Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3786/21 (S. S.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Kontrola korištenja
  • Krivični postupak
  • Javni interes
  • Mjera obezbjeđenja
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3786/21

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3786/21, rješavajući apelaciju Samine Skopak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samine Skopak podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 09 0 K 026343 22 Kž 13 od 23. januara 2023. godine i 09 0 K 026343 21 Kž 11 od 24. septembra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samina Skopak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa advokat Aldin Lejlić iz Sarajeva, podnijela je 4. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026343 21 Kž 11 od 24. septembra 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026343 21 Kv 48 od 6. augusta 2021. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da briše zabranu otuđenja i opterećenja nekretnine – dvosobnog stana (u daljnjem tekstu: sporni stan).

2. Apelantica je 24. marta 2023. godine dopunila apelaciju navodeći kao osporene odluke Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 026343 22 Kž 13 od 23. januara 2023. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026343 21 Kv 51 od 14. novembra 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Nakon što su sudovi i Tužilaštvo dostavili odgovore na apelaciju, Ustavni sud ih je 21. jula 2023. godine dostavio apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je 31. jula 2023. godine dostavila izjašnjenje.

5. Ustavni sud je 16. decembra 2021. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere iz tačke 1. ove odluke (vidi Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3786/21 od 16. decembra 2021. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

6. Iako je apelantica u dopuni apelacije osporila i rješenja navedena u tački 2. ove odluke, Ustavni sud dopunu apelacije nije dostavljao navedenim učesnicima u postupku radi davanja odgovora zato što se radi o odlukama u kojima su suštinski na isti ili sličan način raspravljena pitanja kao i u osporenim rješenjima iz tačke 1. ove odluke.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz uvida u sistem za upravljanje predmetima (CMS) mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. U krivičnom predmetu protiv apelantice i drugih lica Tužilaštvo je 18. maja 2017. godine optužilo apelanticu zbog više koruptivnih krivičnih djela iz Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). U okviru optužnice je, na osnovu člana 17. stav (1) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine), predloženo određivanje mjere osiguranja zabrane otuđenja i opterećenja spornog stana. Istovremeno je predložena i zabilježba te zabrane u zemljišnim knjigama na 1/3 spornog stana koliko iznosi njegova približna vrijednost u odnosu na iznos nezakonito stečene imovine s obzirom na to da postoji opasnost da imovina koja je predmet namirenja FBiH bude otuđena, prodata ili da se na drugi način onemogući osiguranje oduzimanja nezakonito stečene imovine.

9. Optužnica je potvrđena 19. maja 2017. godine, te je istovremeno doneseno i rješenje kojim se određuje privremena mjera osiguranja koju je predložilo Tužilaštvo.

10. Rješenjem Kantonalnog suda od 2. oktobra 2020. godine u odnosu na apelanticu je produžena navedena mjera osiguranja na period od godinu dana tako da može trajati do 16. maja 2021. godine ili do druge odluke suda.

Osporena rješenja

11. Kantonalni sud je 6. augusta 2021. godine donio Rješenje broj 09 0 K 026343 21 Kv 48 kojim je dalje produžio navedenu privremenu mjeru osiguranja u odnosu na apelanticu, u skladu sa članom 17. stav (2) tačka a) Zakona o oduzimanju imovine. Određeno je da se navedena mjera osiguranja produžava na period od jedne godine, računajući od 16. maja 2021. godine, i da može trajati do 16. maja 2022. godine ili do druge odluke suda.

12. Kantonalni sud se pozvao na član 17. stav (3) Zakona o oduzimanju imovine navodeći da je u apelanticinom slučaju o mjerama trebalo odlučivati odmah nakon isteka perioda na koji su mjere produžene rješenjem Kantonalnog suda od 16. maja 2021. godine. Međutim, kako zakonodavac nije predvidio da privremene mjere osiguranja prestaju važiti nakon proteka vremena trajanja na koje su određene/produžene, Kantonalni sud je zaključio da nema smetnji za odlučivanje o njihovom daljnjem produženju. S obzirom na to da u međuvremenu nije doneseno rješenje kojim se privremena mjera osiguranja ukida, niti je ona prestala egzistirati po sili zakona, Kantonalni sud je naveo da je ona ostala na pravnoj snazi i nakon proteka perioda trajanja prema posljednjem rješenju od 2. oktobra 2020. godine (tačka 10. ove odluke). Pri tome je navedeno da se sporna mjera, koja je upisana u javne knjige, shodno nalogu suda iz prethodnih rješenja može brisati samo odlukom suda koja mora sadržavati nalog za brisanje privremene mjere na osnovu člana 18. stav (2) Zakona o oduzimanju imovine.

13. Kantonalni sud je zatim opisao protivpravne radnje koje su apelantici optužnicom stavljene na teret, te dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je krivičnim djelima pribavila protivpravnu imovinsku korist. Pobrojani su svi dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu u dotadašnjem toku postupka, te je ocijenjeno da njima nije dovedeno u pitanje postojanje vjerovatnoće kao uvjeta za produženje mjera osiguranja. Stoga je ocijenjeno da je trajanje privremene mjere osiguranja i dalje svrsishodno i da se razvojem krivičnog postupka nisu promijenile okolnosti pod kojima je prethodno produžena mjera prema apelantici. Pri tome je navedeno da, u smislu člana 16. Zakona o oduzimanju imovine, nije nužno utvrditi radi li se o zakonito stečenoj imovini ili ne s obzirom na to da se to pitanje rješava odlukom o eventualnoj apelanticinoj krivici nakon održanog glavnog pretresa. Kantonalni sud je istakao da je u smislu navedenog zakona potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati izvršenje mjere. Ukazano je da potraživanje FBiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće biti ostvareno ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude izrečena.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026343 21 Kž 11 od 24. septembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 6. augusta 2021. godine. Vrhovni sud je prihvatio stav Kantonalnog suda o tome da izrečena privremena mjera ne prestaje protekom vremena na koje je određena nego donošenjem rješenja o njenom ukidanju, koje u konkretnom slučaju nije doneseno. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenim prigovorima, za određivanje privremene mjere nije relevantno da li su oštećena lica, odnosno svjedoci postavili imovinskopravni zahtjev u odnosu na apelanticu, kao ni to da imovina koja je predmet osiguranja nije stečena u inkriminiranom periodu. Zatim je navedeno da je paušalan apelanticin žalbeni prigovor koji se odnosio na obavezu plaćanja PDV-a. U vezi s tim je ukazano da se apelantica ne tereti da je imovinsku korist u preciziranom novčanom iznosu pribavila neplaćanjem PDV-a, već nezakonitom uknjižbom prava vlasništva na nekretninama preduzimajući kao advokat fiktivne radnje u predmetima pred Općinskim sudom u Sarajevu.

15. Kantonalni sud je 14. novembra 2022. godine donio Rješenje broj 09 0 K 026343 21 Kv 51 kojim je u odnosu na apelanticu ponovo produžio privremenu mjeru osiguranja. Određeno je da navedena mjera osiguranja može trajati do 17. maja 2023. godine ili do druge odluke suda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da imovinska korist pribavljena krivičnim djelom nije dovedena u pitanje u dotadašnjem toku postupka protiv apelantice, te da je vjerovatno da sporni stan predstavlja povećanje imovine koja potječe iz krivičnog djela. To je, kako je istaknuto, potkrijepljeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke iz kojeg proizlazi da su apelanticini prihodi bili netačno prikazani u knjigovodstvenim knjigama. Stoga je zaključeno da izvedenim dokazima odbrane nije dovedena u pitanje osnovana sumnja da je imovinska korist, koja predstavlja i potraživanje FBiH, pribavljena krivičnim djelima za koja se apelantica tereti. Također je ocijenjeno da postoji proporcionalnost između vrijednosti imovine čije se raspolaganje ograničava (sporni stan) i vrijednosti imovinske koristi koja bi mogla biti oduzeta.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026343 22 Kž 13 od 23. januara 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da se Kantonalni sud pozvao na konkretne dokaze i naveo njihov sadržaj, te da je dao razloge za svoje zaključke za daljnje postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela, odnosno da je njihovim izvršenjem pribavila imovinsku korist. Također je navedeno i da je Kantonalni sud dao razloge za postojanje okolnosti koje opravdavaju produženje privremene mjere osiguranja. Dalje je navedeno da to što Kantonalni sud nije „razgraničio“ dokaze u odnosu na apelanticu ili što je cijenio i druge dokaze koji se odnose na saoptužene nije od utjecaja na pravilnost prvostepenog rješenja. Obrazloženo je da, prema članu 16. stav (1) Zakona o oduzimanju imovine, za određivanje privremene mjere nije relevantno da li je sporni stan stečen u inkriminiranom periodu, odnosno da li je došlo do povećanja apelanticine imovine u tom periodu. Ocijenjeni su paušalnim i navodi u vezi s apelanticinim statusom obveznika PDV-a jer u žalbi nisu ponuđeni nikakvi dokazi kojima se to potkrjepljuje. Pri tome je ponovljeno da se apelantica ne tereti da je spornu imovinsku korist pribavila neplaćanjem PDV-a već nezakonitom uknjižbom prava vlasništva na nekretninama.

17. Iz apelanticinog izjašnjenja na odgovore na apelaciju proizlazi da je 24. februara 2023. godine Kantonalni sud donio prvostepenu presudu kojom se apelantica oslobađa optužbe da je počinila krivična djela. Uvidom u CMS od 5. decembra 2025. godine, Ustavni sud je konstatirao da je rešenjem Vrhovnog suda od 27. decembra 2024. godine djelimično uvažena žalba kantonalne tužiteljice i branilaca preciziranih optuženih, te je prvostepena presuda od 24. februara 2023. godine ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navedeni postupak u toku.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Navodi da privremena mjera prestaje istekom vremena na koje je određena, te da su osporena rješenja nezakonita jer se „ne može produžiti nešto što je po sili zakona isteklo“. U vezi s tim se ukazuje da je izostala „dužna pažnja javnog organa“ da pazi da javni interes ne prevlada nad privatnim interesom, zbog čega apelantica smatra da je došlo do neproporcionalne intervencije javnih organa u privatno vlasništvo. Smatra da se provjera neophodnosti egzistiranja privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom mora uraditi unutar navedenog roka. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere opisan u tački 1. ove odluke zbog, kako je navela, „zaštite prava na imovinu i negativnih posljedica koje trpi“. U dopuni apelacije je ukazala da redovni sudovi u osporenim rješenjima od 14. novembra 2022. godine i 23. januara 2023. godine nisu cijenili određene dokaze, slijedom čega apelantica smatra da je dokazala navode iz apelacije.b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

19. Vrhovni sud je naveo da su apelanticini navodi identični žalbenim prigovorima u odnosu na koje je taj sud smatrao da ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog prvostepenog rješenja od 6. augusta 2021. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud je istakao da apelantica iznosi navode koji su u osnovi identični prigovorima iznesenim u žalbi izjavljenoj protiv osporenog prvostepenog rješenja od 6. augusta 2021. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju iz navedenog rješenja, smatrajući da njime nisu prekršena apelanticina prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužilaštvo je istaklo da je sud tokom cijelog trajanja postupka vodio i vodi računa o opravdanosti i srazmjeru primjena mjera zabrane ograničenja apelanticinog prava u odnosu na javni interes. Također navodi da se osporene odluke ne mogu smatrati proizvoljnima, niti da su redovni sudovi pogrešno primijenili, protumačili ili zanemarili apelanticina prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Kako je već rečeno, apelantica je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju obavijestila Ustavni sud da je nepravosnažnom prvostepenom presudom oslobođena optužbe (vidi tačku 17. ove odluke). Zbog toga smatra da ne postoji osnovana sumnja da je izvršila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, pa je i mjera o zabrani raspolaganja spornim stanom neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije BiH“ broj 71/14) u relevantnom dijelu glasi:

D. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi

Član 16.

1) U postupku osiguranja privremenom mjerom po ovom zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

2) Osiguranje iz stava 1. ovog člana može se odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanom licu omogućeno da se izjasni o prijedlogu tužioca za određivanje mjera osiguranja.

Član 17. stav (1), stav (2) tačka a), stav (3) (1) U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužilac može u toku ili nakon okončanja krivičnog postupka ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti iz člana 5. stav 1. ovog zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najefikasnije može postići svrha osiguranja. (2) Osiguranje imovinske koristi iz stava 1. ovog člana može se odrediti:

a) zabranom otuđenja i opterećenjem nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, oduzimanjem nekretnine i njenim povjeravanjem na čuvanje i upravljanje Agenciji, (...) (3) O prijedlogu tužioca za određivanje privremenih mjera iz stava 1. ovog člana rješenjem odlučuje sud koji bi bio nadležan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržavati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud u zavisnosti od ishoda krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.

Član 18. st. (1) i (2) (1) Ako je privremenu mjeru potrebno upisati u javne knjige, javne registre ili registre, odluka suda će sadržavati i nalog za upis privremene mjere u javne knjige, javne registre ili registre. (2) Ako je privremenu mjeru potrebno brisati iz javnih knjiga, javnih registara ili registara, odluka suda će sadržavati i nalog za brisanje privremene mjere u javnim knjigama, javnim registrima ili registrima.

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Pravo na imovinu

25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantici nije oduzeta imovina, već joj je zabranjeno da njome raspolaže. Slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), a budući da je nesumnjivo da se radi o apelanticinoj „imovini“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neophodno je utvrditi da li je donesena mjera bila zakonita i „u skladu s općim interesom“, te da li je postojao razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Džinić protiv Hrvatske, presuda od 17. maja 2016. godine, predstavka broj 38359/13, tač. 59–62. s daljnjim referencama).a)Da li je miješanje bilo predviđeno zakonom

28. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud konstatira da su rješenja o produženju navedene mjere osiguranja donesena na osnovu člana 17. stav (3) u vezi sa stavom (2) tačka a) Zakona o oduzimanju imovine. Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao predmete koji su pokretali gotovo identična pravna pitanja u pogledu primjene navedenog zakona. U vezi s tim je zauzet stav da nedonošenje sudske odluke nakon što je istekao rok na koji je mjera osiguranja određena ne znači po automatizmu njeno brisanje ili prestanak pravnog djelovanja budući da je za brisanje mjere osiguranja potrebna odluka suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4558/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 21, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da apelantica problematizira identično pravno pitanje, Ustavni sud smatra da je ispunjen uvjet zakonitosti miješanja u apelanticinu imovinu.b)Da li je miješanje bilo u općem/javnom interesu

29. Imajući u vidu praksu Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da je primjena privremenih mjera u okviru sudskog postupka, koje su usmjerene na osiguravanje mogućeg oduzimanja imovinske koristi, u „općem interesu” zajednice (vidi Evropski sud, loc. cit., Džinić, tačka 65. s daljnjim referencama). Ustavni sud stoga zaključuje da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo u javnom/općem interesu, kako to traži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.c)Proporcionalnost miješanja

30. U odnosu na to pitanje Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na slobodnu procjenu države koja je dopuštena na osnovu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, postoji rizik nametanja prekomjernog tereta licu kojem se određuju mjere zabrane raspolaganja imovinom. Stoga se svakom licu moraju pružiti određene procesne garancije kako bi se osiguralo funkcioniranje sistema, ali i osiguralo da utjecaj na vlasnička prava pojedinca nije ni proizvoljan, niti nepredvidiv. Dalje, svako ograničenje raspolaganja imovinom može imati za posljedicu nastanak štete, ali stvarno pretrpljena šteta ne bi smjela biti veća od one koja je nužna ako se želi postići da miješanje bude u skladu s pravom na imovinu (op. cit., AP-4558/22, tačka 24. i presuda Džinić, tačka 67. s daljnjim referencama). Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantici zabranjeno da proda ili otuđi sporni stan, ali ne i da uživa u njegovom posjedu i ostalim pravima koja se crpe iz posjeda. U dokaznom postupku je utvrđeno da pribavljena imovinska koristi, za koju postoji osnovana sumnja da je proistekla iz izvršenja krivičnih djela, odgovara 1/3 vrijednosti spornog stana, tj. imovine kojom joj je privremeno onemogućeno raspolaganje.

31. Osim toga, apelantica ne ukazuje, niti je ponudila bilo kakve dokaze da zbog izrečene privremene mjere osiguranja trpi bilo kakvu štetu. Ustavni sud smatra da je neupitna potreba države da osporenim mjerama privremeno ograniči apelanticino pravo na imovinu, naročito u situaciji kada se radi o složenom krivičnom postupku. Na navedeni stav Ustavnog suda nije od utjecaja činjenica da je Kantonalni sud 24. februara 2023. godine donio oslobađajuću prvostepenu presudu u odnosu na apelanticu. Prije svega, prvostepena presuda od 24. februara 2023. godine je donesena nakon donošenja osporenih rješenja, a osim toga iz stanja spisa predmeta proizlazi da navedena prvostepena presuda nije više na pravnoj snazi budući da je ukinuta donošenjem rješenja Vrhovnog suda od 27. decembra 2024. godine i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje (vidi tačku 17). Dakle, proizlazi da je krivični postupak u odnosu na utvrđenje apelanticine krivične odgovornosti u toku (vidi tačku 22. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da odlučivanje o krivičnoj odgovornosti samo po sebi ne dovodi u pitanje ni zakonitost niti proporcionalnost miješanja u apelanticinu imovinu osporenim rješenjima o privremenom ograničavanju njenog prava na raspolaganje dijelom spornog stana.

32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da na apelanticu nije stavljen pretjeran teret, te da su jasna i opravdana obrazloženja redovnih sudova iz osporenih odluka u vezi s neophodnošću daljnjeg trajanja privremene mjere u apelanticinom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo proporcionalno.

33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.k), odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u njenu imovinu bilo opravdano nezavisno od toga što je o daljnjem trajanju privremene mjere osiguranja odlučeno nakon isteka perioda na koji je produžena budući da nije donesena odluka o njenom ukidanju.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3786/21 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio