Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4159/21 (E. Ž.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4159/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4159/21, rješavajući apelaciju Elvisa Žilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvis Žilić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 047848 21 Gž od 21. oktobra 2021.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvis Žilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, kojeg zastupa Berina Bošnjak advokat iz Jelaha, podnio je 7. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 047848 21 Gž od 21. oktobra 2021.godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 I 047848 17 I od 3. augusta 2021. godine obavezana je Raiffeisen Bank d.d. BiH, Filijala Zenica (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) da trećem licu – apelantu, na ime troškova u izvršnom postupku isplati novčani iznos. Općinski sud je naveo da je ovaj izvršni postupak obustavljen po apelantovom prigovoru u svojstvu trećeg lica. Slijedom toga, kako je navedeno, tražitelj izvršenja kao stranka koja je inicirala taj postupak i izgubila spor, ima obavezu naknaditi troškove koje je prouzrokovala apelantu, shodno članu 386. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbama Advokatske tarife.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 39 0 I 047848 21 Gž od 21. oktobra 2021.godine usvojio žalbu tražitelja izvršenja i preinačio prvostepeno rješenje na način da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je članom 386. ZPP-a, koja se primjenjuje i na izvršni postupak, propisano da je stranka koja izgubi parnicu dužna suprotnoj stranci nadoknaditi troškove postupka. Navedeno je da je članom 369. stav 1. ZPP-a propisano da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci. Kantonalni sud je istakao da, prema navedenim odredbama, treće lice odnosno umješač nije stranka u postupku, te da stoga apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova.

4. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navodi da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne propise. Apelant ističe da je nesporno da je odredbama ZPP-a propisano da stranka koja izgubi spor mora nadoknaditi troškove postupka suprotnoj stranci. Zbog toga je, po apelantovom mišljenju, tražitelj izvršenja bio obavezan da apelantu kao umješaču naknadi troškove postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na odredbe člana 369. i 386. ZPP-a te zaključio da apelant kao umješač nije bio stranka u postupku. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud argumentirano zaključio da apelant kao umješač nema pravo na naknadu troškova postupka. Naime, treće lice u izvršnom postupku ili umješač u parničnom postupku nema svojstvo stranke i ne vodi postupak u svoje ime. Oni svojim miješanjem nastoje pomoći jednoj od stranaka čiji bi se uspjeh ili neuspjeh u parnici mogao pozitivno ili negativno odraziti na njihovu pravnu situaciju. Navedeno jasno proizlazi iz člana 2. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršnom postupku kojim se određuje značenje izraza u tom zakonu i prema kojem su stranke u izvršnom postupku samo tražilac izvršenja i izvršenik. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi već rješavao činjenično i pravno pitanje u vezi sa naknadom troškova postupka umješaču, pa je zaključio da nema proizvoljnosti u zaključku redovnog suda da umješaču na strani tuženog, u postupku u kojem je tuženi djelimično uspio u parnici, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1591/22 od 7. septembra 2022. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba) S obzirom na navedeno te kako apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4159/21 (E. Ž.) | Sudska praksa | Aktio