Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3789/21 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3789/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3789/21, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. rujna 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 057426 17 Gž 5 od 4. prosinca 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu Sarajevu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić“, podnio je 3. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 057426 17 Gž 5 od 4. prosinca 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 057426 17 I 4 od 25. veljače 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te tražitelja ovrhe I. S. (u daljnjem tekstu: tražitelj ovrhe), kojeg zastupa Mile Ivančić, odvjetnik iz Livna, zatraženo je 15. lipnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tražitelj ovrhe su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 23. lipnja do 12. srpnja 2023. godine. Zaprimljeni odgovori su 20. rujna 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Pravomoćnom i izvršnom presudom zbog propuštanja Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje suda u Jajcu broj 046 1 P 06000478 od 5. siječnja 2007. godine obvezano je Bosansko-njemačko osiguranje d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: Osiguranje) da tražitelju ovrhe na ime naknade štete isplati novčane iznose koji su navedeni u izreci presude.

6. Zbog činjenice da je Osiguranju oduzeto odobrenje za rad i na temelju članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti u Federaciji BiH, tražitelj ovrhe je podnio prijedlog za ovrhu protiv apelanta. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 057426 08 I od 16. rujna 2008. godine dozvolio predloženu ovrhu, a Rješenjem broj 65 0 I 057426 08 I od 10. studenog 2008. godine odbijen je apelantov prigovor. Na temelju toga, tražitelju ovrhe je 22. lipnja 2009. godine isplaćen iznos od 163.421,94 KM (u daljnjem tekstu: sporni iznos).

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 057426 09 Gž od 13. listopada 2009. godine usvojena je apelantova žalba, prvostupanjsko rješenje je ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 057426 08 I od 8. siječnja 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 057426 10 Gž 2 od 8. veljače 2012. godine, usvojen je apelantov prigovor i obustavljeno je izvršenje rješenja o ovrsi u cijelosti i ukinute su provedene radnje. Redovni sudovi su zaključili da je apelant osporio svoju obvezu, a da tražitelj ovrhe nije dostavio dokaze o vremenu nastanka prometne nezgode na temelju kojih bi proizlazilo da je, u skladu sa zakonom, apelant dužan izmiriti dug Osiguranju.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

9. Apelant je 29. ožujka 2012. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za protuovrhu.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 057426 12 I 2 od 17. siječnja 2013. godine, koje je donio u smislu članka 55. stavak 2. i članka 54. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), usvojio apelantov prijedlog za protuovrhu i naložio tražitelju ovrhe da mu vrati sporni iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

11. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 057426 12 I 2 od 13. ožujka 2013. godine odbijen je prigovor tražitelja ovrhe i rješenje Općinskog suda je ostavljeno na snazi.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 057426 13 Gž 3 od 24. srpnja 2014. godine uvažena je žalba tražitelja ovrhe, ukinuto je rješenje prvostupanjskog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da „[…] rješenje o izvršenju nije ukinuto, ni preinačeno, već je obustavljeno njegovo izvršenje, usvojen je prigovor izvršenika kojim je osporio da je po zakonu obvezan da izmiri potraživanje, a što se, kako član 30. stav 2. [ZOP-a] određuje, rješava pred parničnim sudom. U spisu nema dokaza koji potvrđuju da su se stranke obratile parničnom sudu zbog rješavanja spornog pitanja […]“.

13. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 057426 14 I 3 od 15. travnja 2015. godine odbijen je prigovor tražitelja ovrhe.

14. Rešenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 057426 15 Gž 4 od 19. studenog 2015. godine uvažena je žalba tražitelja ovrhe, prvostupanjsko rješenje je ukinuto i predmet je vraćen na ponovno postupanje. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud zanemario da je ovrha provedena kada je tražitelju ovrhe uplaćen sporni iznos.

15. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 057426 17 I 4 od 13. veljače 2017. godine, koje je dopunjeno rješenjem od 25. veljače 2019. godine, odbačen je apelantov prijedlog za protuovrhu. Rješenje Općinskog suda od 17. siječnja 2013. godine je stavljeno izvan snage te je određeno da se postupak ovrhe smatra završenim. Općinski sud je obrazložio da je u članku 54. stavak 3. ZOP–a propisano da se prijedlog za protuovrhu može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja ovršnog postupka. Potom, Općinski sud je naveo da je u članku 64. ZOP-a propisano kada se postupak ovrhe smatra dovršenim. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je ovršni postupak okončan 22. lipnja 2009. godine kada je tražitelju ovrhe isplaćen sporni iznos. Prema tome, Općinski sud je zaključio da apelantov prijedlog za protuovrhu od 29. ožujka 2012. godine nije podnesen u roku iz članka 54. stavak 3. ZOP-a.

16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 057426 17 Gž 5 od 4. prosinca 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje od 13. veljače 2017. godine. Žalba ovršenika je uvažena i rješenje od 25. veljače 2019. godine je preinačeno tako što je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je obrazložio da se ovršni postupak smatra dovršenim prema odredbi članka 64. ZOP-a, i to pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe. Potom, Kantonalni sud je također istaknuo da je u ovom predmetu ovrha provedena 22. lipnja 2009. godine kada je tražitelju ovrhe isplaćen sporni iznos. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 54. i 64. ZOP-a, odnosno da je u cijelosti postupio u skladu sa stavom tog suda iz rješenja od 19. studenog 2015. godine (vidi točku 14. ove odluke).

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

18. Apelant tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili odredbe čl. 54. i 64. ZOP-a. U svezi s tim, apelant navodi da nije sporno da je ovršna radnja provedena uplatom spornog iznosa tražitelju ovrhe. Međutim, smatra da na taj način nije okončan ovršni postupak jer je on nastavljan odlučivanjem o žalbi protiv rješenja kojim je odbijen njegov prigovor protiv rješenja o ovrsi. U svezi s tim, apelant navodi da objektivni rok od jedne godine iz članka 54. stavak 3. ZOP-a ne bi imao nikakvog smisla ako bi se ovršni postupak u svakom slučaju smatrao okončanim provođenjem ovršne radnje. Zbog toga smatra da se dio odredbe članka 64. ZOP-a, kojom je propisano da se postupak ovrhe smatra završenim provođenjem ovršne radnje kojom se ovrha dovršava, „treba primjenjivati samo u slučajevima u kojima ovršenik nije izjavio pravni lijek“. Nadalje, apelant navodi da ako je odredbama ZOP-a propisano da se protiv prvostupanjskog rješenja donesenog o prigovoru može izjaviti žalba koja ne zaustavlja tijek ovršnog postupka, onda je „jasno da se ovršni postupak ne može smatrati okončanim prije donošenja konačne odluke“ drugostupanjskog suda o izjavljenom pravnom lijeku.b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da su u obrazloženju osporene odluke navedeni razlozi za njezino donošenje te da se ti razlozi trebaju smatrati odgovorom na apelaciju.

20. Općinski sud je naveo da je postupao u skladu s odredbama ZOP-a i da samim tim nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao.

21. Tražitelj ovrhe je naveo da se prometna nezgoda u kojoj je povrijeđen dogodila 26. travnja 2006. godine, a da je apelant utemeljen 24. lipnja 2004. godine, zbog čega nesporno postoji njegova zakonska obveza da mu isplati štetu iz pravomoćne i ovršne presude od 5. siječnja 2007. godine. Također, tražitelj ovrhe navodi da ovršna isprava nije pravomoćno ukinuta, preinačena, stavljena izvan snage, niti je na drugi način utvrđeno kako je bez djelovanja, zbog čega smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH, 25/20 – odluka USBiH i 19/25)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 12. st. (1) i (5)

Pravni lijekovi (1) Redoviti pravni lijekovi u ovršnom postupku su prigovor i priziv, osim ako ovim zakonom nisu isključeni. (5) Prigovor i priziv ne zaustavljaju tijek ovršnog postupka, ali se namira tražitelja ovrhe odlaže do donošenja odluke prvostupanjskog suda po prigovoru. […]

Članak 30. stavak (2)

Prijelaz tražbine ili obveze (2) Ovrha se određuje i protiv treće osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao ovršenik, ako tražitelj ovrhe javnom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz ovršne isprave ili je taj dug po zakonu obvezna izmiriti. Ako se obveza treće osobe na ispunjenje duga ospori, stranke prije ovrhe to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Članak 41. stavak (1)

Ovrha na temelju nepravomoćnog rješenja o ovrsi (1) Ovrha se provodi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, ako za pojedine ovršne radnje ovim zakonom nije drugačije određeno.

VII - PROTUOVRHA

Članak 54.

Razlozi za protuovrhu (1) Nakon što je ovrha već sprovedena, ovršenik može u istome ovršnom postupku zatražiti od suda nalog tražitelju ovrhe da mu vrati ono što je ovrhom dobio, ako je:

1) ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno kako je bez dejstva;

2) rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto ili preinačeno;

3) tijekom ovršnog postupka namirio tražitelju ovrhe tražbinu mimo suda, čime je tražitelj ovrhe dvostruko namiren. (2) Ako je tražitelj ovrhe ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa. (3) Prijedlog za protuovrhu iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je ovršenik doznao razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja ovršnog postupka. (4) Ovršenik ne može prije istjeka roka iz stavka 3. ovoga članka svoju tražbinu ostvarivati u parničnom postupku.

Članak 64.

Dovršenje ovrhe

Postupak ovrhe smatra se okončanim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, sprovedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe.

23. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05 od 18. travnja 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi:

2. ZAŠTITNI FOND

Članak 15. st. (1) i (2)

Institucija Zaštitnog fonda

Ovim se Zakonom u Federaciji osniva pravna osoba pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor.

Cilj je Zaštitnoga fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz prometnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegova rada u slučajevima predviđenim u članku 16. ovoga Zakona.

Članak 16. stavak (1) točka 3)

Obveze Zaštitnog fonda

Zaštitni fond obvezan je oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzročene u prometnim nezgodama u BiH kada:

– je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja financijskih obveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju ili prema ovome Zakonu.

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

26. Ustavni sud primjećuje da je apelant nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.a)Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pravavezana za krivične postupke.

28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud najprije zapaža da apelant nije sudjelovao u parničnom postupku u kojem je donesena ovršna isprava kojom je obvezano Osiguranje da tražitelju ovrhe naknadi štetu. Međutim, u osporenom dijelu postupka, apelant je podnio prijedlog za protuovrhu, pa je, u biti, imao svojstvo tražitelja ovrhe. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama pokreću pitanja koja se odnose na apelantova „građanska prava i obveze“ u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2229/07 od 17. prosinca 2009. godine, točka 25., objavljena na www.ustavnisud.ba).

30. Apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 54. i 64. ZOP-a prilikom odlučivanja o njegovom prijedlogu za protuovrhu.

31. Razmatrajući navode o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

32. Međutim, zadaća Ustavnog suda je ispitati ispunjavaju li obrazloženja redovnih sudova standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine). U svezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Europskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati ovisno o prirodi odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, stavak 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

33. Ustavni sud je, slijedeći praksu Europskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove obrazložiti svoje odluke. Naime, nedostatak dostatnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinom donošenju ovisi o okolnostima i prirodi svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41. s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. listopada 2022. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Ustavni sud zapaža da je tražitelj ovrhe naplatio svoje potraživanje 22. lipnja 2009. godine na temelju rješenja o ovrsi iz 2008. godine. Međutim, naknadno je rješenjima iz 2012. godine usvojen apelantov prigovor i žalba, pa je obustavljeno izvršenje rješenja o ovrsi u cijelosti i ukinute su provedene radnje (vidi toč. 6–8. ove odluke), a postupak je nastavljen. Dakle, sporno pitanje koje je trebalo razriješiti prilikom rješavanja zahtjeva za protuovrhu je pitanje od kojeg datuma je trebalo računati tijek zastare za protuovrhu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se protuovrha može odrediti iz bilo kojeg razloga koji je propisan u članku 54. stavak 1. ZOP-a, u roku od 30 dana počevši od dana kada je ovršenik saznao za razloge za protuovrhu, i u objektivnom roku od jedne godine od dana okončanja ovršnog postupka (stavak 4. istog članka). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da iz osporenih rješenja, kojima je odbačen apelantov prijedlog za protuovrhu zbog propuštanja propisanog roka, nije jasno jesu li i kako Općinski sud i Kantonalni sud cijenili okolnost da je rješenje o ovrsi u istom postupku ukinuto više od dvije godine nakon što je tražitelj ovrhe već naplatio potraživanje. Naročito, Ustavni sud podsjeća da je člankom 64. ZOP-a, na koji su se pozvali redovni sudovi u svezi s tumačenjem članka 54. stavak 3., propisano da se postupak ovrhe smatra okončanim „pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, sprovedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da niti jedna od ovih radnji kojima se dovršava ovršni postupak nema prioritet nad drugom. Dakle, u situaciji kada je propisano više različitih načina za okončanje postupka ovrhe, ostalo je nejasno zašto su redovni sudovi početak roka za podnošenje prijedloga za protuovrhu računali upravo od dana isplate, iako je očigledno da je postupak zaista nastavljen nakon što je tražitelj ovrhe naplatio potraživanje. Ustavni sud također zapaža da je apelant tijekom postupka ukazivao na te okolnosti, ali da je u osporenim odlukama izostalo obrazloženje redovnih sudova o tim apelantovim navodima, iako su oni bili ključni za donošenje konačne odluke o apelantovom prijedlogu za protuovrhu.

35. Prema tome, Ustavni sud smatra da su, s obzirom na sve okolnosti ovog predmeta, redovni sudovi propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje o početku roka za podnošenje zahtjeva za protuovrhu i o tome dati relevantne i dovoljne razloge. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju standarde iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer im nedostaje „mjerilo relevantnosti“. Ustavni sud ima u vidu da je apelant imao mogućnost da u posebnom parničnom postupku podnese tužbu zbog neutemeljenog bogaćenja protiv tražitelja ovrhe. Međutim, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da bi to predstavljalo pretjeran teret za apelanta iz istih razloga zbog kojih je Ustavni sud utvrdio da nisu zadovoljeni standardi prava na obrazloženu odluku kao dijela prava na pravično suđenje.

36. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ukinuti rješenje Kantonalnog suda te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.b)Pravo na imovinu

37. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog povrede prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer obrazloženja odluka redovnih sudova kojima je odbačen apelantov prijedlog za protuovrhu ne ispunjavaju standarde prava na obrazloženu odluku jer su redovni sudovi propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje i o tome dati relevantne i dovoljne razloge.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3789/21 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio