Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-230/23 (F. S. i drugi)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neovlašteno lice
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-230/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-230/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli Ferida Strujić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ferida Strujić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 539675 19 Rsž od 19. oktobra 2022. godine, Adina Sućeska, Mersija Merdan, Edina Dervišić, Visla Raičković-Salkoski i Fahrudina Ahmedspahić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 552426 18 Rsž od 9.
novembra 2022. godine, Sehveta Hajdarević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 253244 23 Rsž 2 od 12. juna 2023. godine i Eniz Đipa protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 646871 18 Rsž od 6. jula 2023. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emin Sućeska protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 552426 18 Rsž od 9. novembra 2022. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-230/23
1. Ferida Strujić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 539675 19 Rsž od 19. oktobra 2022. godine.
2. AP-236/23
2. Adina Sućeska, Emin Sućeska, Mersija Merdan, Edina Dervišić, Visla Raičković-Salkoski i Fahrudina Ahmedspahić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 552426 18 Rsž od 9. novembra 2022. godine.
3. AP-3644/23
3. Sehveta Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. augusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 253244 23 Rsž 2 od 12. juna 2023. godine.
4. AP-3702/23
4. Eniz Đipa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 646871 18 Rsž od 6. jula 2023. godine. Apelant je 7. marta 2024. godine dostavio dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 646871 23 Rev od 21. novembra 2023. godine, koju nije dostavio u prilogu, niti je tu presudu dostavio na traženje Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno ispitivati navedenu odluku Vrhovnog suda.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-230/23.
Činjenice
6. U postupcima koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda obavezani su tuženi (JU Osnovna škola „Grbavica I“, JU Osnovna škola „Podlugovi“, JU Osnovna škola „Zahid Baručija“, JU Osnovna škola „Džemaludin Čaušević“, JU Osnovna škola „Meša Selimović“ i JU Osnovna škola „Silvije Strahimir Kranjčević“) da apelantima (izuzev apelanta Emina Sućeske u predmetu broj AP-236/23), na ime razlike naknade za topli obrok, isplate navedene novčane iznose, dok su tužbeni zahtjevi preko dosuđenih iznosa odbijeni. Također su odbijeni tužbeni zahtjevi navedenih apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života, razlike plaće s naknadom za minuli rad i naknade za godišnji odmor (regres).
7. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenim postupcima utvrđeno da su apelanti zaposlenici škola na području Kantona Sarajevo. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja Kantona Sarajevo propisana naknada za topli obrok i regres za zaposlene. Također je ukazao da se naknade za topli obrok i naknade za regres utvrđuju isključivo prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, tj. navedenog kolektivnog ugovora. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnim slučajevima nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Zatim je ukazao da tužene, prilikom isplate naknade za minuli rad, u spornom periodu nije obavezivao Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) jer Vlada Kantona Sarajevo nije učestvovala u zaključivanju GKU, niti mu je naknadno pristupila u smislu člana 71. GKU. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjeve apelanata kojim su tražili isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života prema odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU). Naime, ukazao je da usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem indeksa troškova života vrši Vlada FBiH, na osnovu službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Pri tome je istakao da je navedeni pravni stav potvrdio Vrhovni sud FBiH u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. S obzirom na to, zaključio je da sud nema ovlaštenje da u parničnom postupku prostom računicom vrši usklađivanje najniže bruto satnice.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je redovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe OKU i GKU.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Neovlašteno lice – u odnosu na apelanta Emina Sućesku
12. U predmetu broj AP-236/23 kao apelant je naveden i Emin Sućeska, iako iz osporene odluke i stanja spisa proizlazi da nije bio stranka u konkretnom postupku. S obzirom na to da je apelaciju protiv osporene odluke Kantonalnog suda podnijelo lice koje nije učestvovalo u konkretnom postupku, Ustavni sud zaključuje da samim tim nije ovlašten da u svoje ime apelacijom osporava navedenu odluku.
Dopustivost prima facie
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45, s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3491/15 od 26. oktobra 2016. godine, AP-723/17 od 15. juna 2017. godine, AP-3936/17 od 6. decembra 2017. godine, AP-1169/18 od 10. aprila 2018. godine i AP-4631/22 od 23. marta 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.