. godine podnijela protivtužbu radi priznanja prava vlasništva, dok je eventualno postavljenim tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tužioca da joj na ime kupoprodajne cijene stana isplati određeni novčani iznos kao i zatezne kamate od dana podnošenja protivtužbe.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 476715 14 P od 31. oktobra 2017. godine apelantica je obavezana da tužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje stan u Sarajevu (precizno označen u izreci presude; u daljnjem tekstu: sporni stan). Odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva na spornom stanu. Presudom je djelimično usvojen apelanticin eventualni protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužilac na ime isplaćene kupoprodajne cijene stana isplati iznos od 9.186,19 KM, uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja protivtužbe.

8. Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Generalštaba Armije BiH iz 1996. godine sporni stan proglašen trajno napuštenim. Dalje je utvrdio da je tužilac, punomoćjem iz 2001. godine, ovlastio apelanticu da može preduzeti sve potrebne radnje oko povrata spornog stana na kojem je tužilac nosilac stanarskog prava, kao i da može pokrenuti postupak otkupa stana. Nakon što mu je rješenjima nadležnih organa sporni stan vraćen u posjed, tužilac je 2002. godine zaključio ugovor o kupoprodaji kojim je taj stan otkupio, te se u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik. Utvrđeno je da je tužioca kao kupca zastupala apelantica. Općinski sud je utvrdio da je tužilac priznao da mu je apelantica na ime otkupa stana uplatila iznos od 9.186,19 KM.

9. Na osnovu ovakvih utvrđenja, Općinski sud je, primjenom čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, zaključio da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornom stanu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužilac dokazao da je vlasnik spornog stana i da se stan nalazi u apelanticinom posjedu. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da sporni stan posjeduje na zakonit način koji bi bio podoban za stjecanje prava vlasništva. Naime, s obzirom na to da je apelantica tokom postupka povrata i otkupa spornog stana postupala po tužiočevoj punomoći, Općinski sud je zaključio da je u posjed stana ušla shodno ovlaštenju iz punomoći koju joj je dao tužilac. Osim toga, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije zaključen ni predugovor niti ugovor o kupoprodaji stana između parničnih stranaka. S obzirom na sve navedeno, sud je zaključio da apelantica nije dokazala ni zakonitost niti savjesnost posjeda stana, što je neophodno za primjenu odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima i stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

10. Općinski sud je dalje zaključio da je neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na spornom stanu. Naime, kako je sud naveo, apelantica u toku postupka nije dokazala da je, u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, zaključila pravno valjan ugovor o kupoprodaji spornog stana. Apelantica je isticala da je isplatom otkupne cijene stekla pravo vlasništva na spornom stanu. Međutim, Općinski sud je zaključio da je tačno da je apelantica bila tužiočev punomoćnik u postupku povrata i otkupa spornog stana, ali da je sve pravne radnje preduzimala u ime i u korist tužioca. Općinski sud je ocijenio da je djelimično osnovan apelanticin eventualni protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužilac, na ime isplaćene cijene stana, isplati iznos od 9.186,19 KM budući da je sud u postupku utvrdio da je apelantica na tužiočev račun uplatila taj iznos. Odluku o zateznim zakonskim kamatama Općinski sud je donio na osnovu člana 277. stav 1. i člana 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je obavezao tužioca da apelantici na dosuđeni iznos plati zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, kako je apelantica i tražila eventualno postavljenim protivtužbenim zahtjevom.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 476715 18 Gž od 7. juna 2022. godine odbio apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju može primijeniti Zakon o stvarnim pravima, s obzirom na to da je tužba podnesena 19. decembra 2014. godine. Osim toga, odredbom člana 371. Zakona o stvarnim pravima propisana je primjena tog zakona počev od 6. marta 2014. godine.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 476715 23 Rev od 11. maja 2023. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, apelanticinu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica navodi da je drugostepeni sud propustio pravilno primijeniti materijalno pravo imajući u vidu da je, umjesto na osnovu odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu odlučivao na osnovu Zakona o stvarnim pravima koji se, po njenom mišljenju, nije mogao primijeniti. Također, smatra da je drugostepeni sud, primjenjujući odredbu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, prekoračio tužbeni zahtjev i odlučivao o činjenici koja nije bila predmet raspravljanja. Naime, apelantica je navela da je drugostepeni sud zaključio „da nije nastupila posljedica dosjelosti na [spornom stanu], s obzirom na to da je [apelantica] zloupotrijebila povjerenje tužioca“. Međutim, apelantica tvrdi da zaključak suda da je ona zloupotrijebila tužiočevo povjerenje nije dokazana niti je to tužilac tvrdio. Smatra da je drugostepeni sud naložio tužiocu da apelantici vrati primljeni iznos „bez ikakvog obrazloženja“. Apelantica smatra da postoji i proizvoljnost u odlučenju o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos. Smatra da su kamate trebale biti dosuđene od dana kada je apelantica platila tužiocu kupoprodajnu cijenu stana, a ne od dana podnošenja tužbe. Također navodi da joj je povrijeđeno pravo na dom i imovinu jer je odbijen njen protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornom stanu, s obzirom na to da je u nesmetanom i zakonitom posjedu duže od 10 godina. Apelantica navodi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

II.Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i, suprotno apelanticinom stanovištu, smatra da nisu povrijeđena njena prava na koja je ukazala u apelaciji.

15. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja je ukazala apelacijom. V.Relevantni propisi

16. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

b) Sticanje na osnovu zakona Član 58. stav 1.

Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

Član 371. stav 1. tačka 12.

Prestanak važenja zakona (1) Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:

12) Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br.

6/98 i 29/03).

17. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

VI.Dopustivost i meritum

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 476715 23 Rev od 11. maja 2023. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 476715 18 Gž od 7. juna 2022. godine. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 11. maja 2023. godine, koje je apelant primio 5. jula 2023. godine, odbačena apelanticina revizija kao nedopuštena. S obzirom na to, Ustavni sud utvrđuje da je konačna odluka u konkretnom slučaju osporena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 476715 18 Gž od 7. juna 2022. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelantica smatra da su je osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su osporene odluke donesene pogrešnom primjenom procesnog prava i na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

24. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi naprimjer, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, dostupno na www.ustavnisud.ba).

25. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelantica. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na konkretan slučaj primijenili Zakon o stvarnim pravima imajući u vidu da je tužba podnesena 19. decembra 2014. godine, a da je članom 371. navedenog zakona propisana njegova primjena počev od 6. marta 2014. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1631/22 od 7. septembra 2022. godine, tač. 4. i 9, dostupno na www.ustavnisud.ba).

26. Apelantica navodi i da je drugostepeni sud, primjenjujući odredbu člana 58. Zakona o stvarnim pravima, prekoračio tužbeni zahtjev i odlučivao o činjenici koja nije bila predmet raspravljanja, odnosno da u postupku nije dokazano da je zloupotrijebila tužiočevo povjerenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da su se i Općinski i Kantonalni sud bavili tim pitanjem, te da iz obrazloženja prvostepene presude, koja je potvrđena osporenom presudom, proizlazi da apelantica nije dokazala ni zakonitost ni savjesnost posjeda spornog stana, što je trebala dokazati da bi se primijenila odredba člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi da u postupku nije dokazano da je apelantica zloupotrijebila tužiočevo povjerenje nisu od utjecaja na rješenje konkretne stvari, imajući u vidu da apelantica nije dokazala da je ona zakonit i savjestan posjednik spornog stana, što je neophodno za primjenu odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima i stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dalje, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelacioni navodi da je drugostepeni sud naložio tužiocu da apelantici vrati primljeni iznos, bez ikakvog obrazloženja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da odluka donesena u žalbenom postupku može biti takva da iziskuje manje detaljno obrazloženje ukoliko je iz obrazloženja jasno da taj sud podržava razloge koje je naveo niži sud. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci podržao odlučenje i razloge prvostepenog suda kojom je taj sud obavezao tužioca da apelantici na ime isplaćene kupoprodajne cijene stana isplati iznos od 9.186,19 KM i da je o tome dao relevantno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani.

27. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču navodno pogrešno utvrđenog početka toka dosuđenih kamata, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i da je zaključio da je tačno da kamata na iznos materijalne štete teče od nastanka štete. Međutim, istovremeno postoji i obaveza suda da se kreće u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem je kamata tražena od dana presuđenja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4347/12 od 14. oktobra 2015. godine, tačka 30, dostupno na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantici dosudio kamate od dana podnošenja protivtužbe, dakle onako kako je ona i tražila protivtužbenim zahtjevom. Stoga se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi da je u takvom slučaju sud odlučio proizvoljno.

28. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su sudovi o svim ključnim pitanjima koja se tiču utvrđenja relevantnih činjenica i primjene materijalnog prava dali dovoljna i relevantna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala i na kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o povredi tih prava zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na dom i imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, ništa ne ukazuje da je apelantici uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek niti je u tom pravcu apelantica pružila dokaze.

30. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja činjenična i pravna utvrđenja koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ i kada je o svim relevantnim pitanjima dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te kada nema elemenata koji bi ukazivali da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio Zakon o stvarnim pravima.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno, te kada je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić