Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4437/21 (G.V.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4437/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Cerić na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4437/21, rješavajući apelaciju G. V., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 151232 18 Gž od 6. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. G. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čačka, R. Srbija, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 151232 21 Rev od 2. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 151232 18 Gž od 6. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 151232 14 P od 27. aprila 2018. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, odlukom broj AP-2375/21 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-2483/21, koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda, zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 151232 21 Rev od 2. novembra 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik i posjednik nekretnine, koja je pobliže opisana u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što je tuženi „Hepok“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti da se apelant uknjiži u javnim evidencijama, kao vlasnik i posjednik. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškova postupka. U vezi s primjenom prava, sud je naveo da je tužba podnesena 16. maja 2014. godine i da se shodno tome primjenjuje Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). Tokom postupka je provedeno vještačenje, uviđaj na licu mjesta, ispitani su svjedoci, te je izvršen u uvid u materijalne dokaze. Sud je naveo da je apelant savjestan posjednik sporne nekretnine. Međutim, sud je obrazložio da apelant nije zakonit posjednik jer to nisu bili ni njegovi prednici i da je prema tome za sticanje vlasništva potreban posjed u trajanju dužem od 20 godina, a taj uslov nije ispunjen.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 151232 18 Gž od 6. maja 2021. godine odbio žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je izveo pogrešan zaključak o tome da je apelant dokazao da se od 10. oktobra 1995. godine nalazio u savjesnom posjedu sporne nekretnine. U vezi s tim, sud se pozvao na član 35. ZOVPO koji propisuje vrijeme potrebno za dosjelost. Obrazloženo je da vrijeme koje je potrebno za dosjelost može isteći prije podnošenja tužbe, što je najčešći slučaj, ali i poslije podnošenja tužbe, u kojem slučaju je bitno da je vrijeme potrebno za dosjelost isteklo prije zaključenja glavne rasprave. U tom pravcu je navedeno da niti jedna odredba ZOVPO ne propisuje da se vrijeme potrebno za dosjelost računa do podnošenja tužbe. Zatim, sud je imao u vidu i član 23. ZOVPO koja propisuje načine sticanja vlasništva, te član 32. tog Zakona, koja govori o dužini trajanja posjeda kao uslova za sticanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti. Sud je naveo da je apelantov otac bio nesavjestan posjednik jer je znao da je spornu nekretninu prodao predniku tuženog. Nesavjestan posjednik ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, ali smrću nesavjesnog posjednika, nasljednik postaje savjestan posjednik i od tog momenta teče vrijeme potrebno za dosjelost. Pri tome je navedeno da je pretpostavka za sticanje prava vlasništva dosjelošću samostalan posjed. Sud je, međutim, naveo da tokom postupka apelant nije dokazao da je bio u samostalnom posjedu sporne nekretnine.
5. Dalje, sud je naveo da apelant nije provodio dokaze na okolnost da li mu je otac živ ili ne i, ako nije, da li je poslije očeve smrti u posjedu sporne nekretnine duže od 20 godina. Činjenica da je apelant na spornoj nekretnini upisan kao posjednik u katastarskom operetu ne znači da je i faktički bio u njenom samostalnom posjedu. Sud je zaključio da je stoga apelantov tužbeni zahtjev trebalo odbiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. U odnosu na žalbene prigovore kojima apelant ukazuje da se tužbom ne poziva na dosjelost već na činjenicu pogrešnog upisa u zemljišnim knjigama tuženog, sud je zaključio da je prigovor neosnovan jer je tužbeni zahtjev usmjeren na priznavanje vlasništva i izdavanje tabularne isprave za upis. Sud je obrazložio i zašto su neosnovani ostali prigovori koji se tiču pogrešnog upisa u zemljišnim knjigama.
6. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 p 141232 21 Rev od 2. novembra 2021. godine reviziju odbacio kao nedozvoljenu zbog nepostojanja uslova iz člana 237. st. 2-5 Zakona o parničnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je u reviziji ukazao na različitu sudsku praksu dostavljajući dvije odluke kantonalnih sudova i to Kantonalnog suda broj 58 0 P 157 871 18 Gž od 16. septembra 2020. godine i Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 064285 18 Gž od 10. maja 2018. godine u kojima su sudovi donijeli drugačije odluke. Ispitujući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije sud je zaključio da za to ne postoje uslovi iz člana 237. stav (3) ZPP-a jer dostavljene odluke ne mogu biti osnov za izvanrednu reviziju, budući da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u apelantovom slučaju.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant tvrdi da je tokom postupka dokazao da je od 1972. godine u mirnom i savjesnom posjedu sporne nekretnine, pa da je shodno tome drugostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Apelant ukazuje i na različitu sudsku praksu te u prilogu apelacije dostavlja dvije presude kantonalnih sudova, koje je dostavio na uvid Vrhovnom sudu. Zbog različite sudske prakse, apelant smatra da je bilo osnova za izuzetnu dopuštenost revizije, a iz istog razloga se poziva i na diskriminaciju.
8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku o meritumu spora, u obrazloženju odluke naveo da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoju odluku dovoljno jasno obrazložio (vidi, tačka 4. ove odluke). U vezi s različitom sudskom praksom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao ovaj prigovor zaključivši da je neosnovan jer se apelantov predmet činjenično i pravno razlikuje od odluka kantonalnih sudova na koje se pozvao. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant, osim ukazivanja na različitu sudsku praksu, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman