Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/22 (D. T.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-595/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-595/22, rješavajući apelaciju Dušice Tanasković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušice Tanasković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 034124 21 Rev od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušica Tanasković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čajniča, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 14. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 034124 21 Rev od 8. decembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 4. maja 2021. godine obavezano je JP „Putevi Republike Srpske" Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime naknade po osnovu izvršene faktičke eksproprijacije nekretnina isplati određeni novčani iznos. Apelantici je na navedeni iznos dosuđena zakonska zatezna kamata počev od 1. januara 1996. godine pa do isplate. Obavezan je tuženi da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi preko nekretnina u apelantičinom vlasništvu izgradio javni put, te da nije proveden postupak eksproprijacije tih nekretnina niti je tuženi apelantici isplatio naknadu za te nekretnine. S obzirom na to, ukazao je da je u konkretnom slučaju riječ o faktičkoj eksproprijaciji, te da apelantica, bez obzira što nije donesena odluka o eksproprijaciji spornih nekretnina ima pravo na novčanu naknadu. Takođe, istakao je da apelantica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na taj iznos od dana kada je tuženi ušao u posjed njenih nekretnina tj. od 1. januara 1996. godine.

3. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 034124 21 Gž od 27. avgusta 2021. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio apelantičin tužbeni zahtjev.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 94 0 P 034124 21 Rev od 8. decembra 2021. godine revizija tuženog je djelimično uvažena i obje nižestepene presude su preinačene u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos dosuđena od 4. maja 2021. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju Vrhovni sud je ukazao da je članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, dužan da plati zateznu kamatu te da, u smislu člana 324. ZOO, dužnik pada u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. U vezi s tim, istakao je da obaveza korisnika da ranijem vlasniku isplati naknadu za faktičku eksproprijaciju nekretnina dospijeva tek nakon što se naknada odredi u smislu člana 148. Zakona o vanparničnom postupku. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je obrazložio da tuženi ne može biti u docnji sa ispunjenjem svoje obaveze sve do dospjelosti njegove novčane obaveze, koja je u konkretnom slučaju određena prvostepenom presudom, tj. 4. maja 2021. godine.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno pogrešno primijenio relevantne propise. Naime, ističe da apelantici pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je tuženi ušao u posjed njenih nekretnina, a ne od dana donošenja prvostepene presude kojom je određena naknada za te nekretnine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud detaljno obrazložio zašto apelantici pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade zbog eksproprijacije nekretnina, te u vezi s tim utvrdio da dosuđenjem kamate od dana utvrđivanja naknade za eksproprijaciju nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (vidi, Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1013/16 od 29. novembra 2018. godine, tačka 39., dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/22 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio