Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-389/22 (G.Ć. i Z.Ć.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-389/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-389/22, rješavajući apelaciju G. Ć. i Z. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. Ć. i Z. Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 206146 21 Rev od 3. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. Ć. i Z. Ć. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Vanja Lakić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 206146 21 Rev od 3. novembra 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjima Skupštine Opštine Laktaši (u daljnjem tekstu: SO Laktaši) od 23. marta 1989. godine, M. Ć. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i I. M. je dodijeljeno u zakup neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: zemljište), radi izgradnje privremenih objekata. U rješenjima je navedeno da zakup traje do privođenja zemljišta trajnoj namjeni, a najduže pet godina od dana donošenja rješenja. Obavezani su prednik apelanata i I. M. da po isteku tog roka uklone izgrađene objekte i zemljište predaju SO Laktaši, bez prava na naknadu.
3. Rješenjima Opštine Laktaši, Opštinskog sekretarijata za poslove opštinske uprave od 15. maja 1990. godine i 17. decembra 1990. godine predniku apelanata i I. M. dato je odobrenje za izgradnju privremenih poslovnih prostora na zemljištu, sa rokom važenja do pet godina.
4. Rješenjem Ratnog predsjedništva Opštine Laktaši od 3. avgusta 1995. godine, zemljište na kojem su se nalazili privremeni poslovni prostori dodijeljeno je predniku apelanata u zakup. U rješenju je navedeno da se zemljište daje u zakup do njegovog privođenja trajnoj namjeni, a najduže do jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja. Takođe, u rješenju je navedeno da prednik apelanata ima obavezu da, po isteku tog roka, ukloni privremene poslovne prostore o svom trošku, bez prava na naknadu, te da slobodno zemljište preda donosiocu rješenja. Postupak koji je okončan osporenom presudom
5. Prednik apelanata je podnio tužbu protiv Opštine Laktaši i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena, ili tužene). Tužbenim zahtjevom je tražio da se utvrdi da je vanknjižni vlasnik objekata izgrađenih na zemljištu, koje u naravi čine poslovni prostori čvrste gradnje (u daljnjem tekstu: privremeni poslovni prostori). Postupak je prekinut zbog smrti prednika apelanata, te je nastavljen na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda od 25. maja 2017. godine.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 206146 19 P 2 od 23. novembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su vanknjižni vlasnici sa po ½ dijela na privremenim poslovnim prostorima. U obrazloženju, sud je naveo da su objekti na kojima apelanti zahtijevaju utvrđenje prava svojine izgrađeni bez važeće građevinske dozvole na parcelama koje su u vlasništvu prvotužene. Naime, sud je ukazao da su rješenja iz 1989. godine, kojima je dato odobrenje za izgradnju, donesena uz rok važenja od pet godina. Takođe, sud je ukazao da je tim rješenjima prednik apelanata obavezan da po proteku navedenog roka ukloni privremene objekte i prvotuženoj preda zemljište slobodno od lica i stvari. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju saglasnost data za izgradnju montažno-demontažnih objekata koji imaju status pokretne stvari, bez obzira na to od kakvog su materijala napravljeni. Konačno, sud je istakao da privremeni objekat, koji nema trajnu namjenu, ne može dobiti takvo svojstvo samo zbog činjenice da je izgrađen od čvrstog materijala, budući da se time ne mijenja privremeni karakter objekta određen u odlukama prvotužene.
7. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 206146 21 Gž od 4. juna 2021. godine odbijena je žalba apelanata. U obrazloženju, sud je ponovio i prihvatio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda.
8. Osporenom presudom odbijena je revizija apelanata. U obrazloženju, sud je naveo da iz rješenja prvotužene proizlazi da su parcele na kojima su izgrađeni privremeni poslovni prostori imale karakter građevinskog neizgrađenog zemljišta i da su date u zakup na isti period na koji je dato i odobrenje za izgradnju. Stoga, sud je potvrdio zaključke nižestepenih sudova da privremeni poslovni prostori imaju status pokretne stvari, uz sve posljedice u pogledu sticanja prava svojine na takvim stvarima. Naime, sud je naveo da se, saglasno odredbama člana 24. stav (1) Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pravo svojine građenjem, kao pravnim osnovom sticanja prava svojine, može steći samo na zemljištu i trajnoj građevini kao nepokretnostima. Prema tome, sud je istakao da se pravo svojine građenjem ne može steći na pokretnim stvarima kao što su privremeni poslovni prostori u konkretnom slučaju. U vezi s tim, sud je ukazao da su apelanti tražili da se utvrdi vanknjižno suvlasništvo na objektima izgrađenim na zemljištu, koje u naravi čine poslovni prostori čvrste gradnje. Imajući sve navedeno u vidu, sud je istakao da apelanti nisu zahtijevali da se utvrdi pravo svojine na privremenim objektima kao pokretnim stvarima, pa da o takvom zahtjevu, saglasno odredbama člana 2. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije ni moglo biti odlučeno. Konačno, sud je ukazao da je „odluka Okružnog suda broj 11 0 U 026117 20 od 15. jula 2021. godine“, kao novi dokaz, dostavljena drugostepenom sudu uz izjašnjenje apelanata na odgovor tuženih na njihovu žalbu. S obzirom na to, te imajući u vidu da se drugostepeni sud nije bavio tim navodima, kao ni da apelanti u izjavljenoj reviziji to nisu pravno kvalifikovali kao povredu odredaba parničnog postupka iz člana 231. ZPP-a, Vrhovni sud je ukazao da se tom presudom nije bavio.
9. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti ističu da je Okružni sud povrijedio pravila postupka jer nije cijenio „Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 026429 20 U od 15. januara 2021. godine“ koju su apelanti, kao novi dokaz koji nisu mogli dostaviti ranije, dostavili uz izjašnjenje na odgovor tuženih na žalbu koju su apelanti izjavili protiv prvostepene presude. Apelanti takođe osporavaju obrazloženje koje je u vezi s tim dao Vrhovni sud. Dalje, apelanti osporavaju zaključak redovnih sudova da su poslovni prostori privremeni objekti, odnosno pokretne stvari. Ističu da „objekti koji su građeni od čvrstog materijala nisu mogli predstavljati privremene objekte“. Konačno, navode da, sve i da se prihvati stav redovnih sudova da su navedeni objekti pokretne stvari, u konkretnom slučaju su bili ispunjeni uslovi za priznavanje prava svojine na tim objektima. Relevantni propisi
10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 207. stav (1)
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Član 241. stav (1)
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03)..
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava apelanata u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa sadržajem konkretnog tužbenog zahtjeva i relevantnim propisima, detaljno obrazložili zaključak da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili zaključak da se privremeni poslovni prostori smatraju pokretnim stvarima, a ne nepokretnostima. Dalje, apelanti ukazuju na povredu pravila postupka zato što kao dokaz nije cijenjena presuda koju su dostavili uz izjašnjenje na odgovor tuženih na žalbu. Međutim, imajući u vidu sadržaj odredaba ZPP-a o tome kada se mogu dostavljati novi dokazi (vidi, tačka 10. ove odluke, odjeljak Relevantni propisi), Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Naime, kako je to Vrhovni sud obrazložio, taj sud nije se bavio navedenom presudom jer je ona dostavljena „kao novi dokaz“ uz izjašnjenje apelanata na odgovor tuženih na njihovu žalbu, pri čemu se drugostepeni sud nije bavio tim navodima, a apelanti se u reviziji zbog toga nisu pozivali na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 231. ZPP-a. Takođe, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultovali njihovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman