Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4023/21 (A. J.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4023/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4023/21 , rješavajući apelaciju Ankice Juričić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ankice Juričić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 K 004969 21 Kž od 27. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ankica Juričić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Čitluka, podnijela je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 K 004969 21 Kž od 27. oktobra 2021. godine i presude Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 55 0 K 004969 19 K od 5. jula 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 55 0 K 004969 19 K od 5. jula 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelantica je oglašena krivom da je na način opisan u izreci presude počinila produženo krivično djelo prijevare iz člana 294. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Za navedeno krivično djelo apelantici je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok su K. Š., D. Š. i Z. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućeni da u parničnom postupku ostvare svoj imovinskopravni zahtjev.
3. Nakon provedenog dokazanog postupka Općinski sud je utvrdio da je svjedokinja K. M. spojila oštećene sa apelanticom, predstavljajući je kao osobu koja im može pomoći oko vraćanja prava na invalidninu. Dalje je utvrdio da je u označenom vremenskom periodu apelantica dovela i održavala u zabludi oštećene iako je znala da to ne može ni na koji način uraditi, kao i da nije preduzela ikakve aktivnosti u vezi s tim. Također je utvrđeno da je apelantica od svih oštećenih zahtijevala višekratne uplate novčanih iznosa, dajući im za to priznanice-račune. Istaknuto je da je i sama apelantica u svom iskazu navela da je od oštećenih uzela u gotovini precizirani novčani iznos, zadržavši jedan dio za sebe dok je ostatak proslijedila K. M. Općinski sud je naveo da je apelantica bila svjesna da su oštećeni, prilikom stupanja sa njom u kontakt, znali da nisu imali pravo na invalidnine zbog čega ostvarivanje navedenog prava nisu tražili redovnim putem u upravnim ili sudskim postupcima, već su od nje tražili da im to „sredi“. Navedena činjenična utvrđenja su zasnovana na iskazima svjedokinje K .M i oštećenih, dok apelanticin iskaz nije prihvaćen nego je ocijenjen kao izbjegavanju odgovornosti. Pri tome je navedeno da su na glavnoj raspravi izvedeni i pročitani dokazi odbrane, ali da ih sud nije cijenio jer se radi o dokazima (kopije ili nepotpisani dokumenti) koji nisu u skladu sa članom 289. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Na kraju je navedeno da za postojanje krivičnog djela nije od značaja da li je radnja kojom je apelantica dovela u zabludu oštećene zakonita ili stvarno moguća, već je bitna njena namjera da ih dovede u zabludu i održi u njoj sve dok joj oni na štetu svoje imovine nešto ne učine.
4. Prilikom izricanja krivičnopravne sankcije, Općinski sud je naveo da je za produženo krivično djelo propisana kazna zatvora do tri godine. Ukazao je da je uzeo u obzir sve olakšavajuće okolnosti na apelanticinoj strani, uključujući njenu dob, da je nezaposlena, lošeg imovnog stanja i da ranije nije osuđivana. U vezi sa otežavajućim okolnostima, Općinski sud je cijenio da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti krivičnog djela, dok druge posebno otežavajuće okolnosti nisu nađene. Zbog toga je zaključeno da je apelantici izrečena kazna zatvora koja je srazmjerna težini djela i dovoljna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 7. i 42. KZ-a.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 55 0 K 004969 21 Kž od 27. oktobra 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor da je Općinski sud propustio brižno i savjesno cijeniti svaki dokaz zasebno, kao i sve dokaze zajedno, poklanjajući vjeru iskazima oštećenih. U vezi s tim, je navedeno da su sva tri iskaza oštećenih potkrijepljena materijalnom dokumentacijom i iskazom svjedoka K. M. koja je potvrdila da ih je povezala sa apelanticom. U tom smislu je ocijenjen neosnovanim žalbeni prigovor da je apelantica samo posredovala između oštećenih i advokata D. P. Nije prihvaćena ni žalbena tvrdnja da su izdati računi predstavljali samo „predračune“, s obzirom da to ne proizlazi iz izvedenih dokaza. U odnosu na dokaze odbrane koje Općinski sud nije cijenio jer su nepotpisani ili neovjereni, Kantonalni sud je zaključio da se radi o nezakonitim dokazima zbog čega ih, suprotno žalbenim tvrdnjama, Općinski sud nije mogao cijeniti u smislu člana 15. ZKP-a. Konačno je navedeno i da je izrečena krivičnopravna sankcija apelantici adekvatna s obzirom na sve okolnosti koje je utvrdio Općinski sud, imajući pri tome u vidu i apelanticinu dob. S druge strane je konstatovano da apelantica nije ničim objektivizirala navode o svom lošem zdravstvenom stanju, zbog čega se ta okolnost nije mogla uzeti u obzir.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su redovno sudovi svjesno propustili brižljivo cijeniti sve dokaze koje je dostavio tužilac, a da pogotovo nisu cijenjeni dokazi odbrane zbog čega joj je povrijeđeno pravo na odbranu. Apelantica ukazuje da se osuđujuća presuda temelji na izjavama nepouzdanih svjedoka i „nekih predračuna“ koje nije porekla da je potpisala ali na kojima nigdje ne stoji da je primila novac. Ističe da se radi o „tendencioznom“ postupku protiv nje u kojem je prihvaćena „lažna“ izjava svjedokinje K.M, te postupku u kojem nije cijenjeno apelanticino loše zdravstveno stanje prilikom donošenja odluke o krivičnopravnoj sankciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
9. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U odnosu na apelanticine navode kojim se u suštini negira počinjenje produženog krivičnog djela za koje je osuđena osporenim presudama, te osporava način na koji je odlučeno o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Osim toga, u odnosu na apelanticine navode o navodnom kršenju prava na odbranu-jednakost stranaka u postupku zbog poklanjanja vjere dokazima optužbe, odnosno neprihvatanja dokaza odbrane, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (vidi, Evropski sud, Yakhymovych protiv Ukrajine, presuda od 16. decembra 2021. godine, broj predstavke 23476/15, tačka 28).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi prilikom utvrđivanja apelanticine krivnje dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnima. Naime, jasno je obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelantica počinila produženo krivično djelo za koje je osuđena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka jasno proizlazi da apelanticina krivičnopravna odgovornost nije zasnovana na samo jednom dokazu optužbe (vidi, tačka 3. ove odluke). Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tačno da dokumenti koje je apelantica dostavila Općinskom sudu za potrebe njene odbrane nisu cijenjeni kao dokazi. Međutim, sudovi su utvrdili da se u okolnostima konkretnog predmeta nesporno radilo o dokumentima koji nisu ispunjavali formalne uslove u smislu člana 289. ZKP-a, što su analizirali i obrazložili (vidi, tačka 5. ove odluke). Zbog toga Ustavni sud ne može zaključiti da je postojala proizvoljnost u navedenom postupanju redovnih sudova. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim navodima, odbijanje redovnih sudova da cijene takve dokaze odbrane nije dovelo apelanticu u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, niti joj je onemogućilo efektivno ostvarivanje prava na odbranu. Pri tome, apelantica ne spori da je na glavnom pretresu imala efektivnu mogućnost da unakrsno ispita sve svjedoke i pobija njihove iskaze, s ciljem dokazivanja svojih tvrdnji u odnosu na inkriminisane radnje koje su joj stavljene na teret. Apelanticino nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Konačno, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili odluku o krivičnopravnoj sankciji koja je izrečena apelantici.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman