Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4390/21 (A. A.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4390/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4390/21 , rješavajući apelaciju Ante Andrijanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Andrijanića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 051218 16 Rsž od 20. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Andrijanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 23. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 051218 16 Rsž od 20. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 051218 15 Rs od 2. aprila 2016. godine TIP „DEKORATIVA“ d.d. Prozor (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati naknadu na ime prevoza na posao i sa posla. U obrazloženju sud je utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog i da mu on nije isplaćivao naknadu na ime prevoza. Sud je ukazao da je odredbom člana 18. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano: „Zaposlenik ima pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu“. Takođe je ukazao da pravilnik o radu tuženog i apelantov ugovor o radu ne sadrže podatke o dodacima na plaću. U vezi sa tim je istakao da su kolektivni ugovori, shodno odredbama čl. 111. i 112. Zakona o radu, izvor prava kojima se štite minimalna prava zaposlenika i da poslodavac pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne može propisati manja prava zaposlenika od onih utvrđenih OKU. Imajući u vidu navedeno, sud je dosudio apelantu naknadu na ime prevoza, u visini mjesečne karte utvrđenoj na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 051218 16 Rsž od 20. oktobra 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju sud je citirao odredbu člana 18. OKU, te ukazao da Zakonom o radu koji je važio u vrijeme kada je apelant zasnovao radni odnos, kao ni Zakonima o radu koji su stupili na snagu nakon toga, nije propisano pravo zaposlenika na naknadu na ime prevoza na posao i sa posla. Osim toga, obrazložio je da je Zakonom o radu propisan sadržaj ugovora o radu te da zakon „ne propisuje ovu naknadu kao obavezu poslodavca, što znači da pravo na istu zavisi od toga da li ju je poslodavac propisao svojim Pravilnikom o radu ili konkretnim Ugovorom“ zaključenim sa apelantom. Ukazao je da pravilnicima tuženog uopšte nije propisano pravo zaposlenika na obezbijeđen prevoz ili naknadu po tom osnovu, te da ona „nije predviđena ni konkretnim Ugovorom koji su međusobno zaključile parnične stranke“. Stoga je zaključio da zaposlenik ima pravo na naknadu na ime prevoza ukoliko je ono utvrđeno pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. S obzirom na to da Zakon o radu, OKU, pravilnik o radu, niti ugovor o radu ne propisuju pravo na naknadu na ime prevoza, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 18. OKU, kojom je utvrđeno pravo zaposlenika na naknadu na ime prevoza na posao i sa posla. Takođe navodi da tuženi pravilnikom o radu niti ugovorom o radu nije mogao predvidjeti manje prava u odnosu na prava koja su zagarantovana odredbama OKU.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantu ne pripada pravo na naknadu na ime prevoza, s obzirom da to pravo nije utvrđeno odredbama Zakona o radu, OKU, pravilnika o radu, niti apelantovog ugovora o radu. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje prava na naknadu na ime prevoza na osnovu odredaba člana 18. OKU u situaciji kada to pravo nije utvrđeno pravilnikom o radu, niti ugovorom o radu (vidi, mutatis mutandis , Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2824/21 od 9. februara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da nije utvrdio proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova u vezi sa primjenom navedene odredbe. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman