Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3993/22 (FACE d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 01. 2024.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3993/22

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3993/22, rješavajući apelacije FACE d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 60, člana 62. i člana 64. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine donio je

DJELIMIČNU ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I

MERITUMU

Usvaja se apelacija FACE d.o.o. Sarajevo u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine.

Utvrđuje se kršenje načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023.

godine.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odlaže se odlučivanje o apelacionim navodima protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine i donošenje odluke o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, do donošenja odluke Vrhovnog suda u izvršenju ove odluke Ustavnog suda.

Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-3993/22 od 27. aprila 2023. godine ostaje na pravnoj snazi do konačne odluke Ustavnog suda o dijelu apelacije čije je odlučivanje odloženo.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. FACE d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Džemil Sabrihafizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine. Apelant je 16. marta 2023. godine dopunio apelaciju dostavom Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine. Podneskom od 13. aprila 2023. godine apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-3993/22. Apelant je 10. januara 2024. godine dopunio apelaciju dostavljajući Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 23 Pž 5 od 1. decembra 2023. godine.

2. Apelant je, posredstvom advokatica Sanje Bećirević-Zijadić i Edine Jahić iz Sarajeva, 20. aprila 2023. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-1914/23. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP-3993/22 i AP-1914/23 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3993/22.

4. Postupajući povodom apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je, primjenom člana 64. Pravila Ustavnog suda (u daljnjem tekstu: Pravila), donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3993/22 od 27. aprila 2023. godine kojom je usvojen apelantov zahtjev i naloženo odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 997214 22 Ip.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog BOSMAL d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 28. oktobra 2022. godine do 5. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelacije. Odgovore na apelacije oni su dostavili u periodu od 28. oktobra 2022. do 15. maja 2023. godine. Odgovori na apelacije su 9. novembra i 23. decembra 2022. godine, te 3. i 22. maja 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 11. maja 2023. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prvi postupak

7. Apelant je 29. oktobra 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog, nakon čega je podneskom od 16. oktobra 2015. godine tuženi podnio protivtužbu protiv apelanta.

8. Odlučujući o tužbi radi utvrđenja vs. 10.100,00 KM po tužbi i 306.363,20 KM po protivtužbi, Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Ps 2 od 28. januara 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 2 od 5. aprila 2017. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je pravno valjan ugovor o prodaji nekretnina od 16. novembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) i naloženo tuženom da pribavi od banke, precizirane u toj presudi, „potrebnu saglasnost na kupoprodajnu cijenu“ i potvrdu iste banke da će, nakon isplate kupoprodajne cijene, izdati brisovnu dozvolu i upis hipoteke u korist banke apelanta. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog.

9. U obrazloženju je, između ostalog, istaknuto da je uvidom u relevantne zemljišnoknjižne izvatke KO SP Dolac utvrđeno da su navedene nekretnine (koje su predmet spornog ugovora, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) uknjižene u Zemljišnoknjižnom uredu tog suda kao vlasništvo tuženog, ali da je u C teretnom listu, na osnovu rješenja tog suda, upisano založno pravo u korist banaka, kao i da se zabilježuje zabrana otuđenja i novog opterećenja bez saglasnosti banaka kao hipotekarnih povjerilaca. Zatim, da su UniCredit Bank i Bank Islam Malaysia Berhad hipotekarni povjerioci prema tuženom kao dužniku, po osnovu posebno zaključenog ugovora o utvrđivanju prioriteta zajedničkih instrumenata osiguranja kojim su regulirali svoje poslovne odnose. Također je navedeno da je u toku postupka sud donio rješenje kojim je odredio mjeru osiguranja kojom je tuženom zabranio da na bilo koji način spriječi apelanta da uredno koristi poslovne prostorije koje su predmet ugovora između parničnih stranaka, kao i zajedničke prostorije koje koristi apelant u obavljanju svoje registrirane djelatnosti.

10. Kantonalni sud je, potvrđujući prvostepenu presudu, istakao da, ocjenom sadržaja dokaza, proizlazi pravilan zaključak prvostepenog suda, koji se žalbenim navodima ne dovodi u sumnju, da apelant nije ispunio obavezu isplate kupoprodajne cijene na način i u iznosu shodno odredbama spornog ugovora, pa je, iz razloga neispunjenja obaveze, tuženi protivtužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi da je sporni ugovor raskinut i prestao važiti 26. septembra 2013. godine, te da se naloži apelantu da tuženom preda u posjed predmetne nekretnine u ispravnom stanju i slobodne od ljudi, uz naknadu štete na ime izgubljene dobiti u ukupnom iznosu od 306.363,20 KM. Da bi se utvrdilo pravo tuženog kao prodavca na raskid ugovora, što se traži protivtužbenim zahtjevom, moralo se u konkretnom sporu najprije utvrditi odnosno riješiti pitanje raskida spornog ugovora zbog neispunjenja, jer raskid ugovora je jedan od načina prestanka ugovora shodno članu 122. stav (1) ZOO-a, odredbi koja propisuje da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu. Da bi jedna ugovorna strana imala pravo na jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja, potrebno je da druga ugovorna strana svojom krivicom nije ispunila svoju obavezu ni u naknadno ostavljenom roku te da je povjerilac obavijestio dužnika o raskidanju ugovora.

11. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa proizlazi da je tuženi ostavio naknadni rok apelantu za ispunjenje obaveze; da ga je o raskidu blagovremeno obavijestio. Međutim, iz sadržaja dokaza ne proizlazi utvrđenim da na strani apelanta postoji krivica u neispunjenju obaveze koja mu se može staviti na teret, jer krivica, čije postojanje se zakonom pretpostavlja, predstavlja oborivu pretpostavku. Kroz dokaze provedene u prvostepenom postupku apelant je dokazao da je neispunjenje njegove obaveze posljedica odgovornosti – krivice druge ugovorne strane, tj. tuženog, jer je dokazao da, iz razloga što tuženi nije izvršio obavezu i osigurao saglasnost hipotekarnog povjerioca Bank Islam Malaysia Berhad, nije blagovremeno mogao izvršiti svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene.

12. Kantonalni sud je dodao da, polazeći od pravila da hipoteka predstavlja založno pravo na nepokretnoj stvari kod kojeg se zalaganje postiže upisom povjeriočevog prava u zemljišne knjige da opterećena nepokretnost ostaje i dalje u državini dužnika, da hipotekarni povjerilac ima pravo da zahtijeva namirenje iz vrijednosti hipotekarne nepokretnosti ako dužnik ne ispuni svoju obavezu o dospjelosti te da se prvenstveno naplati iz vrijednosti koja se dobije prodajom hipotekarne nepokretnosti bez obzira na to da li se ona nalazi u rukama hipotekarnog dužnika ili je prešla u svojinu trećeg lica, proizlazi da prijenos, odnosno promjena prava vlasništva nekretnine ne utječe na režim uknjižbe založnog prava, te kupac/vlasnik nekretninu stječe opterećenu hipotekom i nema zapreke da se kupac/vlasnik ne interpolira u vjerovničko-dužnički odnos između hipotekarnog vjerovnika i hipotekarnog dužnika. Upisana zabrana otuđenja i novog opterećenja nekretnina bez prethodne saglasnosti hipotekarnog povjerioca je zabrana koja je ograničila dužnika u pravima prodaje koja je ugovorena, ali nije uvjet valjanosti ugovora, i takva zabrana odnosno nedostatak odobrenja (saglasnosti) ne čini navedeni ugovor ništavim (ne može se tretirati kao dozvola i odobrenje propisano članom 29. ZOO-a), ali ona obavezuje vlasnika nepokretnosti da pribavi i od druge banke povjerioca brisovnicu odnosno pismo namjere kojim se banka obavezuje da će uplatom odgovarajućeg iznosa na račun banke izdati brisovnu dozvolu, te da se to čini radi zaštite kupca na način da se ne desi da se uplate sredstva, a banka ne izda brisovnu dozvolu ili naknadno traži više novca.

13. Kantonalni sud je istakao da, slijedom navedenog, smatra da se žalba neosnovano poziva na tumačenje sadržaja člana V ugovora, da će se kupac po osnovu spornog ugovora u zemljišnoj knjizi suda uknjižiti kao vlasnik nekretnina po konačnoj isplati cijene, dakle nakon što tuženi kao prodavač pribavi brisovne dozvole za brisanje tereta u C teretnim listovima predmetnih zemljišnoknjižnih uložaka u roku od 60 dana od dana konačne isplate kupoprodajne cijene, jer u konkretnom sporu izdavanju brisovne dozvole je trebala prethoditi ranije izdata saglasnost banke na iznos kupoprodajne cijene iz ugovora zaključenog među stranama, kako je pravilno utvrdio i prvostepeni sud.

14. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 2 od 5. aprila 2017. godine, Rješenjem broj 65 0 Ps 387307 17 Rev od 27. februara 2018. godine, uvažio reviziju tuženog, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se osnovano revizijom tuženog ukazuje da apelant nije blagovremeno ispunio ugovornu obavezu isplate ugovorene cijene i da je tuženi bio obavezan da pribavi saglasnost od druge banke u roku od 60 dana, ali tek nakon što apelant u cijelosti isplati ugovorenu cijenu. Shodno tome, ne stoji obrazloženje nižestepenih sudova da je tuženi bio obavezan da prvi ispuni obaveze koje se traže postavljenim tužbenim zahtjevom, jer to nije ugovoreno u spornom ugovoru. Istaknuto je i da je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu za dosuđujući dio tužbenog zahtjeva, a da pri tome nije imao u vidu odredbe člana 67. st. 1, 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također nije utvrdio da li je tražena obaveza glavna ili sporedna, pri čemu je pogrešno protumačio i sadržaj ugovorenih obaveza. Istaknuto je i da je preuranjena ocjena drugostepene presude da apelantu pripada pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze tuženog putem suda kada apelant nije uopće ni isplatio ugovorenu cijenu koja je glavna obaveza. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio protivtužbeni zahtjev tuženog bez navođenja njegovog sadržaja, a drugostepeni sud je potvrdio ovakvu izreku prvostepene presude. Navedeno je imalo za posljedicu da se ne zna s kakvim protivtužbenim zahtjevom je tuženi pravosnažno odbijen i ne može se cijeniti da li je riječ o presuđenoj stvari ukoliko bi među strankama došlo do novog spora.

16. Vrhovni sud je istakao da je protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je sporni ugovor prestao sa važenjem 26. septembra 2013. godine tuženi zasnivao na činjenici da apelant ni nakon isteka ugovorenog roka za isplatu ugovorene cijene, i pored više poziva od tuženog, nije predao u posjed nekretnine koje posjeduje, zbog čega tuženi potražuje i naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi u iznosu od 306.363,20 KM. Nižestepeni sudovi su ocijenili da ne postoje uvjeti za raskid ugovora, zbog čega su u cijelosti odbili protivtužbeni zahtjev tuženog. Ovakvo presuđenje zasnovali su na utvrđenju da je tuženi trebao prvi pribaviti saglasnost malezijske banke, te kako to nije učinio, onemogućio je apelanta u ispunjenju obaveze isplate ugovorene cijene putem kredita i da zbog toga ne postoje uvjeti za raskid ugovora, za naknadu materijalne štete niti za predaju u posjed nekretnina, iako je tuženi upisan kao knjižni vlasnik. Osim toga, dati razlozi za odbijanje protivtužbenog zahtjeva se zasnivaju na zaključcima da je tuženi bio obavezan da pribavi saglasnost od banke, iako je u spornom ugovoru navedeno da će to učiniti tek nakon što apelant isplati ugovorenu cijenu. Istaknuto je da je tuženi ispunio ugovornu obavezu predaje nekretnina u posjed odmah nakon zaključenja spornog ugovora, dok apelant uopće nije isplatio ugovorenu cijenu. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su nižestepeni sudovi odlučili o protivtužbenom zahtjevu pogrešnom primjenom materijalnog prava, što je imalo za posljedicu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da je zbog svega izloženog valjalo reviziju tuženog uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i, shodno odredbi člana 250. stav 2. ZPP-a, predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje, pri čemu će drugostepeni sud imati u vidu iznesene primjedbe Vrhovnog suda pa će ponovo odlučiti o žalbi tuženog, a po potrebi zakazati raspravu i ponoviti dokaze za koje smatra da su od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava.

17. Nakon odluke o reviziji, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Ps 387307 18 Pž 3 od 7. augusta 2019. godine, usvojio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u fazu glavne rasprave.

Ponovni postupak

18. U ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 387307 19 Ps 3 od 18. februara 2022. godine odbio apelantov preinačeni tužbeni zahtjev, kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je predmetni ugovor pravno valjan i obavezujući za ugovorne strane; da se utvrdi da je apelant izvršio obavezu iz člana III predmetnog ugovora isplatom iznosa od 1.487.408,71 KM na povjerenički račun Općinskog suda; da se obaveže tuženi da pribavi od Bank Islam Malaysia Nerhab saglasnost za prodaju nekretnina iz predmetnog ugovora i brisovne dozvole iz člana V predmetnog ugovora za brisanje tereta iz C listova zemljišnoknjižnih uložaka; da se obaveže tuženi da osigura brisanje svih tereta iz C listova zemljišnoknjižnih uložaka, sve u roku od 30 dana, kao neosnovan i nedokazan.

19. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je sporni ugovor prestao sa važenjem 26. septembra 2013. godine. Slijedom toga, apelantu je naloženo da tuženom preda u posjed predmetne nekretnine i da mu isplati naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u novčanom iznosu 659.380,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. januara 2014. godine pa do konačne isplate. Protivtužbeni zahtjev za naknadu štete preko dosuđenog iznosa je odbijen. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.

20. U obrazloženju presude, Općinski sud je, između ostalog, ponovio sadržaj tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, te odgovora apelanta na protivtužbu. Istakao je da je apelant podneskom od 13. marta 2020. godine preinačio tužbeni zahtjev, čemu se tuženi protivio. Međutim, apelant je izjavio da je riječ o preciziranom tužbenom zahtjevu zbog promijenjenih okolnosti nakon provedenog prethodnog postupka te činjenice da su predmetne nekretnine naknadno i dodatno opterećene od Uprave za indirektno oporezivanje, navodeći da, u slučaju da sud odbije njegov prijedlog u pogledu tužbenog zahtjeva, apelant ostaje kod prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je sud dopustio preinaku tužbe. Sud je ponovio predmet spora i dokaze koji su izvedeni. Istakao je kako je odbio apelantov prijedlog za ponovno saslušanje svjedoka Senada Hadžifejzovića. U vezi s tim, obrazloženo je da se tuženi protivio navedenom prijedlogu; da je predmet vraćen na ponovni postupak s uputom da se u ponovnom postupku zakaže glavna rasprava i da je u prethodnom postupku proveden dokaz saslušanjem ovog svjedoka na iste okolnosti. Istaknuto je da, nakon odbijanja ovog prijedloga, apelant na glavnoj raspravi nije predložio da se izvrši uvid i čitanje iskaza ovog svjedoka iz prethodnog postupka. Zatim, da je u toku postupka na prijedlog punomoćnika apelanta izvršen uvid u spis tog suda u izvršnom postupku broj: 65 0 Ip 697845 18 Ip odnosno rješenja o izvršenju od 23. maja 2018. godine i 23. novembra 2018. godine. Obrazloženo je da su provedena i nova vještačenja po vještaku građevinske struke i vještaku finansijske struke. Zatim su navedena utvrđenja do kojih je sud došao u ponovnom postupku. Općinski sud je obrazložio kako je 19. juna 2017. godine donio Rješenje o dosudi broj 65 0 Ip 326680 13 Ip u izvršnom postupku tražioca izvršenja UniCredit Bank d.d. Mostar protiv tuženog kao izvršenika. Utvrđeno je da tim rješenjem predmetne nekretnine nisu predmet dosude navedenog rješenja o dosudi, jer je na dijelu nekretnina obustavljeno izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja, a na dijelu nekretnina odloženo je izvršenje na osnovu Rješenja o određivanju mjere osiguranja. Rješenjem o namirenju tog suda od 30. juna 2017. godine, donesenim u istom izvršnom postupku, odlučeno je da se iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine izvršenika (tuženog) namiruje novčano potraživanje tražioca izvršenja / založnog povjerioca UniCredit Bank d.d. Mostar u omjeru 66,67% te Malaysia Berhad Kuala Lumpur Malaysia u omjeru 33,33%. Općinski sud je naveo kako je uvidom u izvještaj o računima Centralne banke BiH na dan 26. februara 2020. godine za tuženog utvrđeno da navedeni subjekt ima u Jedinstvenom registru računa registrirano više od jednog glavnog računa i da su računi ili ugašeni ili blokirani.

21. Općinski sud je obrazložio da je predmetni ugovor sačinjen u pisanoj formi i od notara koji je upozorio ugovorne strane da malezijska banka nije dala potrebnu suglasnost za prodaju predmetnih nekretnina i zaključio da je u momentu zaključenja sporni ugovor ispunjavao uvjete punovažnosti propisane ZOO-om. Naime, da je odredbama ZOO-a propisano da su bitni sastojci ugovora o prodaji predmet ugovora (stvar) i cijena. U konkretnom slučaju, predmet spornog ugovora su nekretnine, vlasništvo tuženog, na kojima su u momentu prodaje UniCredit Bank d.d. i Bank Islam Malaysia Berhad bile upisane na predmetnim nekretninama kao hipotekarni povjerioci prema tuženom kao dužniku. Nadalje, da je članom 454. ZOO-a propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu a kupac se obavezuje prodavcu platiti cijenu, dok je članom 467. ZOO-a propisano da je prodavac dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom. Tuženi se obavezao da će predmetne nekretnine predati u posjed apelantu odmah nakon potpisa i notarske obrade ugovora, što je tuženi i učinio, a apelant je ušao u posjed predmetnih nekretnina i izvršio značajna finansijska ulaganja u prostore kako bi ih osposobio za obavljanje svoje osnovne djelatnosti, te je podizao kredite i zalagao pokretnu i nepokretnu imovinu.

22. Pored obaveze predaje predmeta ugovora (nekretnina) u posjed apelantu, tuženi se kao prodavac obavezao i da će apelantu dati saglasnost za prijenos prava vlasništva i osigurati brisovne dozvole banaka u odnosu na upisane hipoteke, te je ugovoreno članom V predmetnog ugovora da će prodavac, tj. tuženi pribaviti brisovne dozvole za brisanje tereta u C teretnim listovima predmetnih zemljišnoknjižnih uložaka u roku od 60 dana od dana konačne isplate ugovorene kupoprodajne cijene od strane apelanta. Općinski sud je zaključio da je, shodno zaključenom ugovoru, predaja predmetnih nekretnina glavna preuzeta obaveza tuženog iz zaključenog ugovora. Da provedenim dokazima apelant nije dokazao da je ispunio svoju ugovorom preuzetu obavezu, nije dokazao da je iznos od 148.740,87 KM isplatio do 15.01.2012. godine a iznos od 1.338.667,84 KM do 30.04.2012. godine, kako se spornim ugovorom obavezao. Također je navedeno kako je utvrđeno da isplata ugovorene kupoprodajne cijene nije bila uvjetovana nekom obavezom tuženog, odnosno, obaveza tuženog kojom bi bilo uvjetovano plaćanje kupoprodajne cijene nije ugovorena u pisanom ugovoru o prodaji, već je članom V ugovorena obaveza tuženog na pribavljanje saglasnosti od malezijske banke u roku od 60 dana, ali tek nakon što apelant u cijelosti isplati ugovorenu cijenu, što je glavna obaveza apelanta. Naime, obaveza pribavljanja brisovne dozvole je sporedna obaveza tuženog iz predmetnog ugovora i ona nastaje u roku od 60 dana od dana konačne isplate kupoprodajne cijene, a iz provedenih dokaza sud je utvrdio da apelant nije ispunio svoju ugovorom preuzetu obavezu u pogledu dinamike isplate kupoprodajne cijene te isplatio ugovorenu cijenu do 30. 4. 2012. godine. Utvrđeno je i da je tuženi ostavio apelantu naknadni rok za ispunjenje obaveze. Također je utvrđeno da ugovorne strane nisu naknadno izmijenile ili dopunile sporni ugovor u formi koju zahtijeva ZOO.

23. Iako je ispunjenje apelantove obaveze da u ugovorenom roku isplati kupoprodajnu cijenu predstavljalo bitan sastojak spornog ugovora, tuženi je, shodno članu 124. ZOO-a, zbog neispunjenja obaveza apelanta, raskinuo predmetni ugovor prostom izjavom, odnosno Izjavom o raskidu ugovora zbog neispunjenja, u pisanoj formi, notarski obrađenom, o čemu je tuženi pisanim obavještenjem od 27. septembra 2013. godine obavijestio apelanta i u prilogu dostavio navedenu izjavu.

24. Općinski sud je obrazložio da je u toku ponovnog postupka apelant istakao da je na povjerenički račun toga suda uplatio iznos od 1.487.408,71 BAM, te da je izvršio svoju obavezu iz člana III predmetnog ugovora. Međutim, prema stavu tog suda, članom III zaključenog ugovora, osim visine kupoprodajne cijene ugovorena je i dinamika plaćanja ugovorene cijene i to najkasnije do 30. aprila 2012. godine. Polaganje iznosa od 1.487.408,71 BAM izvršeno je 2021. godine, odnosno polaganje nije izvršeno ni u primjerenom naknadnom roku u odnosu na ugovoreni rok, a činjenicom da je tuženi raskinuo predmetni ugovor i da nije prihvatio navedeni iznos kao uplatu na ime kupoprodajne cijene, tuženi se nije saglasio s održavanjem zaključenog ugovora na snazi, te je tuženi izjavio da nije zainteresiran za prodaju nekretnina apelanta. S obzirom na to da je sud utvrdio da je raskid ugovora izvršen od tuženog shodno zakonskim odredbama i da je sud utvrdio da je zaključeni ugovor prestao važiti 26. septembra 2013. godine, sud je utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud tuženog obaveže na pribavljanje saglasnosti od malezijske banke za prodaju i brisovne dozvole za brisanje tereta iz C lista zemljišnoknjižnih uložaka kao i brisanje svih tereta iz C lista zemljišnoknjižnih uložaka. Naime, raskidom ugovora nastaje i obaveza povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Utvrđeno je da je tuženi predao apelantu nekretnine koje su bile predmet raskinutog ugovora, što znači da je ispunio svoju glavnu obavezu iz raskinutog ugovora. Članom 132. stav (2) ZOO-a propisano je da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Shodno navedenom članu, raskidom ugovora tuženi je stekao pravo da mu apelant vrati ono što je primio od tuženog, pa je sud usvojio i ovaj dio protivtužbenog zahtjeva tuženog i obavezao apelanta da tuženom preda u posjed nekretnine koje je primio od tuženog u ispravnom stanju i slobodne od ljudi. Nadalje, članom 124. ZOO-a je propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može raskinuti ugovor prostom izjavom, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Sud je već utvrdio da je tuženi zbog neispunjenja raskinuo ugovor te, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, tuženi ima pravo i na naknadu štete.

25. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine, djelimično je usvojena apelantova žalba i ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je apelant obavezan da tuženom isplati naknadu štete i u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena.

26. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio navode prvostepene presude, žalbe i odgovora na žalbu, te ocijenio da se u ponovnom postupku prigovorima žalbe ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda u pobijanom dijelu stava I, II, i V izreke presude, dok žalba dovodi u pitanje pravilnost odluke iz stava III i IV izreke. Ponovio je činjenična utvrđenja prvostepenog suda.

27. Kantonalni sud je obrazložio da je ocjenom dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku, koje je cijenio i prvostepeni sud, taj sud našao pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao tačnost činjeničnih navoda na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev, zbog čega je odbijen njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan, a razloge prvostepenog suda o tome prihvatio je i Kantonalni sud pravilnim, bez potrebe za njihovim ponavljanjem u svojoj odluci. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 99. ZOO-a, na koju se apelant pozvao u žalbi, i zaključio kako je prvostepeni sud pravilno tumačio odredbe ugovora te cijenio da izvršenje obaveze dužnika (apelanta) nije uvjetovano prethodnim ispunjenjem određene radnje povjerioca (tuženog). Istaknuto je kako je članom 122. stav (2) ZOO-a propisano da ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju. Također je istaknuto da u konkretnom slučaju ugovor o kupoprodaji, zaključen između parničnih stranaka u smislu odredbe člana 454. ZOO-a, ispunjava sve uvjete propisane za valjanost takvog ugovora kao i posebne uvjete propisane odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti.

28. Zatim je Kantonalni sud istakao da je članom 124. ZOO-a propisano da u dvostranom ugovoru (što je u konkretnom slučaju) kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana tada može, ako nije nešto drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod određenim uvjetima raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, pa ni ta strana nije dužna ispuniti svoju obavezu. Predmetni ugovor kao pravni osnov obaveza stranaka je raskidom 27. septembra 2013. godine prestao, a time je prestala i obaveza apelanta na isplatu kupoprodajne cijene. Kada se traži raskid ugovora zbog neisplate kupoprodajne cijene, prvostepeni sud nije dužan utvrđivati krivicu za raskid jer je pravo povjerioca po članu 124. ZOO-a da bira da li će tražiti raskid ugovora i povrat robe po članu 132. ZOO-a ili ispunjenje ugovora – isplatom kupoprodajne cijene. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno identificirao pravni osnov tužbenog zahtjeva, te da se žalbom neosnovano prigovara pravilnosti takvog zaključka prvostepenog suda, s obzirom na to da tuženi nije bio u obavezi da prvi ispuni obavezu pribavljanja saglasnosti malezijske banke, a pravo na raskid ugovora pripada samo onoj ugovornoj strani koja je svoju obavezu u cijelosti ispunila (tuženi je ispunio obavezu), pa proizlazi da se pravo tuženog zasniva na odredbi člana 132. st. (1) i (2) ZOO-a jer na to upućuje jezičko značenje odredbe člana 124. stav (1) ZOO-a. Pravno djelovanje raskida ugovora propisano je odredbama člana 132. st. (2) i (5) ZOO-a. Prema odredbi člana 126. ZOO-a, kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje. Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je sporni ugovor prestao 26. septembra 2013. godine, pa je apelant obavezan, prema članu 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno članu 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, da vrati sporne nekretnine tuženom u posjed.

29. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da, u odnosu na stav III izreke presude (u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu za dosuđeni iznos naknade štete), žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud propustio cijeniti prigovor zastare potraživanja, zbog čega u obrazloženju odluke nisu dati razlozi osnovanosti/neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, pa se odluka u tom dijelu ne može ispitati. U ponovnom postupku prvostepeni sud će nakon održane nove glavne rasprave, pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, otkloniti učinjene propuste, pa ponovo odlučiti o naknadi štete na ime izgubljene dobiti, cijeneći istaknuti prigovor zastare, te će ponovo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka prema uspjehu stranaka u sporu.

30. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 24. januara 2023. godine, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda radi utvrđenja vsp. 10.100,00 KM po tužbi / 306.363,20 KM po protivtužbi, odbacio apelantovu reviziju ratione valoris.

31. Vrhovni sud je obrazložio da je apelant blagovremeno izjavio reviziju protiv drugostepene presude, pozivom na odredbu člana 237. stav (3) i (4) tačka 1. ZPP-a, zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana presuda preinači i da se usvoji tužbeni zahtjev apelanta. Ocjenjujući reviziju nedopuštenom, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav (5) ZPP-a propisano da u reviziji iz stava (3) ovog člana stranka treba određeno označiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Istakao je da povodom revizije iz člana 237. stav (3) ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose, kako regulira odredba člana 241. stav (2) ZPP-a. Konstatirano je da je apelant u reviziji postavio pravno pitanje: „Da li u slučaju ako je nezakonito postupanje drugostepenog suda imalo za posljedicu ukidanje prvostepene presude u ponovnom postupku, to može rezultirati gubitkom prava na izjavljivanje revizije s obzirom da je vrijednost spora u vrijeme pokretanja postupka zadovoljavala kriterij visine utvrđene zakonom, dok u ponovnom postupku taj cenzus nije ispunjen?“

32. Vrhovni sud je istakao da je apelant u tužbi podnesenoj 29. oktobra 2013. godine kao vrijednost spora označio iznos od 10.100,00 KM, dok je tuženi kao vrijednost spora po protivtužbi označio iznos od 306.363,20 KM. Prvostepena presuda je prvi put donesena 28. januara 2016. godine i njome je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, a odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda od 5. aprila 2017. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda. Revizijski sud je prvi put odlučivao o reviziji tuženog 27. februara 2018. godine, kada je usvojio reviziju, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, a drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostepena presuda je donesena 18. februara 2022. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, dok je protivtužbeni zahtjev tuženog usvojen.

33. Zatim je istaknuto kako Vrhovni sud zapaža da apelant zbog proteka vremena i stupanja na snagu novog ZPP-a od 29. decembra 2015. godine, nakon vraćanja predmeta prvostepenom sudu na ponovni postupak, nije povećao označenu vrijednost spora u tužbi za nenovčani zahtjev kako bi o tome odlučivao prvostepeni sud na pripremnom ročištu, što je bio jedini način da sebi osigura pravo na ulaganje „redovne“ revizije. Kod takvog stanja stvari ista označena vrijednost spora u tužbi od 10.100,00 KM daje apelantu pravo samo na izjavljivanje „vanredne“ revizije, što je apelant i učinio, uz navođenje da to čini na osnovu odredbe člana 237. stav (3) i stav (4) tačka 1. ZPP-a. Prema ocjeni tog suda, postavljeno procesno pravno pitanje u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava. Vrhovni sud je istakao da je imao u vidu i odluku Ustavnog suda u predmetu AP- 407/20 od 8. septembra 2021. godine kojom je ukinuto rješenje Vrhovnog suda od 7. novembra 2019. godine o odbacivanju revizije zbog toga što je tadašnji tužilac/apelant povećao cenzus za izjavljivanje revizije na pripremnom ročištu sa 18.000,00 KM na 31.000,00 KM i da je prvostepeni sud rješenjem od 30. maja 2017. godine ispravio prvostepenu presudu u odnosu na vrijednost spora sa 18.000,00 KM na 31.000,00 KM. Stoga se može zaključiti da je i pravno shvatanje revizijskog suda o mogućnosti tužioca da osigura pravo na „redovnu“ reviziju povećanjem prvobitno označene vrijednosti spora u skladu i s pravnim shvatanjem Ustavnog suda, kojim se rukovodio kada je usvojio apelaciju i ukinuo navedeno rješenje Vrhovnog suda. Zbog svega izloženog, valjalo je reviziju apelanta odbaciti shodno odredbi člana 247. stav (4) ZPP-a, zaključio je Vrhovni sud. Ponovni postupak po protivtužbenom zahtjevu

34. U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 387307 23 Ps 4 od 8. juna 2023. godine, obavezan je apelant da tuženom isplati naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 659.380,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

35. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 23 Pž 5 od 1. decembra 2023. godine usvojena je apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. Presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a tuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove drugostepenog postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude (str. 6) istakao da, u konkretnom slučaju, stranke nisu ugovorile da, u slučaju raskida ugovora, ugovorna strana ima pravo na naknadu štete, nego je ugovoreno da tuženi ima pravo da na osnovu notarske isprave naplati kupoprodajnu cijenu od apelanta u izvršnom postupku, te da tokom postupka nije dokazano da je tuženi iskoristio ugovoreno pravo prinudne naplate kupoprodajne cijene.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

36. U apelaciji broj AP-3993/22, kojom se osporava presuda Kantonalnog suda, donesena u ponovnom postupku 5. jula 2022. godine, apelant navodi da su tom presudom povrijeđena njegova prava i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH odnosno člana 8. stav 1. EKLJP (III). Apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno u više aspekata i to: proizvoljnom primjenom prava, izostankom jasnog i koherentnog obrazloženja, povredom prava na saslušanje i pristup sudu te nedonošenjem odluke u razumnom roku.

37. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje (u veoma opširnoj apelaciji), između ostalog, istakao da Kantonalni sud u ponovnom postupku nije postupio prema uputama Vrhovnog suda iz rješenja kojim je usvojena revizija tuženog 2018. godine i nije sam ponovo odlučio o žalbi, već je predmet vratio prvostepenom sudu bez bilo kakvih uputa. Ovo je imalo za posljedicu da su u ponovljenom suđenju pred Općinskim sudom izvedeni isti materijalni dokazi kao i u prvom suđenju pred prvostepenim sudom, osim saslušanja svjedoka Senada Hadžifejzovića, ali s potpuno suprotnim odlučenjem u odnosu na odluke prvostepenog i drugostepenog suda u prvom postupku. Naime, sudovi u ponovnom postupku nisu cijenili niti jednu od relevantnih činjenica niti su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, prije svega odredbe ZOO-a. Tako su sudovi, samo jezičkim tumačenjem, što su u presudi izričito i naveli, ne ispitujući zajedničku namjeru stranaka, na čemu insistira član 99. stav (2) ZOO-a, zaključili da je apelant bio u obavezi platiti kupoprodajnu cijenu prije nego tuženi pribavi saglasnost i druge banke kao hipotekarnog povjerioca. Pri tome su potpuno zanemarili načela obligacionog prava, tj. načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava i načelo saradnje u obligacionim odnosima kao i samu definiciju kupoprodajnog ugovora. Naime, iz člana 454. ZOO-a slijedi da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo vlasništva na toj stvari, a za stjecanje prava vlasništva na nekretninama nije dovoljna predaja stvari nego i upis u zemljišnu knjigu, što je u konkretnom slučaju spriječeno krivicom tuženog, koji nije pribavio potrebnu saglasnost malezijske banke čak ni za prometovanje spornim nekretninama. Sudovi su u ponovnom postupku zauzeli stav da je predaja predmeta ugovora u posjed (iako su predmet ugovora nekretnine) glavna obaveza prodavca/tuženog, a da je pribavljanje saglasnosti hipotekarnog povjerioca za otuđenje i dalje opterećenje predmetnih nekretnina samo sporedna obaveza prodavca/tuženog. Međutim, pri tome su potpuno zanemarili činjenicu da apelant ne može predmetne nekretnine steći u vlasništvo bez upisa u zemljišne knjige, a upisati se kao vlasnik ne može bez saglasnosti hipotekarnih povjerilaca. Stoga sudovi nikako nisu mogli zaključiti da je pribavljanje saglasnosti hipotekarnog povjerioca malezijske banke samo sporedna obaveza tuženog iz predmetnog ugovora. Naprotiv, ta saglasnost je čak trebala prethoditi samom zaključenju ugovora, a ne samo isplati kupoprodajne cijene od apelanta, a izostala je krivicom tuženog, koji je osporenim odlukama sudova nagrađen jer su sudovi zauzeli stav da je predajom spornih nekretnina tuženi ispunio svoju osnovnu obavezu pri čemu su na pojedinim mjestima smatrali da je tuženi u cijelosti ispunio svoju obavezu iz spornog ugovora, dok su ponašanje apelanta samim tim kvalificirali kao povredu ugovora. Sudovi nisu imali u vidu da nije zabranjeno zaključiti ugovor bez ove saglasnosti, što sudovi pogrešno stavljaju na teret apelantu (jer je notar ukazao da nema saglasnosti malezijske banke, pri čemu notar nije izvršio uputu šta to u konkretnom slučaju znači). To, dakle, nije prepreka da se ugovor zaključi, takva saglasnost se može pribaviti naknadno (iako sudovi na pojedinim mjestima saglasnost hipotekarnog povjerioca izjednačavaju s brisovnom dozvolom koja se zaista i izdaje kasnije kad cijena bude plaćena). Međutim, prethodna saglasnost hipotekarnog povjerioca je prepreka da se apelant uknjiži u zemljišnu knjigu kao i da se upiše nova hipoteka. U vezi s tim, u prvobitno provedenom postupku sud je konstatirao da je u svrhu pribavljanja saglasnosti malezijske banke apelant putovao u Maleziju, da je pismeno obaviješten da saglasnost postoji, da je proslijeđena tuženom, a i sam tuženi to ne spori, ali nije želio da je preda, čime je blokirao realizaciju ugovora i prekršio obavezu saradnje u obligacionim odnosima, savjesnog i poštenog ponašanja i zloupotrijebio svoje pravo. Ova osnovna načela ZOO-a, naime, nalažu da jedna ugovorna strana olakša izvršenje obaveze druge strane, a ne da joj to onemogućava. O ovim aspektima postupanja tuženog sudovi nisu vodili računa, a pravilna primjena materijalnog prava to zahtijeva, jer je ponašanje tuženog protivpravno i predstavlja zloupotrebu prava i onemogućavanje apelantu da izvrši svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene, a takvo ponašanje tuženog sudovi uopće nisu sankcionirali. Imajući u vidu ovakvo ponašanje tuženog, čije su se materijalne prilike nakon zaključenja predmetnog ugovora znatno pogoršale i protiv kojeg su vođeni izvršni postupci, apelant se nije usuđivao isplatiti kupoprodajnu cijenu jer nije postojala niti izvjesnost da će novac biti tretiran kao isplata kupoprodajne cijene imajući u vidu stav malezijske banke, a osim toga, bez saglasnosti za prometovanje i dalje zalaganje spornih nekretnina apelant nije mogao dobiti ni kredit od banaka s obzirom na to da je riječ o iznosu od oko 1.500.000,00 KM.

38. Sljedeći propust u primjeni materijalnog prava apelant vidi u tome da su sudovi propustili primijeniti odredbe člana 123. ZOO-a na konkretan slučaj. Sudovi su primijenili samo odredbu člana 124. ZOO-a koja regulira mogućnost jednostranog raskida ugovora zbog neispunjenja. Odredbe članova 122. i 123. ZOO-a se odnose na prigovor neispunjenja ugovora od druge ugovorne strane u dvostrano-obavezujućim ugovorima (exceptio non adimpleti contractus). Odredbu člana

122. ZOO-a sudovi su uzeli u razmatranje, ali su je pogrešno primijenili na konkretnu situaciju, jer su zaključili da neplaćanje cijene ima za posljedicu da ni tuženi nije u obavezi pribaviti potrebne saglasnosti. Pri tome su ispustili iz vida primjenu člana 123. ZOO-a koji regulira situaciju kada ispunjenje obaveze jedne strane postane neizvjesno. Taj član propisuje da ako je ugovoreno da prvo jedna strana ispuni svoju obavezu (što jest situacija u konkretnom slučaju), pa se poslije zaključenja ugovora materijalne prilike druge strane pogoršaju u toj mjeri da je neizvjesno hoće li ona moći ispuniti svoju obavezu, ili ako ta neizvjesnost proizlazi iz drugih ozbiljnih razloga, strana koja se obavezala da prva ispuni svoju obavezu može odložiti njeno ispunjenje dok druga strana ne ispuni svoju obavezu ili dok ne pruži dovoljno osiguranje da će je ispuniti. Zanemarivši ovu odredbu, sudovi uopće nisu cijenili prilike na strani tuženog kao prodavca. Materijalne prilike tuženog bile su takve da je apelant na osnovu odredbe člana 123. ZOO-a mogao odgoditi izvršenje svoje obaveze jer nije bilo garancije da uplaćena cijena neće biti iskorištena za plaćanje drugih dugova tuženog umjesto duga prema malezijskoj banci, od koje se očekivala saglasnost za prodaju i zalaganje kao i brisovna dozvola. Dakle, nezavisno od materijalnog položaja tuženog, postojala je neizvjesnost da će tuženi ispuniti svoju obavezu iz drugih ozbiljnih razloga (član 123. ZOO-a), pa bi plaćanje cijene od strane apelanta značilo dati visoku svotu novca tuženom koji očigledno zanemaruje obaveze prema svojim povjeriocima, a pri tome se prema apelantu kao kupcu ponaša krajnje nesavjesno.

39. Pored navedenog, odbijanjem jednog od ključnih dokaza, što jest saslušanje svjedoka Senada Hadžifejzovića, vlasnika apelanta, uz obrazloženje da je on već saslušan u prvobitnom postupku na iste okolnosti, iako su u ponovljenom postupku pred Općinskim sudom izvedeni isti materijalni dokazi kao i u prvom suđenju, uz dokaze koji su proistekli iz odobrenog preinačenja tužbenog zahtjeva, povrijeđeno je pravo apelanta na pravično suđenje i to pristup sudu i jednakost oružja. Jer, ako bi se slijedila logika ovakvog stava, svi dokazi koji su izvedeni u prvostepenom postupku ne bi se trebali izvesti u ponovljenom postupku na glavnoj raspravi budući da su svi dokazi izvedeni na iste okolnosti kao i u prethodnom prvostepenom postupku.

40. Pored proizvoljne primjene prava, konkretno člana 122. ZOO-a kojim je propisano da, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strane ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju, a sud nije na zahtjev apelanta obavezao tuženog da ispuni svoju obavezu pribavljanja saglasnosti hipotekarnog povjerioca kako bi apelant mogao platiti kupoprodajnu cijenu, te člana 123. ZOO-a prema kojem je sud morao cijeniti, a nije, pogoršanje materijalnih prilika tuženog na koje je apelant ukazao i koje su postale općepoznate, sudovi su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili i odredbe čl. 122. do

126. ZOO-a, iako su se pozvali na njih, kada su prihvatili valjanim jednostrani raskid predmetnog ugovora od tuženog. Naime, sudovi su se u osporenim odlukama pozvali na član 124. ZOO-a kao osnov po kojem je tuženi jednostranom izjavom raskinuo ugovor, iako smatraju da je ispunjenje apelantove obaveze isplate kupoprodajne cijene u ugovorenom roku predstavljalo bitan sastojak ugovora iako to nije tako, pa su dobronamjernost tuženog obrazložili navodom kako je tuženi ostavio apelantu naknadni primjeren rok za isplatu cijene i tek protekom i tog roka raskinuo sporni ugovor. Međutim, pri tome su zanemarili činjenicu da sama cijena jest bitan sastojak ugovora, ali da bi rok u kojem je ugovorena cijena bio bitan sastojak ugovora, pored samog roka mora biti izričito ugovorena i raskidna klauzula, tj. odredba ugovora kojom se ugovara raskid kao posljedica neispunjenja obaveze u ugovorenom roku, ili ako je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla. Predmetni ugovor ne sadrži takvu klauzulu niti priroda posla govori u prilog da je dinamika isplate kupoprodajne cijene bitan element ugovora. Također su zanemarili da, prema članu 124. ZOO-a (koji su sudovi selektivno citirali) u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, ali kad je riječ o raskidu, a ne zahtjevu za ispunjenje, to mora biti učinjeno pod uvjetima predviđenim u čl. 125. do 131. ZOO-a. Dakle, rok isplate kupoprodajne cijene nesporno nije bitan sastojak predmetnog ugovora, pa apelant zadržava pravo da svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene izvrši nakon isteka roka, a tuženi nema pravo na jednostrani raskid ugovora iz tog razloga. Pri tome, ukoliko tuženi insistira da raskine predmetni ugovor, onda je apelantu morao ostaviti primjeren naknadni rok za ispunjenje. Sudovi ističu da su utvrdili da je tuženi ostavio apelantu naknadni rok, ali to nije tako. Slijedom svega iznesenog, prihvatanje jednostranog raskida spornog ugovora koji je tuženi poduzeo od strane sudova, rezultat je proizvoljne primjene materijalnog prava. Stoga su i posljedice jednostranog raskida spornog ugovora, koji su sudovi prihvatili, rezultat proizvoljne primjene prava, pri čemu su sudovi prihvatili stav tuženog da ne želi ostati kod predmetnog ugovora i predmetne nekretnine prodati apelantu, te uopće nisu vodili računa o tome da je apelant uložio ogromna finansijska sredstva u privođenje namjeni predmetnih nekretnina instalirajući i postavljajući sofisticiranu opremu za produkciju i emitiranje TV-programa, te polažući cjelokupan iznos kupoprodajne cijene na povjerenički račun Općinskog suda. Apelant također smatra da period od 10 godina, koliko traje postupak po njegovoj tužbi i još nije okončan, nikako nije razuman rok u smislu Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenim odlukama kroz kršenje njegovog prava na pravično suđenje povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu i pravo na dom.

41. Apelant u apelaciji broj AP-1914/23 osporava Rješenje Vrhovnog suda od 24. januara 2023. godine i smatra da je njime prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ponovio dosadašnji tok postupka i istakao da je protiv pravomoćnog dijela presude Kantonalnog suda, donesene u ponovnom postupku, podnio reviziju, koju je Vrhovni sud odbacio. Apelant je podsjetio da je Vrhovni sud prvi put, odlučujući o reviziji tuženog u prethodnom postupku kod iste vrijednosti spora, označene i od apelanta i od tuženog (vrijednost spora po tužbi 10.100,00 KM, a po protivtužbi 306.363,20 KM) meritorno odlučio o reviziji na način da je uvažio reviziju tuženog, drugostepenu odluku ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi. Odlučujući o reviziji apelanta koju je podnio protiv drugostepene presude donesene u ponovnom postupku, Vrhovni sud je ocijenio da ne postoje uvjeti za izjavljivanje revizije ni po članu 237. stav (2) ni po članu 237. stav (3), te je reviziju apelanta odbacio kao nedopuštenu. Pobijanom odlukom Vrhovni sud je grubo prekršio pravo apelanta na pravično suđenje jer nije dao valjano ni razumno obrazloženje zbog čega je odstupio od svog ranijeg stava i zbog čega je reviziju tuženog u prvom postupku ocijenio dopuštenom, a u kasnijoj fazi postupka reviziju apelanta proglasio nedopuštenom. Evropski sud je takvo postupanje okarakterizirao kao povredu načela pravne sigurnosti i ukazao da postojanje dviju protivrječnih odluka Vrhovnog suda u istom predmetu nije u skladu s načelom pravne sigurnosti, te da je u takvoj situaciji Vrhovni sud sam postao izvor nesigurnosti. Naime, tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 29. oktobra 2013. godine, tj. za vrijeme važenja ZPP-a, kojim je bilo propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a vrijednost spora označena u tužbi apelanta iznosila je 10.100,00 KM. U toku spora izmijenjen je ZPP pa je članom 49. Zakona o izmjenama ZPP-a („Sl. novine FBiH“ 98/15) izmijenjen član 237. ZPP-a i propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Članom 106. Zakona o izmjenama ZPP-a propisano je da će se postupci u predmetima u kojima do stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda provesti prema odredbama novog zakona, koji je stupio na snagu 31. decembra 2015. godine, a da će se postupci u kojima do stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena presuda provesti prema odredbama ranijeg zakona. S obzirom na to da je prva prvostepena presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 28. januara 2016. godine, tj. nakon stupanja na snagu izmijenjenog ZPP-a, postupak se morao provesti prema odredbama novog zakona. Dakle, pri istom činjeničnom i pravnom stanju Vrhovni sud je reviziju tuženog u prvom postupku uvažio i meritorno odlučio, a u ponovljenom postupku reviziju apelanta odbacio kao nedopuštenu ratione valoris, zbog čega je druga odluka Vrhovnog suda potpuno oprečna ranijoj odluci tog suda u istom postupku. Navedenim postupanjem Vrhovni sud je onemogućio apelanta da ostvari djelotvorno pravno sredstvo, ugrozio je apelantovo pravo na pravično suđenje te je unio nesigurnost u pravosudni sistem. U prvoj odluci Vrhovnog suda, kojom je uvažio reviziju tuženog, Vrhovni sud uopće nije obrazlagao jesu li ispunjeni uvjeti za njenu dopustivost u odnosu na bilo koji osnov pa ni u odnosu na imovinski cenzus, niti je obrazložio po kojem osnovu je ocijenio reviziju dopuštenom. Međutim, u odluci kojom je u ponovnom postupku odbacio reviziju apelanta Vrhovni sud je obrazložio da se apelantova revizija odbacuje jer nije zadovoljen cenzus iz člana 237. stav (2) ZPP-a i jer nije našao osnovanim apelantov zahtjev da Vrhovni sud odluči o reviziji primjenom člana 237. stav (3) ZPP-a. Apelant je istakao da obrazloženje pobijane odluke predstavlja povredu načela pravne sigurnosti jer Vrhovni sud nije dao valjano obrazloženje u pogledu protivrječnosti svojih odluka u istom postupku, i ocijenio je da Vrhovni sud, umjesto da rješava sukobe sudske prakse i osigura jednoobraznu primjenu prava, donosi odluku koja predstavlja izvor pravne nesigurnosti. Pored ostalog, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke spočitao apelantu da apelant kao tužilac, u ponovnom postupku nije povećao vrijednost spora, što apelant smatra da je rezultat očigledno proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i očigledno proizvoljne primjene materijalnog prava, čime je Vrhovni sud na apelanta stavio pretjeran teret u zaštiti apelantovih prava. Ustvari, Vrhovni sud je prigovorio apelantu što nije izvršio nemoguću radnju. Naime, predmet je u ponovnom postupku vraćen u fazu glavne rasprave, a odredbom člana 321. stav (3) ZPP-a propisano je da jedino sud može na pripremnom ročištu promijeniti vrijednost spora samo ako je tužilac u tužbi vrijednost spora suviše nisko ili visoko naznačio, te da sud može i na glavnoj raspravi promijeniti vrijednost spora samo ako pripremno ročište nije održano. Iz navedenog je neupitno da je Vrhovni sud pobijanom odlukom stavio na teret apelantu što nije na glavnoj raspravi izvršio radnju koju je mogao izvršiti samo sud. Donoseći navedeni zaključak, Vrhovni sud se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP-407/20, u odnosu na postupak u kojem je Vrhovni sud odbacio apelantovu reviziju iz tog postupka jer nije pravilno označena vrijednost spora, odnosno Vrhovni sud je smatrao da tužilac ne može na pripremnom ročištu promijeniti vrijednost spora nego da to može učiniti samo sud (stanovište potpuno oprečno stanovištu istog suda izraženom u pobijanoj odluci). U tom predmetu Ustavni sud je odluku Vrhovnog suda ukinuo uz obrazloženje da Vrhovni sud nije uzeo u obzir da je Općinski sud svojim rješenjem u tom predmetu promijenio vrijednost spora i da su i prvostepeni i drugostepeni sud odlučivali u skladu s promijenjenom vrijednošću spora. Također, pobijana odluka ne sadrži ni obrazloženje zbog čega se apelantova revizija odbacuje iako je revizija podnesena i protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu čija je vrijednost spora 10.100,00 KM, ali i protiv dijela drugostepene odluke kojim je pravomoćno riješeno o dijelu protivtužbenog zahtjeva (utvrđenja da je predmetni ugovor raskinut i naloga za vraćanje spornih nekretnina u posjed tuženom) čija je vrijednost spora 306.363,20 KM. Apelant je podsjetio i na Odluku broj AP-3775/20 kojom je Ustavni sud ukinuo odluku Vrhovnog suda, koji je odbacio reviziju tadašnjeg apelanta, iz razloga što nije naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, budući da je taj isti sud u ranijoj fazi postupka odlučivao po reviziji jer je cijenio da je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Apelant je podsjetio i na obrazloženje prve odluke Vrhovnog suda od 27. februara 2018. godine i istakao da, iako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da je Vrhovni sud u toj odluci obrazložio: „Ovaj sud zapaža da se ovako dati razlozi u pobijanoj presudi zasnivaju na zaključcima da je tuženi bio u obavezi da pribavi saglasnost od banke, iako je u ugovoru o prodaji navedeno da će to učiniti tek nakon što tužilac u cijelosti isplati ugovorenu cijenu. Tuženi je ispunio ugovornu obavezu predaje nekretnina u posjed odmah nakon zaključenja ugovora o prodaji, dok tužilac uopće nije isplatio ugovorenu cijenu, zbog čega je pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučeno i o protivtužbenom zahtjevu, što je imalo za posljedicu da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.“ Dakle, Vrhovni sud je svoju odluku kojom je ukinuo drugostepenu odluku u prvom postupku, po mišljenju apelanta, zasnovao na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant je predložio spajanje postupka po njegove dvije apelacije jer je prva apelacija (AP-3993/22) podnesena protiv presude Kantonalnog suda, a druga (AP-1943/23) protiv rješenja Vrhovnog suda, iz istog postupka. Apelant je pri tome istakao da sudovi nisu cijenili navode tuženog da bi on pribavio saglasnost malezijske banke, ali je e-mailovima od 16. februara 2018. i 9. aprila 2018. godine te dopisom od 16. februara 2018. godine apelant dokazao da je malezijska banka kao uvjet izdavanja saglasnosti izjavila da se kupoprodajna cijena mora isplatiti na njen račun, a ne na račun tuženog kako je definirano kupoprodajnim ugovorom. Dakle, isplatom kupoprodajne cijene na račun tuženog, kako je zahtijevao tuženi, sasvim je jasno da malezijska banka ne bi izdala saglasnost za otuđenje, odnosno da su sudovi očigledno proizvoljno cijenili navedene dokaze. Također je apelant istakao da je dokazao da tuženi nije prije raskida ugovora postupio u skladu sa članom 127. ZOO-a, tj. nije ostavio tuženom naknadni rok za ispunjenje ugovorne obaveze, ali da sudovi tu odredbu ZOO-a nisu primijenili. Apelant se u obje apelacije pozvao na praksu i odluke Evropskog suda i Ustavnog suda.

Odgovor na apelaciju

42. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga za odbacivanje apelantove „vanredne“ revizije koja je izjavljena pozivom na odredbe člana 237. stav 3. i stav 4. tačka 1. ZPP-a i predložio da se apelacija odbaci.

43. Kantonalni sud je istakao da u toku postupka nije prekršio prava koja je apelant naveo u apelaciji.

44. Općinski sud je naveo da su apelacioni navodi paušalni i da nije prekršio apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ističe da je apelantu omogućeno aktivno učešće u postupku i da je prvostepenu odluku donio na osnovu svih provedenih dokaza i u granicama postavljenih zahtjeva.

45. Tuženi je naveo da svi provedeni dokazi potvrđuju da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu, pa da stoga nije bilo uvjeta da tuženi izda potrebne saglasnosti, odnosno brisovnicu. Ističe da navedeno proizlazi iz člana V spornog ugovora, pa je očigledno da apelant tužbu zasniva na pogrešnom tumačenju ovog člana. Posebno ističe da apelant nije isplatio kupoprodajnu cijenu ni u naknadnom roku od dvije godine. Tuženi navodi da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da je osporena odluka donesena uz poštovanje ranijih uputa višestepenih sudova. Stoga tuženi smatra da je apelacija neosnovana.

46. U izjašnjenju na odgovore, apelant je osporio tačnost činjeničnih navoda i pravnih prigovora tuženog, što je detaljno obrazložio. Tako apelant ističe da su proizvoljno primijenjene odredbe procesnog prava kada je drugostepeni sud propustio da postupi po uputi Vrhovnog suda, odnosno vratio predmet prvostepenom sudu na ponovo suđenje. Dalje ističe da na proizvoljnu primjenu prava upućuje i okolnost da je u ponovnom postupku prvostepeni sud donio potpuno suprotnu odluku, na bazi istih činjenica i dokaza, pri čemu je samo jedan dokaz izostavljen, a bez precizne upute o spornim pitanjima. Osim toga, apelant ukazuje i da su sudovi navodili odredbe koje ne mogu biti osnov za rješenje konkretnog spora, te nisu uspostavili vezu između navedenih odredbi i konkretnog slučaja. Slijedom toga, apelant smatra da nedostaje obrazloženje zašto su primijenjene ove odredbe, pa je i u tom segmentu došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Apelant, pozivajući se na član 454. ZOO-a, također ostaje pri stavu da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu „tako da kupac stekne pravo vlasništva“. Smatra nerazumnim očekivati da će bilo ko izvršiti svoju obavezu ukoliko nije izvjesno da će ugovor proizvoditi pravno djelovanje. Osim toga, smatra pogrešnim shvatanjem da se na isti način tretiraju saglasnost za prodaju i dalje zalaganje i brisovna dozvola. U vezi s tim ističe da bez saglasnosti tuženi, kao prodavac, nije mogao ispuniti svoju glavnu obavezu iz spornog ugovora – prijenos vlasništva, pa ni apelant, kao kupac, nije dužan ispuniti svoju obavezu. Tvrdi da tuženi nije pristao na njegovu ponudu da se zaključi aneks spornog ugovora kako bi se „otkočila“ cijela operacija, što potvrđuje njegove navode o postupanju tuženog suprotno načelima obligacionog prava. Apelant ističe da mu je nametnut nesrazmjeran teret, tj. da u potpunosti izvrši obavezu plaćanja višemilionskog iznosa, bez ikakve garancije da će prezaduženi tuženi, koji se nesavjesno ponašao, ispuniti svoju obavezu. Ponovo ističe da su sudovi zanemarili član 123. ZOO-a i uopće nisu cijenili prilike tuženog, u čemu vidi proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant ponavlja navode i u vezi s odbijanjem ponovnog saslušanja svjedoka i navode u pogledu promjene vrijednosti spora. V.Relevantni propisi

47. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 198. stav (3) (3) Sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno.

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 224. stav (2) (2) Prvostepena presuda se povodom žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje samo jednom, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

Član 227. stav (1) tačka 2) (1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a posebno propuštanjem dostave nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;

Član 237. st. (1), (2), (3). i (4). tačka 1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;

Član 241.

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 247. st. (4), (5) i (6) (4) Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedozvoljenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(5) Revizijski sud će reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(6) U obrazloženju rješenja iz st. 4. i 5. ovog člana treba se samo pozvati na odredbe navedenih stavova koje predviđaju odbacivanje takve revizije zbog tamo navedenih razloga. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, sud može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijeto takvo rješenje.

Član 321.

(1) Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzet će se taj iznos.

(2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio.

(3) Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.

(4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

48. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18. stav (3) (3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.

Primena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.

(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

(2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.

Kad ispunjenje obaveze jedne strane postane neizvesno Član 123.

(1) Ako je ugovoreno da prvo jedna strana ispuni svoju obavezu, pa se posle zaključenja ugovora materijalne prilike druge strane pogoršaju u toj meri da je neizvesno da li će ona moći ispuniti svoju obavezu, ili ako ta neizvesnost proizlazi iz drugih ozbiljnih razloga, strana koja se obavezala da prva ispuni svoju obavezu može odložiti njeno ispunjenje dok druga strana ne ispuni svoju obavezu ili dok ne pruži dovoljno obezbeđenje da će je ispuniti.

(2) To važi i kad su materijalne prilike druge strane bile u istoj meri teške još pre zaključenja ugovora, ako njen saugovarač to nije znao niti je morao znati.

(3) U tim slučajevima strana koja se obavezala da prva ispuni svoju obavezu može zahtevati da joj se obezbeđenje pruži u primerenom roku, a posle proteka tog roka bez rezultata, može raskinuti ugovor.

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a poverilac da zahteva njeno ispunjenje.

(2) Ali, ako poverilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.

(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.

Dejstvo raskida Član 132. st. (1) i (2) (1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

Pretpostavke za raskidanje Član 133.

(1) Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno, strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtevati ako je strana koja se poziva na promenjene okolnosti bila dužna da u vreme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbeći ili savladati.

(3) Strana koja zahteva raskid ugovora ne može se pozivati na promenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene.

(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtevala da naknadi drugoj strani pravičan deo štete koju trpi zbog toga.

Član 454. stav (1) (1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cenu.

49. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora, u relevantnom dijelu glasi:

Član 68. stav 1.

Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.

50. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94) i Uredba sa zakonskom snagom o primjenjivanju Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 17/93 i 18/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 9.

(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.

VI.Dopustivost U odnosu na AP-3993/22

51. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije broj AP-3993/22, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom (u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu) parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine, protiv koje je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine, pa je revizija neefektivan pravni lijek. S obzirom na navedeno, apelacija broj AP- 3993/22 je, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, u ovom dijelu dopuštena i u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na AP-1914/23

52. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije broj AP-1914/23 u vezi s osporenim rješenjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je izuzetno razmatrao apelacije podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda o odbacivanju revizije zbog neispunjavanja zakonom propisanog cenzusa ratione valoris (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-884/06 od 8. novembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba i druge). Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud će ispitati da li je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud utvrđuje da obje apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

VII.Meritum

54. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

56. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] a)U odnosu na osporene odluke

57. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje da je predmetni ugovor pravno valjan i obavezujući; da se utvrdi da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu uplatom na povjerenički račun Općinskog suda; da se obaveže tuženi da pribavi saglasnost malezijske banke kao hipotekarnog povjerioca za prodaju predmetnih nekretnina; njihovo dalje zalaganje i brisovne dozvole, a protivtužbenim zahtjevom traženo utvrđenje da je sporni ugovor prestao jednostranom izjavom volje tuženog zbog neisplate kupoprodajne cijene od apelanta kao kupca/tužioca; te da se ne prihvati utvrđenje da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu polaganjem iznosa kupoprodajne cijene na povjerenički račun Općinskog suda; da se apelant obaveže da, kao posljedicu raskida ugovora, tuženom vrati predmetne nekretnine u posjed; da mu isplati naknadu na ime izgubljene dobiti te da mu naknadi troškove postupka, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda

58. Imajući u vidu navode apelacija, Ustavni sud će najprije ispitati apelantove navode o nedosljednosti sudske prakse Vrhovnog suda, odnosno pravnoj nesigurnosti koju je, prema apelacionim navodima, izazvala osporena odluka Vrhovnog suda.

59. Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), jedan od osnovnih vidova vladavine prava načelo pravne sigurnosti (vidi presudu u predmetu Brumărescu protiv Rumunije [VV] broj 28342/95, stav 61, ECHR 1999-VII) koje, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije broj 38155/02, stav 38. od 2. novembra 2010. godine). S druge strane, postojanje protivrječnih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vrlo vjerovatno smanjiti povjerenje javnosti u sudski sistem s obzirom na to da je takvo povjerenje očito jedna od osnovnih komponenti države koja se zasniva na vladavini prava (vidi presudu u predmetu Padudaru protiv Rumunije broj 63252/00, stav 98, ECHR 2005-XII (izvaci) i presudu Vinčić i drugi protiv Srbije broj 44698/06 i drugi, stav 56. od 1. decembra 2009. godine). Evropski sud je istakao da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi presudu u predmetu Unédic protiv Francuske broj 20153/04, stav 74. od 18. decembra 2008. godine).

60. Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovo načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

61. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi naprimjer, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

62. Ustavni sud podsjeća da je u odnosu na odbacivanje revizije od Vrhovnog suda, nakon što je jednom već dopustio reviziju, već odlučivao o apelaciji koja je postavljala slična činjenična i pravna pitanja kao i apelacije koje su predmet ove odluke. Naime, u Odluci AP-3775/20 od 9. marta 2022. godine Ustavni sud je zaključio da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj odluci u pogledu dopuštenosti revizije u odnosu na prethodnu revizionu odluku, a da nije dao razumno obrazloženje zašto odstupa od svog prethodnog stava i stavova Ustavnog suda iz Odluke broj AP-2145/18, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava.

63. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 2 od 5. aprila 2017. godine, Rješenjem broj 65 0 Ps 387307 17 Rev od 27. februara 2018. godine, pozivom na član 250. stav (2) ZPP-a uvažio reviziju tuženog, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrijednost spora bila je ista, tj. 10.100,00 KM po tužbi i 306.363,20 KM po protivtužbi i na pravnoj snazi bio je isti ZPP, tj. revizija nije bila dopuštena ukoliko vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. U tadašnjoj odluci Vrhovni sud je obrazložio zašto je ukinuo drugostepenu presudu odnosno obrazložio svoj stav o meritumu stvari, ali niti jednom riječju nije obrazlagao zašto je reviziju tuženog dopustio.

64. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporeno rješenje od 24. januara 2023. godine obrazložio navodom da je revizijski sud prvi put odlučivao o reviziji tuženog 27. februara 2018. godine, kada je usvojio reviziju, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje koji je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, te da je u ponovnom postupku prvostepena presuda donesena 18. februara 2022. godine.

65. Zatim je Vrhovni sud istakao da apelant zbog proteka vremena i stupanja na snagu novog ZPP-a od „29. decembra 2015. godine“, nakon vraćanja predmeta prvostepenom sudu na ponovni postupak, nije povećao označenu vrijednost spora u tužbi za nenovčani zahtjev kako bi o tome odlučivao prvostepeni sud na pripremnom ročištu, što je bio jedini način da sebi osigura pravo na ulaganje „redovne“ revizije. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je apelantu preostala samo mogućnost da izjavi reviziju prema članu 237. stav (3), prema kojem Vrhovni sud izuzetno može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, uz ispunjenje uvjeta propisanih stavovima 4. i 5. člana 237. ZPP-a, pri čemu je zauzeo stav da procesnopravno pitanje koje je apelant postavio u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava. Apelant osporava ovaj stav Vrhovnog suda i smatra da je Vrhovni sud od njega očekivao nemoguću radnju s obzirom na to da je postupak vraćen u fazu glavne rasprave a ne pripremnog ročišta i, što je važnije, da samo sud može promijeniti vrijednost spora u predmetima kao što je apelantov, te naglašava da je ista vrijednost spora bila označena i u vrijeme kada je Vrhovni sud u istoj pravnoj stvari usvojio reviziju tuženog, i da je i tada bio na snazi ZPP koji je propisivao isti imovinski cenzus za dopustivost revizije.

66. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 321. ZPP-a propisano da je, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio, a u slučaju da je tužilac tu vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem, protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora.

67. Pored navedenog, Ustavni sud ima u vidu i činjenicu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja od 9. oktobra 2019. godine zauzeo i usvojio pravni stav: „Tužilac je prekludiran tužbom u pogledu označavanja vrijednosti spora ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos. Tako naznačenu vrijednost spora ovlašten je mijenjati samo sud, pod uvjetima propisanim odredbom člana 321. stav (3) ZPP-a.“

68. Ustavni sud bilježi i da je Vrhovni sud istakao kako je imao u vidu pravno shvatanje iz odluke Ustavnog suda u predmetu AP-407/20 od 8. septembra 2021. godine i primijenio ga, a kojom je ukinuto rješenje Vrhovnog suda od 7. novembra 2019. godine. Međutim, činjenične i pravne okolnosti iz navedene odluke Ustavnog suda nisu iste kao u konkretnom slučaju. Naime, u odluci Ustavnog suda na koju se Vrhovni sud poziva Ustavni sud je utvrdio kršenje apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud odbacio apelantovu reviziju zbog toga što ne ispunjava uvjete propisane odredbom člana 237. stav (2) ZPP-a, zanemarujući činjenicu da je apelant na pripremnom ročištu nakon izmjene ZPP-a iz 2015. godine povećao vrijednost spora na iznos koji je zadovoljavao imovinski cenzus iz člana 237. stav (2) ZPP-a, te da su nižestepeni sudovi sudili imajući u vidu vrijednost spora od 31.000,00 KM. Stoga je neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na navedenu odluku Ustavnog suda.

69. Iz navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 321. ZPP-a, a pored toga, odstupio od svoga zvaničnog pravnog stava o ovome pitanju, bez bilo kakvog obrazloženja.

70. Ustavni sud nalazi osnovanim i apelacione navode prema kojima je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je, 27. februara 2018. godine, prvi put, odlučujući o reviziji tuženog, uvažio reviziju tuženog i meritorno odlučivao o predmetu spora na način da je ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, pri istoj vrijednosti predmeta spora po tužbi i po protivtužbi, i kada je na snazi bio isti imovinski cenzus od 30.000,00 KM odnosno 50.000,00 KM u privrednim sporovima, a da je 24. januara 2023. godine, odlučujući o reviziji apelanta, odbacio reviziju apelanta ratione valoris, uz obrazloženje opširnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke. Naime, Ustavni sud podsjeća (kao što se i apelacijom tvrdi) da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Sl. novine FBiH“ broj 98/2015) članom 49. izmijenjen član 237. ZPP-a, na način da je, između ostalog, izmijenjen dotadašnji stav (2) koji nadalje glasi: „Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM). Taj zakon je, prema članu 107, stupio na pravnu snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“, tj. 31. decembra 2015. godine (objavljen je 23. decembra 2015. godine). Članom

106. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (na što podsjeća apelacija) propisano je da postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda, provest će se prema odredbama ovog zakona. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, tj. do 31. decembra 2015. godine nije bila donesena prvostepena presuda, već je donesena 28. januara 2016. godine, obaveza sudova bila je da postupke provedu prema odredbama tog (novog) zakona i to se odnosi i na dopuštenost revizije.

71. Iz navedenog proizlazi da, počev od 31. decembra 2015. godine (kao početka primjene Zakona o izmjenama dopunama ZPP-a), Vrhovni sud nije mogao dopustiti reviziju ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude nije prelazila 30.000,00 KM a u privrednim sporovima 50.000,00 KM, izuzev ako je odlučivao primjenom stava (3) člana 237. ZPP-a, tj. izuzetno dopuštao reviziju. Ovaj imovinski cenzus je, dakle, bio na snazi i u vrijeme donošenja prve odluke Vrhovnog suda po reviziji tuženog 27. februara 2018. godine i u vrijeme donošenja druge odluke 24. januara 2023. godine po reviziji apelanta. U okolnostima u kojima Vrhovni sud, iako je u rješenju koje je osporeno apelacijom, koja je predmet ove odluke Ustavnog suda, izričito naveo da je u ovoj pravnoj stvari Vrhovni sud prvi put odlučivao o reviziji tuženog 27. februara 2018. godine kada je usvojio reviziju, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, Ustavni sud, kao što je i Evropski sud istakao u presudi Vusić protiv Hrvatske (stav 42), od 1. jula 2010. godine a ponovio u presudi Glavak protiv Hrvatske od 5. oktobra 2017. godine, ne može znati zašto su ta dva rješenja različita, jer Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto je revizija apelanta 24. januara 2023. godine nedopuštena ratione valoris. Stoga je nemoguće znati je li Vrhovni sud u svome rješenju od 24. januara 2023. godine jednostavno zanemario svoje prethodno rješenje od 27. februara 2018. godine ili je svjesno odstupio od njega, a ako jest, iz kojeg je razloga to učinio.

72. Ustavni sud također podsjeća da je, prema članu 198. stav (3) ZPP-a, sud vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije šta drugo određeno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je i Evropski sud u predmetu Vusić protiv Hrvatske (stav 43) primijetio da je, u skladu s domaćim pravom, Vrhovni sud bio vezan za svoje rješenje od 25. februara 2004. godine jer se ono nije odnosilo na upravljanje parnicom. To, između ostalog, znači da je to rješenje bilo obavezujuće za isti taj sud u naknadnom toku istog postupka. Tako, prema mišljenju Ustavnog suda, i u konkretnom slučaju Vrhovni sud je, u skladu sa članom 198. stav (3) ZPP-a, bio vezan za svoje rješenje od 27. februara 2018. godine, odnosno to rješenje je bilo obavezujuće za Vrhovni sud i u naknadnom toku istog postupka, tj. i prilikom odlučivanja o dopustivosti revizije apelanta 24. januara 2023. godine.

73. Imajući u vidu sve navedeno i podržavajući stavove Evropskog suda, među kojima i stav da je uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. jula 2010 godine, stav 45. i Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske [GZ] br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav 59, ECHR 1999-VII), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelantovom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj odluci u pogledu dopuštenosti revizije u odnosu na prethodnu revizionu odluku, a da nije dao razumno obrazloženje zašto odstupa od svog prethodnog stava, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

74. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio kršenje načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku Kantonalnog suda

75. Ustavni sud neće ovom odlukom odlučivati o apelaciji kojom je osporena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, već će to učiniti nakon odluke Vrhovnog suda donesene u izvršenju ove odluke Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

76. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj odluci u pogledu dopuštenosti revizije u odnosu na prethodno reviziono rješenje, a da nije dao razumno obrazloženje zašto odstupa od izričite zakonske odredbe, svog prethodnog stava i pravnog stava Odjeljenja tog suda, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava.

77. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 60. i člana 62. st. (1) i (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. U skladu sa članom 64, Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Imajući u vidu citiranu odredbu Pravila, te činjenicu da kao registriranu djelatnost apelant obavlja medijsku djelatnost u službi pravovremenog i istinitog informiranja građana, te činjenicu da je radi privođenja predmetnih nekretnina namjeni produkcije i emitiranja TV-programa već uložio znatna materijalna sredstva kao i činjenicu da je apelant kupoprodajnu cijenu položio na povjerenički račun Općinskog suda, Ustavni sud zaključuje da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da ostavi na pravnoj snazi Odluku Ustavnog suda o privremenoj mjeri, broj AP-3993/22 od 27. aprila 2023. godine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom o dijelu apelacija čije je odlučivanje ovom odlukom odloženo.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić