Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-289/22 (G. V. i drugi)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-289/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-289/22, rješavajući apelaciju Gorana Vukovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Vukovića, Monike Matejček, Biljane Čikojević i Branislava Čikojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Mal 030895 21 Gž od 25. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Vuković, Monika Matejček, Biljana Čikojević i Branislav Čikojević (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelant, odnosno apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 21. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Mal 030895 21 Gž od 25. novembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 10. marta 2020. godine „Triglav osiguranje“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da prvoapelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, a drugoapelantici, trećeapelantici i četvrtoapelantu na ime naknade nematerijalne štete, isplati određene novčane iznose precizirane u izreci presude. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu na ime nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva apelanata na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah imao u vidu odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, istakao je da je cijenio medicinsku dokumentaciju, nalaz i mišljenje, te iskaz vještaka medicinske struke, a da je imao u vidu i iskaze prvoapelanta i četvrtoapelanta u dijelu u kojem su izjavili da su saglasni sa provedenim dokazima. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev apelanata na ime naknade nematerijalne štete.
3. Presudom Okružnog suda uvažena je žalba tuženog, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelantima dosuđena naknada na ime nematerijalne štete tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su apelanti bili učesnici u saobraćaju (prvoapelant kao vozač, a ostali apelanti kao saputnici) i da se dogodila saobraćajna nezgoda. Dalje je naveo da je tuženi žalbom pravilno ukazivao da apelanti nisu izveli valjane dokaze na okolnosti nastanka nematerijalne štete. Naime, ukazao je da je vještak medicinske struke utvrdio fizičke bolove apelanata, njihovu dužinu i intenzitet, kao i strah na osnovu njihovih subjektivnih kazivanja. Dalje je ukazao da su se apelanti javili nadležnom ljekaru šesti, odnosno deveti dan nakon saobraćajne nezgode, a da bi prema nalazu vještaka medicinske struke opisane povrede morale dovesti do pojave fizičkih bolova u prvih 48 sati. Sud je naveo i da je vještak medicinske struke konstatovao da se povrede apelanata kvalifikuju kao lake tjelesne povrede, a da strah takvog intenziteta i trajanja nije ostavio posljedice na psihičku stabilnost apelanata. Sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 200. ZOO, odnosno da je neosnovan zahtjev apelanata da im tuženi isplati naknadu na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova, a slijedom toga i pretrpljenog straha. Pri tome, sud je naveo da bi dosuđivanje novčane satisfakcije za ove vidove štete bilo u suprotnosti sa svrhom ove naknade, kako to propisuje odredba člana 200. stav 2. ZOO. U konačnici, naveo je da je prvostepena presuda preinačena primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (drugostepeni sud će preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je taj sud pogrešno primijenio materijalno pravo).
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da se u sporovima male vrijednosti prvostepena presuda može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te ukazuju na postupanje suda „preko svojih ovlaštenja“. Dalje, navode da je sud površno i pristrasno izveo zaključke, pri čemu ukazuju i na proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza. Apelanti ističu da se u brojnim presudama Okružnog suda naknada nematerijalne štete dosuđivala i za lake tjelesne povrede.
Relevantni propisi
5. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada
Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena naknada na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah. Dalje, apelanti ukazuju na povredu pravila postupka, jer je drugostepeni sud postupao „preko svojih ovlaštenja“. Međutim, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 229. stav 1. tačka
4. Zakona o parničnom postupku (vidi, tačka 3. ove odluke), te da je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i preinačio prvostepenu presudu, Ustavni sud u postupanju Okružnog suda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U odnosu na navode apelanata da je osporenom presudom prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje tog prava, ali se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, apelanti su bili zadovoljni ishodom prvostepenog postupka, te nisu imali interesa da protiv te presude izjavljuju žalbu. Međutim, nakon što im je dostavljena žalba tuženog na odgovor, apelanti su imali mogućnost da podnesu odgovor na žalbu, shodno odredbama člana 214. Zakona o parničnom postupku, a što, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene presude, nisu učinili. Stoga, činjenica da je pravni lijek tuženog doveo do donošenja odluke u njegovu korist ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, niti može predstavljati kršenje prava apelanata na djelotvoran pravni lijek.
12. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman