Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-663/22 (D. B.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Imovina
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-663/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-663/22, rješavajući apelaciju Dragice Bakija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Bakija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 156899 20 Rev od 14. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Bakija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Šemso Temin advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 156899 20 Rev od 14. decembra 2021. godine. Uvodne napomene
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 25. aprila 2007. godine apelantkinja je proglašena zakonskom nasljednicom na zaostavštini V. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinjina prednica) koju čine, između ostalog, nekretnine upisane u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku sa pravom vlasništva na 1/8 tih nekretnina (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).
Postupak okončan osporenom presudom
3. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 156899 19 P od 3. marta 2020. godine, u dijelu koji apelantkinja osporava apelacijom, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi („TAMEX“ d.o.o. Busovača) da joj preda u posjed sporne nekretnine.
4. U obrazloženju, sud je naveo da je apelantkinja upisana kao suvlasnik spornih nekretnina na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Dalje, ukazao je da je u postupku utvrđeno da su u zemljišnim knjigama na nekretninama, uključujući i sporne nekretnine, kao suvlasnici bile upisane, između ostalih, apelantkinjina prednica i D.D. (u daljnjem tekstu: prednica tuženog). Sud je naveo da su one te nekretnine podijelile na način da je svaka od njih upisana u katastarskom operatu na pripadajućem dijelu. U vezi s tim, sud je istakao da je apelantkinjina prednica bila u dugogodišnjem posjedu svojih nekretnina pobliže označenih u presudi, ali ne i spornih nekretnina, kao i da je te druge nekretnine prodala. Takođe, sud je naveo da je dugogodišnji faktički posjednik nekretnina, među kojima su i sporne nekretnine, bila prednica tuženog i da to proizlazi, između ostalog, i iz popisnog lista od 30. maja 1973. godine. Dalje je naveo da su prednicu tuženog naslijedili njeni potomci, između ostalih, kćerka (Lj. B.), a nju je nakon smrti naslijedio suprug (u daljnjem tekstu: N. B.). Sud je ukazao da je N. B. sa braćom i sestrama preminule supruge zaključio ugovor o diobi nekretnina od 26. juna 2010. godine i da je na osnovu tog ugovora upisan kao posjednik spornih nekretnina sa 1/1 dijela. Konačno, sud je naveo da je N. B. kao prodavac, sa tuženim kao kupcem, zaključio ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina 14. septembra 2010. godine. Na osnovu svega navedenog, sud je utvrdio da su tuženi i njegovi prednici sporne nekretnine držali u nesmetanom posjedu duže od 50 godina, te da je tuženi dokazao da je apelantkinjino pravo vlasništva na spornim nekretninama prestalo. Također, sud je ukazao da je i posjed tužiočevih prednika na spornim nekretninama bio savjestan i zakonit, pa je zaključio da je i tužilac savjestan i zakonit posjednik spornih nekretnina. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, apelantkinja i njeni prednici nikada nisu koristili svoja suvlasnička ovlašćenja na spornim nekretninama, a apelantkinja nikada nije bila u posjedu tih nekretnina. Prema tome, sud je zaključio da je, u smislu relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima, osnovan prigovor tuženog da je održajem stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama i da apelantkinja više nije aktivno legitimisana da traži predaju u posjed tih nekretnina.
5. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 156899 20 Gž od 19. avgusta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba. U obrazloženju, sud je potvrdio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda.
6. Osporenom presudom odbijena je apelantkinjina revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je apelantkinja samo formalni vlasnik spornih nekretnina. Naime, sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantkinjina prednica, u korist V. J., raspolagala svojim pravom suvlasništva na nekretninama koje su bile uknjižene u istom zemljišnoknjižnom ulošku kao i sporne nekretnine. Takođe, naveo je da su druge nekretnine, među kojima su i sporne nekretnine, bile u savjesnom posjedu prednika tuženog. Prema tome, čak i kada bi se prihvatila apelantkinjina tvrdnja u pogledu nesavjesnosti tuženog, njegovi prednici, koji su znali da je apelantkinjina prednica svoj suvlasnički dio prodala, kao savjesni posjednici stekli su pravo vlasništva održajem na spornim nekretninama i prije nego što je tuženi od N. B. kupio te nekretnine. U vezi s tim, sud je istakao da se, shodno odredbama člana 362. stav (1) Zakona o stvarnim pravima, vrijeme održaja prednika uračunava u vrijeme potrebno za sticanje prava vlasništva održajem kao stečeno pravo. Stoga su neprihvatljivi apelantkinjini revizijski prigovori izneseni u tom pravcu.
7. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporava zaključak redovnih sudova da je tuženi savjestan posjednik kod činjenice da je apelantkinja vlasnica spornih nekretnina. U vezi s tim, takođe navodi da je tuženi nesavjestan posjednik jer je znao da na svim nekretninama koje su upisane u zemljišnoknjižni uložak, među kojima su i sporne nekretnine, ima više suvlasnika i da N. B. nikako nije jedini vlasnik spornih nekretnina. Konačno, ističe da je tuženi „svakako postao nesavjestan posjednik dostavom tužbe“ i da je na taj način prekinut tok roka za sticanje prava svojine održajem, a to pravo kao nesavjestan posjednik svakako nije mogao steći.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, dovoljno obrazložili da je apelantkinjin zahtjev neosnovan, budući da je tuženi stekao pravo vlasništva održajem na spornim nekretninama. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima koje ona ponavlja u apelaciji (da tuženi nije bio savjestan posjednik i da zbog toga nikako nije mogao steći pravo vlasništva održajem) odgovorio zašto su neosnovani apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu. Naime, kako je to Vrhovni sud obrazložio, prednici tuženog, koji su znali da je apelantkinjina prednica svoj suvlasnički dio prodala, kao savjesni posjednici stekli su pravo vlasništva održajem na spornim nekretninama i prije nego što je tuženi od N. B. kupio te nekretnine. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u konkretnom slučaju prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje.
12. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman