Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/22 (Ž. Š.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-157/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-157/22, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Škrbića podnesena protiv Presuda Okružnog suda u Banja Luci br. 73 0 Mal 013319 21 Gž od 10. novembra 2021. i 73 0 Mal 025446 21 Gž od 12. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Škrbića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnim postupcima koji su okončani Presudama Okružnog suda u Banja Luci br. 73 0 Mal 013319 21 Gž od 10. novembra 2021. i 73 0 Mal 025446 21 Gž od 12. novembra 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 15. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 73 0 Mal 013319 21 Gž od 10. novembra 2021. i 73 0 Mal 025446 21 Gž od 12. novembra 2021. godine i Presuda Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 73 0 Mal 013319 12 Mal od 1. marta 2021. i 73 0 Mal 025446 16 Kom od 2. marta 2021. godine.
2. Presudama Osnovnog suda obavezan je apelant da tužiocu Javnom preduzeću Radio-televiziji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac) izmiri dug po osnovu radio-televizijske takse (u daljnjem tekstu: RTV taksa), u novčanom iznosu i za period preciznije naveden u izrekama presuda. Takođe, obavezan je apelant da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 60,00 KM, odnosno 50,00 KM. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova postupaka.
3. U obrazloženjima presuda, Osnovni sud je ukazao da je odredbama čl. 17. i 19. Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o javnom RTV sistemu) propisana obaveza plaćanja takse na posjedovanje prijemnika i pretpostavka o posjedovanju radio ili televizijskog prijemnika. S obzirom da je u toku postupaka utvrdio da apelant ima dûg prema tužiocu na ime neplaćene RTV takse, sud je obrazložio da je primjenom odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da taj dûg izmiri. Dalje je naveo da apelant nije obveznik plaćanja sudske takse, već da to plaća tužilac. Takođe je naveo da u postupcima nije bilo drugih troškova predviđenih članom 400. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, ukazao je da iznosi od 50,00 KM, odnosno 60,00 KM predstavljaju tužiočeve troškove koji su nastali u toku parničnih postupaka. Imajući u vidu navedeno, kao i apelantovo imovinsko stanje (preciznije navedeno u presudi od 1. marta 2021. godine), sud je utvrdio da nema osnova da apelanta oslobodi od plaćanja navedenih troškova. Sud je u skladu sa odredbom člana 386. stav (1) ZPP obavezao apelanta da tužiocu plati troškove postupaka.
4. Presudama Okružnog suda odbijene su apelantove žalbe podnesene protiv prvostepenih presuda. U obrazloženjima presuda Okružni sud je naveo da apelant za utužene periode nije dokazao da nije posjedovao radio ili televizijski prijemnik na način kako je to propisano odredbom člana 19. stav (2) Zakona o javnom RTV sistemu. Dalje je ukazao da je apelant izgubio parnicu, tako da je obavezan da tužiocu nadoknadi troškove na ime sudske takse na prijedlog za izvršenje i taksi na presudu. S obzirom da apelant nije bio takseni obveznik, nije mogao zahtijevati da ga sud oslobodi obaveze plaćanja troškova, jer on troškove u vezi s postupcima nije imao. Osim toga, ukazao je da se apelant, s obzirom na njegovo imovinsko stanje ne može osloboditi od obaveze plaćanja troškova postupaka koje je kao stranka koja je izgubila spor dužna platiti tužiocu u smislu odredbe člana 386. stav (1) ZPP.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili njegovu obavezu plaćanja RTV takse. Takođe smatra da je trebao biti oslobođen od plaćanja troškova postupaka, tj. sudskih taksi jer je slabog imovnog stanja. Konačno, smatra da su postupci trajali dugo vremena, te traži naknadu nematerijalne štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelant ima dûg prema tužiocu na ime neplaćene RTV takse, zbog čega su u cijelosti usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da tužiocu taj dug plati. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na apelantov prigovor zbog čega u konkretnom slučaju nije mogao biti oslobođen od plaćanja troškova postupaka i ocijenili su ga neosnovanim, odnosno zbog čega je u obavezi da tužiocu nadoknadi te troškove u navedenim novčanim iznosima (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). Imajući to u vidu, te sadržaj relevantnih odredbi Zakona o javnom RTV sistemu, Zakona o obligacionim odnosima i ZPP, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na dužinu trajanja postupka
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 15. januara 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima su se postupci vodili zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostala prava
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman