Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-68/22 („BBM – VAREŠ“ d.o.o. Vareš)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-68/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-68/22, rješavajući apelaciju „BBM – VAREŠ“ d.o.o. Vareš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „BBM – VAREŠ“ d.o.o. Vareš podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 Ps 153757 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BBM – VAREŠ“ d.o.o. Vareš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Goran Varunek i Plamenko Čustović advokati iz Sarajeva, podnio je 7. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 153757 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 153757 20 Pž od 28. aprila 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 153757 17 Ps od 27. decembra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu nadoknadi izmaklu korist. Usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev i tužilac je obavezan da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime duga, te je odbijen tužiočev prigovor kompenzacije. U obrazloženju sud je utvrdio da su tužilac i apelant zaključili ugovor o izvođenju radova od 31. avgusta 2015. godine, kojim se apelant obavezao da za tužioca eksploatiše i da mu isporuči jalovinu i rovni ugalj u ugovorenoj količini. Osim toga, sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke utvrdio da apelant sopstvenom krivicom nije isporučio tužiocu ugovorenu količinu rovnog uglja, ali da je isporučio veću količinu jalovine. Sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazao na odredbe čl. 154, 155. i 189. ZOO koje definišu uslove za naknadu štete, te je istakao da je tužilac bio dužan dokazati da je izmaklu korist koju potražuje mogao osnovano očekivati, prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima. Općinski sud je obrazložio da je tužilac tužbeni zahtjev temeljio na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji je zasnovan na pretpostavkama. Ukazao je da tužilac sudu nije dostavio niti jedan materijalni dokaz. Slijedom navedenog je zaključio da tužilac nije dokazao da je pretrpio štetu, niti visinu te štete, te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Konačno, sud je, primjenom odredaba čl. 277. i 324. ZOO, usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na neblagovremeno plaćeni iznos koji je tužilac platio na osnovu ugovora o izvođenju radova od 31. avgusta 2015. godine,.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 153757 20 Pž od 28. aprila 2020. godine djelimično je usvojena tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi izmaklu korist sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je ocijenio nepravilnim zaključak prvostepenog suda da tužilac nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. U vezi s tim je istakao da se slaže sa zaključkom prvostepenog suda da tužilac nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi jer nije bio u mogućnosti da ispuni ugovor koji je prethodno zaključio sa trećim licima. Međutim, sud je naglasio da je tužilac pravno lice koje se isključivo bavi isporukom rovnog uglja i da je plasman tog uglja stoga izvjestan. Slijedom navedenog je zaključio da je tužilac sa dovoljnim stepenom vjerovatnoće dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi u odnosu na isporuku uglja. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbu člana 262. ZOO, uz obrazloženje da tužilac nije zahtijevao ispunjenje ugovora u smislu te zakonske odredbe, već naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. Konačno, Kantonalni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da tužilac nije dokazao da je pretrpio štetu u preostalom dijelu, koji se odnosi na proizvode koji nastaju preradom rovnog uglja.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 153757 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine odbijene su revizije koje su parnične stranke izjavile protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je podržao zaključak drugostepenog suda da je tužilac djelimično dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle korist, kao i obrazloženje koje u vezi s tim dao. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbu člana 262. ZOO, pozivajući se na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi bili dužni primijeniti odredbe člana 262. ZOO. Takođe navodi da tužilac nije pretrpio štetu jer je istu količinu uglja naplatio dva puta, s obzirom na to da mu je drugi prevoznik isporučio preostalu količinu uglja. Apelant navodi i da Kantonalni i Vrhovni sud nisu obrazložili odluku o zakonskim zateznim kamatama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant, shodno relevantnim odredbama ZOO, dužan da tužiocu nadoknadi štetu u vidu izmakle koristi koju je pretrpio uslijed činjenice da mu apelant nije isporučio ugovorenu količinu rovnog uglja. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da su sudovi bili dužni primijeniti odredbe člana 262. ZOO. Međutim, Kantonalni i Vrhovni sud su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi kojim tvrdi da tužilac nije pretrpio štetu jer je istu količinu uglja naplatio dva puta, odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već rečeno, nije njegov zadatak. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da na svako dospjelo potraživanje, shodno odredbi člana 277. ZOO, teku zakonske zatezne kamate. Stoga Ustavni sud smatra da odlukom o zakonskim zateznim kamatama u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu. Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-68/22 („BBM – VAREŠ“ d.o.o. Vareš) | Sudska praksa | Aktio