Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-637/23 (D. Š. i drugi)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-637/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. ožujka 2024. godine, u predmetu broj AP-637/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli Drago Šakota i drugi, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Drago Šakota protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003798 20 Uvp od 17. listopada 2022. godine Ivan Primorac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003791 20 Uvp od 17. studenog 2022. godine i Mate Nižić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003586 20 Uvp od 12. siječnja 2023. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-637/23

1. Drago Šakota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 9. veljače 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 003798 20 Uvp od 17. listopada 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 003798 18 Uz od 8. srpnja 2020. godine.

2. AP-1574/23

2. Ivan Primorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 3. travnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003791 20 Uvp od 17. studenog 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 08 0 U 003791 18 Uz od 25. kolovoza 2020. godine.

3. AP-1575/23

3. Mate Nižić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 3. travnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003586 20 Uvp od 12. siječnja 2023. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 08 0 U 003586 18 Uz od 13. listopada 2020. godine.

Spajanje apelacija

4. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-637/23.

Činjenice

5. Apelanti su u razdoblju od 14. studenog do 17. prosinca 2018. godine podnijeli Kantonalnom sudu zahtjeve za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Tim zahtjevima apelanti su tražili da sud naloži ministru Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da poduzme potrebne radnje i izvrši zaključke nadležnog prvostupanjskog organa uprave zapljenom novčanih sredstava na računima izvršenika i prijenosom na račun punomoćnika apelanata (u daljnjem tekstu: prvi dio zahtjeva). Također su tražili da se stavi izvan snage Uputa Ministarstva od 16. srpnja 2018. godine kojom je naloženo pribavljanje bankovnih računa korisnika prava na invalidninu radi isplate budućih mjesečnih iznosa invalidnina na račun korisnika prava i da se naloži ministru i prvostupanjskom organu uprave da odmah i bez odlaganja poduzmu potrebne radnje i prestanu postupati po Uputi (u daljnjem tekstu: drugi dio zahtjeva).

6. Kantonalni sud je rješenjem navedenim u točki 1. ove odluke odbacio prvi dio zahtjeva, a drugi usvojio, dok je rješenjima navedenim u toč. 2. i 3. ove odluke prvi dio zahtjeva odbacio, a drugi odbio.

7. Vrhovni sud je presudom navedenom u točki 1. ove odluke djelomično uvažio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje, preinačio osporeno rješenje tako što je drugi dio zahtjeva odbio kao neutemeljen, dok je presudama navedenim u toč. 2. i 3. ove odluke zahtjeve apelanata odbio. Vrhovni sud je u odnosu na prvi dio zahtjeva zaključio da je povreda prava apelanata, čija je zaštita tražena zahtjevima, već utvrđena odlukama Ustavnog suda br. AP-1117/17, AP-5209/17 i AP-822/18. Stoga je ukazao da Kantonalni sud nije nadležan ponovno odlučivati o nečemu o čemu je Ustavni sud već donio odluku, odnosno nalagati mjere za izvršenje odluke Ustavnog suda. U odnosu na drugi dio zahtjeva Vrhovni sud je naveo da je ministar bio ovlašten za donošenje konkretne Upute i da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se postojeća punomoć u predmetima apelanata odnosi na primanje na račun punomoćnika dospjelog, a neisplaćenog novčanog potraživanja u konkretnom postupku. Međutim, ukazao je da za buduće isplate mjesečne invalidnine mora postojati posebna punomoć.

Apelacijski navodi

8. Apelanti se u svim navedenim apelacijama pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Također navode da su konkretni postupci u kojima su donesene osporene odluke trajali dugo i traže da im se dosudi nematerijalna šteta zbog prekomjerno dugog trajanja postupka. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabranu kršenja diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23., s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45., s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na temelju činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da su postupci ukupno trajali oko četiri godine, što u okolnostima konkretnih slučajeva ne predstavlja kršenje ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim također nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2865/20 od 20. travnja 2022. godine, AP-3035/21 od 8. lipnja 2022. godine i AP-2617/21 od 2. studenog 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

15. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminirani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stajališta navedena i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-637/23 (D. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio