Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-328/22 (N. H. i drugi)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
- Pravo na pravnu sigurnost
- Neovlašteno lice
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-328/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-328/22, rješavajući apelaciju Admira Softića i Nihada Šarića, te advokata Edina I. Hodžića podnesenu u ime Nevresa Salihovića i Nedžada Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Edin I. Hodžić u ime Nevresa Salihovića i Nedžada Salihovića protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015152 18 Uvp od 28. oktobra 2021. godine, zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Softića i Nihada Šarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015152 18 Uvp od 28. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Advokat Edin I. Hodžić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: advokat) podnio je 27. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u ime Admira Softića, Nihada Šarića, Nevresa Salihovića i Nedžada Salihovića (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant, odnosno apelanti) iz Kladnja protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015152 18 Uvp od 28. oktobra 2021. godine.
2. Kantonalna agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) je po službenoj dužnosti donijela rješenje od 21. decembra 2015. godine kojim je oglašeno ništavim rješenje o odobravanju početnog bilansa i rješenje o odobravanju programa privatizacije preduzeća JKP „Komunalac“ Kladanj (tačka 1.). Utvrđena je vrijednost državnog kapitala u kapitalu javnog preduzeća u iznosu od 100% na dan 31. decembar 1999. godine (tačka 2.). Osim toga, oglašeno je ništavim rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar tog preduzeća i zaključak od 10. jula 2001. godine (tačka 3.), te su poništene sve pravne posljedice koje su proizvela rješenja oglašena ništavim tačkama 1. i 3. ovog rješenja (tačka 4.). Naloženo je JKP „Komunalac“ Kladanj da u određenom roku podnese Općinskom sudu u Tuzli prijavu za upis u registar promjena podataka od značaja za pravni promet, odnosno promjenu vrijednosti osnovnog kapitala i usklađivanje oblika organizovanja javnog preduzeća u skladu sa odredbama Zakona o privrednim društvima i Zakona o javnim preduzećima u FBiH (tačka 5.)
3. Rješenjem Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 25. marta 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata (dioničara preduzeća) podnesene protiv rješenja prvostepenog organa.
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 21. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanata podnesena protiv rješenja drugostepenog organa. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da je sačinjavanje i odobravanje početnog bilansa stanja i utvrđivanje veličine udjela državnog kapitala, uključujući javna dobra i dobra u općoj upotrebi, izvršeno bez odobrenja ili saglasnosti nadležnog organa političko-teritorijalne jedinice države kao vlasnika (čl. 1. i 4. Zakona o pretvorbi društvene svojine). Pri tome, naveo je da ovlaštenja i obaveze po osnovu državnog vlasništva vrši općina na čijoj se teritoriji javna dobra i dobra u općoj upotrebi nalaze. Dalje je naveo da je Općina Lukavac bila osnivač javnih preduzeća, a njeni organi su prema odredbi člana 23. Zakona o javnim poduzećima morali odobriti bilans javnog preduzeća koje je predmet privatizacije, što nije učinjeno. Sud je istakao da je drugostepeni organ pravilno odbio žalbu apelanata i zaključio da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak tokom kojeg je utvrdio da su u početni bilans poduzeća unesena sredstva koja nisu smjela biti iskazana u početnom bilansu, shodno odredbi člana 8. Zakona o privatizaciji preduzeća. Dalje je ukazao da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da u procesu privatizacije JKP „Komunalac“ Kladanj nisu poštovane procedure i da su postojale brojne i ozbiljne povrede materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim je ukazao da je to uticalo na ukupan iznos kapitala, vlasničku strukturu i obim kapitala koji se privatizira u tom preduzeću. Imajući to u vidu, zaključio je da je pravilan zaključak prvostepenog organa da privatizacija ne može biti poništena djelimično.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke, podnesen protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se ne mogu prihvatiti prigovori apelanata kojima se ukazuje da je prvostepeni organ ranije, rješenjem od 20. juna 2015. godine, stavio van snage rješenje o odobravanju početnog bilansa i rješenje o odobravanju programa privatizacije. U vezi s tim, sud je istakao da se radi o rješenju koje je doneseno u drugom postupku koje se ne može preispitivati u ovom postupku i protiv kojeg je pokrenut upravni spor. U odnosu na navode apelanata da nije moglo biti odlučeno primjenom odredbe člana
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sud je naveo da se prvostepeni organ pozvao na odredbu navedenog člana, ali da nije odlučio isključivo na osnovu te odredbe. Dalje je naveo da nisu osnovani prigovori apelanata da se ne mogu mijenjati i uskraćivati njihova prava 15 godina nakon okončane privatizacije (uplaćena cijena za predmet prodaje i pretrpljena šteta). Naime, istakao je da ta prava nisu bila predmet konkretnog postupka, odnosno da se u ovom postupku rješavalo samo o oglašavanju spornih rješenja ništavim. Dalje je istakao da su apelanti mogli tražiti naknadu štete izvršenjem upravnog akta koji se osporava (član 13. Zakona o upravnim sporovima), ali oni takav zahtjev nisu postavili, pa se o tome nije ni moglo odlučivati. Osim toga, sud je naveo da pozivanje apelanata na odluke kantonalnih sudova kojima je drugačije odlučeno nema uticaja na ovu odluku, jer Vrhovni sud nije vezan odlukama nižestepenih sudova. Dalje je naveo da se presuda broj 03 0 U 012442 15 Uvp od 18. decembra 2014. godine ne može primijeniti na konkretni slučaj, jer se odnosi na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju. U konačnici, naveo je i da se, nasuprot navodima apelanata, prvostepeni sud očitovao na sve prigovore koji su bitni za odluku.
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su upravni organi i redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ukazuju na zakonitost poništenja rješenja (o odobravanju početnog bilansa, odnosno programa privatizacije preduzeća) koja je prvostepeni organ i ranije stavio van snage. Dalje, ističu da se odredbe člana 103. ZOO nisu mogle primijeniti na konkretni slučaj. Apelanti navode da je prvostepeni organ propustio analizirati razloge ništavosti za dio kapitala koji ne može predstavljati javno dobro. Dalje navode da bi se odredba člana 264. Zakona o upravnom postupku mogla primijeniti samo na dio kapitala za koji je utvrđeno da predstavlja javno dobro. U vezi s tim, ukazuju da postoji obimna sudska praksa koja se odnosi na isto činjenično stanje. Pri tome, pozivaju se na odluke Kantonalnog suda, i to Presudu broj 03 0 U 0011860 14 U od 9. februara 2016. godine i Presudu broj 03 0 U 012442 14 U od 18. decembra 2014. godine, potvrđene presudama Vrhovnog suda (apelanti uz apelaciju nisu dostavili navedene odluke). Apelanti ukazuju i da im je prouzrokovana šteta, budući da su sporna rješenja oglašena ništavim 15 godina nakon okončane privatizacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Neovlašteno lice – u odnosu na trećeapelanta i četvrtoapelanta
8. Budući da uz apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je dopisom od 1. februara 2022. godine zatražio od advokata da otkloni navedeni nedostatak u roku od osam dana od dana prijema dopisa. Advokat je 9. februara 2022. godine primio dopis Ustavnog suda, te je 17. februara 2022. godine dostavio posebnu punomoć za zastupanje prvoapelanta i drugoapelanta u postupku pred Ustavnim sudom. Međutim, u ostavljenom roku, koji je istekao 17. februara 2022. godine, nije dostavio posebnu punomoć za zastupanje trećeapelanta i četvrtoapelanta pred Ustavnim sudom. Advokat je u dopisu naveo da za trećeapelanta i četvrtoapelanta nije u mogućnosti dostaviti posebne punomoći za zastupanje, te da „odustaje od apelacije“ izjavljene u njihovo ime.
9. Dakle, Ustavni sud zapaža da je advokat podnio apelaciju u ime trećeapelanta i četvrtoapelanta, a na zahtjev Ustavnog suda nije dostavio "posebnu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom", u smislu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime ovih apelanata podnijelo neovlašteno lice.
Dopustivost prima facie – u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava apelanata u suštini odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pretvorbi društvene svojine, Zakona o javnim poduzećima, te Zakona o privatizaciji preduzeća, obrazložili da su organi uprave pravilno proveli postupak tokom kojeg je utvrđeno da su u početni bilans poduzeća unesena sredstva koja nisu smjela biti iskazana u početnom bilansu, odnosno da u procesu privatizacije JKP „Komunalac“ Kladanj nisu poštovane procedure i da su postojale brojne i ozbiljne povrede materijalnog i procesnog prava. Osim toga, dovoljno je obrazloženo zbog čega privatizacija ne može biti poništena djelimično, kao i zbog čega su neosnovani prigovori apelanata kojima ukazuju na to da su im prava uskraćena 15 godina nakon okončane privatizacije i da im je prouzrokovana šteta, te prigovori kojima se ukazuje na primjenu odredbe člana 103. ZOO. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili i zbog čega se u konkretnom postupku ne može preispitivati zakonitost poništenja rješenja o odobravanju početnog bilansa, odnosno programa privatizacije preduzeća, koja su donesena u drugom postupku (vidi, tač. 4. i 5. ove odluke). U ovakvim obrazloženjima po svim navedenim prigovorima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na povredu principa pravne sigurnosti, jer je Kantonalni sud (presude tog suda potvrđene presudama Vrhovnog suda) različito odlučio u drugim odlukama (vidi tačku 6. ove odluke), Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na odluke redovnog suda niže instance, odnosno da apelanti navedene odluke nisu dostavili uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati navode apelanata u tom pravcu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odgovorio i na ove navode. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.
13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman