Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-16/22 (Partija demokratskog progresa - PDP)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja -općenito
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-16/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-16/22, rješavajući apelaciju Partije demokratskog progresa - PDP, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Partija demokratskog progresa - PDP podnesena protiv presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 001216 20 Gž 2 od 6. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Partija demokratskog progresa - PDP (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dejan Miletić advokat iz Banjaluke, podnio je 31. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 001216 20 Gž 2 od 6. oktobra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 P 001216 20 P 2 od 31. avgusta 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 79 0 P 001216 20 P 2 od 31. avgusta 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže N.M (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime povrata sredstava uloženih u izbornu kampanju i na ime odštete isplati određena novčana sredstva. U obrazloženju sud je utvrdio da su apelant i tuženi 2012. godine zaključili ugovor o uređenju međusobnih odnosa (u daljnjem tekstu: ugovor). Tim ugovorom stranke su uredile svoja prava i obaveze u pogledu materijalnih davanja koji se tiču izbora tuženog za političkog kandidata i njegovog istupanja iz apelantovog članstva. Dalje, sud je utvrdio da je tuženi bio kandidat na lokalnim izborima 2012. godina kada je dobio mandat odbornika, te da je 2016. godine napustio apelantov klub odbornika i djelovao kao nezavisni kandidat. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisana obaveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništavost. Također, sud je ukazao i na odredbu člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojom je zagarantovano pravo na slobodu udruživanja sa drugima, koja istovremeno garantuje i pravo na istupanje. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da su precizirane odredbe ugovora ništave u smislu člana 52. i 103. ZOO „jer je osnov nedopušten“ jer je protivan članu 11. Evropske konvencije i članu II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine jer sloboda udruživanja sa drugim „istovremeno garantuje i pravo na istupanje“. Obrazloženo je da je tuženom predmetnim ugovorom to pravo „nedozvoljeno ograničava“. Pored toga sud je ukazao i na odredbe člana 1.9. Izbornog zakona BiH (u daljnjem tekstu: Izborni zakon), te je istakao da je cijenio i ostale materijalne dokaze koji nisu bili od značaja za donošenje odluke.
3. Presudom Okružnog suda broj 79 0 P 001216 20 Gž 2 od 6. oktobra 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je naveo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, prvostepeni sud nije počinio povrede postupka, te da je pravilno utvrdio činjenično stanje. Međutim, sud je ocijenio djelimično osnovanim apelantove navode u pogledu pravilne primjene materijalnog prava. Stoga je zaključio da se ne može govoriti o miješanju države u odnosu na slobodu udruživanja. Dalje je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je ugovor koji su zaključile stranke suprotan odredbama 49. ZOO, zato što je predmet tog ugovora nedozvoljen. U vezi s tim, sud je ukazao da je odredbama Izbornog zakona detaljno propisan izborni proces za sve nivoe vlasti, dok je članom 1.9. tog zakona propisano da dobiveni mandat pripada izabranom nosiocu mandata a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila. Sud je istakao da prestanak mandata u skladu sa Izbornim zakonom ne može biti stvar partijske discipline i utjecaja, te da volja političke stranke ne može da ugrožava slobodan mandat. S obzirom na to da se principom slobodnog mandata poslanicima garantuje nezavisna pozicija u odnosu na političku stranku, sud je zaključio da su odredbe ugovora kojim su uređeni odnosi apelanta i tuženog suprotne odredbama člana 49. ZOO i članu 1.9. Izbornog zakona.
4. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sloboda okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, te da je povrijeđeno i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a naročito da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo – odredbe ZOO i Izbornog zakona. Dalje navodi da je tuženi svojom voljom potpisao ugovor i prihvatio njegov sadržaj i posljedice, te da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je ugovor suprotan prinudnim propisima. Smatra da prava i obaveze koje su regulisane ugovorom nisu suprotne zakonskim odredbama, te da je njegov tužbeni zahtjev osnovan. Konačno, apelant navodi da se Okružni sud svojom odlukom umiješao u međusobna prava i obaveze apelanta i tuženog, odnosno da mu je na taj način povrijeđena sloboda okupljanja i udruživanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud svoja utvrđenja zasnovao na jasno utvrđenim činjenicama koje je doveo u vezu sa relevantnim odredbama ZOO i Izbornog zakona, pa takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda o ništavosti odredbi ugovora koji su zaključile stranke, odnosno da se svojom odlukom nije miješao u apelantovu slobodu okupljanja i udruživanja sa drugima koja je garantirana članom II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 11. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već odlučivao o apelaciji istog apelanta, po istom činjeničnom i pravnom pitanju, te je zaključio da nisu povrijeđena apelantova ustavna i konvencijska prava na koja se poziva i u ovom predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2368/21 od 25. septembra 2025, godine, tač. 21. – 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
9. U vezi s navodima apelanata da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3007/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga su apelantovi navodi o povredi člana
17. Evropske konvencije takođe očigledno neosnovani.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman