Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4518/21 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4518/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4518/21, rješavajući apelaciju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 216059 21 Rev 3 od 14. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo, podnio je 30. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 216059 21 Rev 3 od 14. septembra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 216059 20 Rsž 2 od 8. oktobra 2020. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 216059 18 Rs 2 od 22. novembra 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Tužioci M. M, I. S, B. Č, I. J, J. L, J. B, I. M, V. Č, Z. M, T. V, J. B, V. T, A.S , I. Š, M .M, A. J, A. Č, M. Č, B. Dž, D. S. i F. L. (u daljnjem tekstu: tužioci), bili su pripadnici Oružanih snaga Federacije BiH, kao raniji pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane. Njihova djelatna vojna služba je prestala i stavljeni su na raspolaganje 1. decembra 1999. godine, na osnovu rješenjā Federalnog ministra odbrane. Ta rješenja su donesena na osnovu člana 28. stav 1. Zakona o odbrani Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i njima je utvrđeno da tužioci imaju pravo na naknadu do trajnog regulisanja prava na penziju (u daljnjem tekstu: sporna naknada), u visini plate koju su do tada imali. Tužioci su naknadu primali do 1. januara 2001. godine.
3. Odlukom Federalnog ministra odbrane od 30. novembra 2001. godine ukinuto je pravo na navedenu naknadu.
4. Tužioci su podnijeli tužbu kojom su tražili da sud obaveže apelanta da im isplati navedene naknade za period od 1. januara 2001. do 1. maja 2003. godine. Osporene odluke
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 216059 18 Rs 2 od 22. novembra 2019. godine apelant je obavezan da svakom tužiocu isplati preciziranu novčanu naknadu za period od 1. januara 2001. godine do 1. maja 2003. godine. U obrazloženju, sud je utvrdio da je tužiteljima rješenjima Federalnog ministarstva odbrane prestala „radna vojna služba“ i da se „prevode se u rezervu“. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) kojima je regulisano stavljanje službenika na raspolaganje. Ukazao je da sporna naknada, koju tužitelji potražuju ne predstavlja pravo na platu u smislu odredbe člana 115. Zakona. Takođe je istakao da su tužioci spornu naknadu primali u periodu znatno dužem od onog propisanog odredbama čl. 114. st. 1. i 118. st. 2. Zakona o radnim odnosima. Slijedom navedenog, sud je zaključio da tužioci nisu imali status službenika na raspolaganju, u smislu odredaba Zakona o radnim odnosima. Sud je dalje ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe u smislu odredaba člana 103. Zakona o radu, uz obrazloženje da se rok od godinu dana propisan tom zakonskom odredbom ne odnosi na novčana potraživanja. S obzirom na to da su tužioci podnijeli tužbu 29. septembra 2003. godine i da su tražili naknadu za period od 1. januara 2001. do 1. maja 2003. godine, sud je zaključio da nije protekao rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu. Osim toga, sud je istakao da je apelant isplaćivao tužiocima sporne naknade i u 2007. godini. Slijedom navedenog, Općinski sud je dosudio tužiocima sporne naknade, u visini utvrđenoj na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 216059 20 Rsž 2 od 8. oktobra 2020. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju, sud je istakao da iz odredbe člana 28. stav 1. Zakona o odbrani ne proizlazi ovlaštenje Federalnog ministra odbrane da utvrđuje pravo na spornu naknadu. Dalje je naveo da se sporna naknada nije isplaćivala iz budžeta Federacije BiH, već je novčana sredstva osiguravala Republika Hrvatska, na osnovu neratifikovanog Sporazuma između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine, koji je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine. S obzirom na to da Republika Hrvatska nije osigurala novčana sredstva za isplatu sporne naknade, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 216059 21 Rev 3 od 14. septembra 2021. godine djelimično je uvažena revizija tužilaca i nižestepene presude su preinačene na način da je apelant obavezan da tužiocima isplati spornu naknadu za period od 1. januara do 30. novembra 2001. godine. U odnosu na odbijajući dio za period od 30. novembra 2001. do 1. maja 2003. godine, revizija je odbijena. U obrazloženju, sud je istakao da je revizija dozvoljena u smislu odredbe člana 237. stav 4. tačka 2. Zakona o parničnom postupku iako ne ispunjava imovinski cenzus, jer drugostepena presuda nije u skladu sa praksom tog suda i odlukom Ustavnog suda broj AP-1649/13 od 15. septembra 2016. godine. Dalje je ukazao da je sud vezan pravosnažnim upravnim aktima Federalnog ministra odbrane kojima je utvrđeno pravo tužilaca na spornu naknadu. S obzirom da je to pravo ukinuto rješenjem od 30. novembra 2001. godine, sud je zaključio da tužiocima pripada pravo na spornu naknadu samo do tog datuma.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno odbili prigovor zastare potraživanja tužilaca, kao i prigovor neblagovremenosti tužbe u smislu odredaba člana 103. Zakona o radu. Takođe navodi da sporna naknada nije regulisana Zakonom o radu, niti kolektivnim ugovorima, te da Federalni ministar pravde stoga nije imao zakonsko ovlašćenje da tužiocima utvrdi pravo na tu naknadu. Apelant navodi da sporna naknada nije isplaćivana iz budžeta Federacije BiH, te da je zavisila od priliva novčanih sredstava iz Republike Hrvatske, koji je izostao. Takođe navodi da je pravo tužilaca na spornu naknadu prestalo sa prestankom radnog odnosa, te da su sudovi stoga bili dužni odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, u smislu člana 115. Zakona o radnim odnosima. Konačno, apelant navodi da je sporna i visina potraživanja tužilaca, koja je utvrđena primjenom Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužiocima pripada pravo na spornu naknadu za period od 1. januara do 30. novembra 2001. godine, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da obrazloženje osporene odluke korespondira sa praksom Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-1649/13 od 15. septembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman