Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-608/22 (WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
  • Komunalna taksa
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-608/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-608/22, rješavajući apelaciju WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija WILLIAMS KLADIONICA d. o. o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 01 0 U 013589 19 Uvp od 9. decembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija WILLIAMS KLADIONICA d. o. o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 013589 19 Uvp od 9. decembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je prima facie neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Hrvoje Galić, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 2. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013589 19 Uvp od 9. decembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013589 18 U od 5. februara 2021. godine.

2. Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine - Kantonalni porezni ured Bihać - Porezna ispostava Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) dostavila je apelantici obavijest od 16. februara 2016. godine. Navedenom obavijesti je konstatovano da apelantica u propisanom roku nije podnijela prijavu komunalne takse na istaknutu firmu za 2010. godinu za tri uplatna mjesta na području opštine Bosanska Krupa. Apelantica je obaviještena da će Porezna ispostava podnijeti navedenu prijavu u njeno ime, ukoliko to apelantica ne učini u određenom roku. Takođe je navedeno da je ukupan iznos naknade utvrđen u iznosu 7.749,00 KM u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih naknada Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Odluka).

3. Apelantica u ostavljenom roku nije postupila po obavijesti, nego je dostavila prigovor koji Porezna ispostava nije uvažila, pa je u apelantičino ime podnijela prijavu komunalne takse od 23. marta 2016. godine u navedenom novčanom iznosu.

4. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 23. marta 2018. godine odbijena je apelantičina žalbu protiv navedene prijave.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 013589 18 U od 5. februara 2021. godine odbijena je apelantičina tužbu podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 22. Zakona o poreznoj upravi FBiH i člana 12. stav 1. Pravilnika o postupku poreskih prijava. U vezi s tim, istakao je da u skladu navedenim odredbama Porezna ispostava bila ovlaštena da u apelantičino ime podnese izmijenjenu prijavu komunalne takse na istaknutu firmu. Takođe, ukazao da je Porezna ispostava na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila odredbe člana 4. tačka 1) u vezi sa članom 7) stav (2) Odluke i razrezala komunalnu taksu na istaknutu firmu.

6. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 013589 19 Uvp od 9. decembra 2021. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije osporavala da ima istaknutu firmu, te da su organi uprave pravilno postupili kada su u skladu sa odredbama Odluke podnijeli prijavu komunalne takse. U vezi s tim, sud je ukazao da je, nasuprot apelantičinim navodima, u vrijeme donošenja osporenih odluka važila Odluka, te da njene odredbe koje su primijenjene u konkretnom slučaju nisu proglašene neustavnim odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH). Osim toga, ukazao je da se, nasuprot apelantičinim navodima, prema odredbama Odluke visina naknade ne određuje samo prema vrsti poslovne djelatnosti, već i prema površini poslovnog prostora, zoni u kojoj se nalazi i pogodnostima koje utiču na poslovanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.

7. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da djelatnost poreznog obveznika ne može biti relevantan kriterij za određivanje visine takse. Takođe, ističe da su odredbe Odluke proglašene neustavnim, te da se nisu mogle primijeniti u konkretnom slučaju. U prilog svojih tvrdnji dostavila je presude Ustavnog suda FBiH br. U-7/17 od 14. februara 2018. godine i U-6/23 od 22. novembra 2023. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek

9. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-460/19 od 13. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Audrius Lazauskas i Darius Lazauskas protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. sa daljnjim referencama). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva uključujući obavezu plaćanja takse (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

706/21 od 13. jula 2023. godine, tačka 10., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantičino pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su važili u vrijeme donošenja tih odluka. Iz navedenog proizlazi da miješanje u apelantičino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. S druge strane, apelantica tvrdi da je Presudom Ustavnog suda FBiH br. U 7/17 od 14. februara 2018. godine i U-6/23 od 22. novembra 2023. godine utvrđeno da odredbe Odluke nisu u saglasnosti sa Ustavnom FBiH, zbog čega nisu mogle biti primijenjene prilikom donošenja osporenih odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je presudom broj U-7/17 utvrđeno da član 10. (Tarifni broj 7. alineje 1., 2., 3., 4., 6., 8., 9., 10. i 11. ) Odluke nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Međutim, navedene odredbe se odnose na tarifne brojeve u vezi sa naplatom komunalne takse za korištenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije, kablovske televizije i internet. Takođe, presudom broj U-6/23 utvrđeno je da Tarifni broj 5. Odluke, u dijelu koji se odnosi na priređivanje igara putem elektronskih i mehaničkih mašina i automata (slot, poker aparati) nije u skladu sa Ustavom FBiH. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da navedene odredbe nisu primijenjene u konkretnom slučaju nego odredbe kojim je regulisano pitanje obračuna komunalne takse na istaknutu firmu, a koje nesumnjivo nisu proglašene neustavnim.

13. Takođe, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju discipline i procedure za naplatu komunalnih taksi, propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, apelantica obavezana da plati utvrđenu obavezu, tj. komunalnu taksu. Međutim, apelantica ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njeno pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za nju, već je nezadovoljna načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelantica dužna da plati utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantičino pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje naplate takse na istaknutu firmu na osnovu odluka općinskih odluka o komunalnim taksama, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na imovinu (vidi, npr. odluka o dopustivosti br. AP-2657/22 od 23. marta 2023. godine i AP-3659/18 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

14. Na kraju, Ustavni sud samatra neophodnim podsjetiti da se bavio pitanjem naplaćivanja taksi za istaknutu firmu u odluci broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio da član 3. stav 1. tačka 4. i stav 2. te član 12. Zakona o komunalnim taksama („Službeni list SRBiH”, br. 21/77, 35/88 i 26/89) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u obrazloženju te odluke, između ostalog, ukazao da sporne odredbe daju veoma široko diskreciono ovlaštenje općinskim, gradskim i kantonalnim vlastima za njihovu ovakvu razradu kroz akte niže pravne snage, a da se za to ne mogu utvrditi prihvatljivi razlozi. Ustavni sud je zaključio da ne može utvrditi da postoje razumni i relevantni razlozi zbog kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo na imovinu naplaćivanjem spornih taksi opravdano javnim interesom, odnosno da su sporne odredbe proporcionalne cilju koji se želi postići (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisudbih.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da navedena odluka ne može uticati na drugačije rješenje u konkretnom slučaju jer u konkretnom slučaju nisu primijenjene osporene odredbe Zakona o komunalnim taksama, nego Odluka. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj U-11/23 Ustavni sud imao u vidu odluke broj AP-2657/22 i AP-

3659/18 (vidi tačku 13, ove odluke), ali da je ukazao da je naplata taksi na istaknutu firmu u tim predmetima vršena na osnovu općinskih odluka o komunalnim taksama, čija ustavnost nije bila predmet ispitivanja (idem, odluka U-11/23, tačka 28). Osim toga, imajući u vidu datum donošenja odluke broj U-11/23 (18. januar 2024. godine) i datum donošenja osporene presude u konkretnom slučaju (9. decembar 2021. godine) Ustavni sud smatra da stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda ne mogu uticati na odluku Ustavnog suda u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2133/21 od 29. maja 2025. godine, tačka 10).

15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Ostala prava

16. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-608/22 (WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki… | Sudska praksa | Aktio