Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-747/22 (Općina Centar Sarajevo)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-747/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-747/22, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14,47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Centar Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 37316021 Rev od 9. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 373160 21 Rev od 9. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 373160 19 Gž od 24. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 373160 14 Ps 2 od 14. decembra 2018. godine.
2. Društvo „Raiffeisen leasing“ d.o.o. Sarajevo, Društvo za poslove leasinga, kao pravni sljednik društva „RL SERVICE Member od Raiffeisen Group“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), podnijelo je Općinskom sudu tužbu protiv apelantice i Bosne i Hercegovine, Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi naknade štete.
3. Presudom Općinskog suda obavezana je apelantica da tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos određen u izreci presude (stav I). Obavezana je apelantica da tužiocu na ime izgubljene dobiti isplati novčani iznos određen u izreci presude (stav II), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav III). Odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu (stav IV) te je tužilac obavezan da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužilac 13. februara 2012. godine podnio apelantici zahtjev da mu izda urbanističku saglasnost za izgradnju stambenog objekta. Tužilac je obavijestio apelanticu da planira da, nakon okončanja ostavinskog postupka iza vlasnika nekretnine, u naravi zemljište i objekat (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), kupi tu nekretninu i na njoj izgradi stambeni objekat. Također je naveo da je apelantica 17. februara 2012. godine izdala tužiocu urbanističku saglasnost za izgradnju tog objekta na spornoj nekretnini. Dalje je naveo da je tužilac, nakon što je okončana ostavinska rasprava, 16. marta 2012. godine sa zakonskim nasljednicima zaključio ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine. Sud je ukazao da je tužilac, nakon što je rješenje o nasljeđivanju postalo pravosnažno, 6. aprila 2012. godine zakonskim nasljednicima isplatio kupoprodajnu cijenu, platio porez na promet nekretnina i usluge notara te se upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik sporne nekretnine. Također je istakao da je apelantica rješenjem od 23. maja 2012. godine izdala tužiocu odobrenje za uklanjanje objekta na spornoj nekretnini te odobrenje za izvođenje pripremnih radova za izgradnju stambenog objekta. Dalje je ukazao da je, nakon što je tužilac srušio dio objekta, građevinska inspekcija rješenjem od 18. juna 2012. godine zabranila tužiocu daljnje izvođenje radova jer je pokrenut postupak za proglašenje sporne nekretnine nacionalnim spomenikom. Sud je istakao da je apelantica 19. juna 2012. godine donijela rješenje o obnovi postupka za izdavanje urbanističke saglasnosti. U vezi s tim je naveo da je apelantica u ponovnom postupku poništila rješenje kojim je tužiocu izdala urbanističku saglasnost budući da u vrijeme izdavanja saglasnosti nije imala u vidu da je pokrenut postupak za proglašenje sporne nekretnine nacionalnim spomenikom. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, te u vezi s tim istakao da je greškom apelanticinih organa tužiocu izdata urbanistička saglasnost za izgradnju objekta, kao i saglasnost za rušenje objekta na spornoj nekretnini. Sud je pojasnio da je tužilac usljed navedenih apelanticinih propusta pretrpio materijalnu štetu u novčanom iznosu koji je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske i građevinske struke, slijedom čega je obavezao apelanticu da mu isplati taj novčani iznos.
5. Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena apelanticina žalba, te je ukinuta prvostepena presuda u st. II i III i predmet vraćen na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, u dijelu koji se osporava apelacijom, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantica prouzrokovala štetu tužiocu u vezi s obavljanjem njenih funkcija. Naime, istakao je da je apelantica bila dužna da shodno odredbi člana 95. Zakona o prostornom uređenju vodi računa o postupku za proglašenje sporne nekretnine nacionalnim spomenikom koji je pokrenula drugotužena. Pri tome, sud je ukazao da, suprotno apelanticinim navodima, iz dopisa drugotužene od 6. jula 2011. godine nedvosmisleno proizlazi da je apelantica upozorena da je pokrenut postupak za proglašenje sporne nekretnine nacionalnim spomenikom. Osim toga, pojasnio je da iz tog dopisa proizlazi da je apelantica upozorena da se uzdrži od bilo kakvih štetnih radnji koje bi se mogle prouzrokovati potencijalnom graditeljskom naslijeđu u koje svakako spada rušenje objekta koje je apelantica odobrila. Također, nasuprot apelanticinim navodima, naveo je da apelantica tokom postupka nije dokazala da je ugovor o kupoprodaji ništavan. Osim toga, istakao je da je osnovni uzrok štete greška u obavljanju apelanticinih funkcija, a ne valjanost ugovora o kupoprodaji, niti je valjanost tog ugovora u uzročnoj vezi s nastalom štetom. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju drugotužena nije odgovorna za nastalu štetu. U vezi s tim, sud je obrazložio da je pravilnost i zakonitost odluke drugotužene od 27. marta 2012. godine, kojom je proglasila nacionalnim spomenikom BiH graditeljske cjeline „Crni vrh“ u Sarajevu, a u okviru kojeg se nalazi sporna nekretnina, ispitao nadležni sud u upravnom sporu te da je taj sud utvrdio da je navedena odluka pravilna i zakonita.
6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelanticina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je zbog nepažnje u postupanju apelantica prouzrokovala tužiocu štetu. Naime, istakao je da je apelantica, iako je bila upozorena da je na spornoj nekretnini zabranjeno preduzimanje bilo kakvih radnji, izdala tužiocu urbanističku saglasnost i saglasnost za rušenje objekta, čišćenje i pripremanje terena za izgradnju. Također je sud pojasnio da iz rješenja kojim je poništeno rješenje kojim je izdata urbanistička saglasnost proizlazi da je ta saglasnost izdata zbog „nenamjernog previda“ jer urbanisti nisu bili upoznati sa sadržajem dopisa drugotužene, a ne zbog pogrešnog tumačenja zakona, kako je apelantica tvrdila. Osim toga, sud je istakao da nisu osnovani ni apelanticini navodi da tužilac nije aktivno legitimiran jer je spornu nekretninu prodao 25. augusta 2020. godine. Naime, istakao je da tužiočeva aktivna legitimacija proizlazi iz činjenice da je u vrijeme nastanka štete i podnošenja tužbe bio vlasnik sporne nekretnine. Osim toga, sud je pojasnio da naknadno prometovanje sporne nekretnine ne utječe na tužiočevo pravo da ostvari naknadu štete koju je pretrpio u vrijeme kada je ta nekretnina bila u njegovom vlasništvu. Pri tome, sud je ukazao da je tužiocu pravilno dosuđena stvarna šteta, utvrđena tako što je ukupna šteta umanjena za preostalu vrijednost objekta, pa samim tim nema ni neosnovanog bogaćenja na tužiočevoj strani. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da je odluka drugotužene kojom je spornu nekretninu proglasila nacionalnim spomenikom za nju bila obavezujuća tek od dana njenog objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“ budući da je apelantica prethodno obaviještena da je taj postupak pokrenut i upozorena da se uzdržava od bilo kakvih štetnih radnji na toj nekretnini.
7. Apelantica je 3. jula 2025. godine obavijestila Ustavni sud da je pred redovnim sudovima okončan postupak u odnosu na tužiočev tužbeni zahtjev iz st. II i III (vidi tačku 3. ove odluke) tako što je u tom dijelu odbijen tužiočev tužbeni zahtjev.
8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica ističe da je dopisom od 6. juna 2011. godine drugotužena od nje tražila da joj dostavi određene podatke, te da tim dopisom nije obaviještena da je sporna nekretnina proglašena nacionalnim spomenikom. Također smatra da drugotužena nije na zakonit način provela postupak za proglašenje sporne nekretnine nacionalnim spomenikom BiH. Apelantica ističe da je odluka o proglašenju sporne nekretnine nacionalnim spomenikom za nju bila obavezujuća tek od dana objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“. Osim toga, smatra da je drugotužena odgovorna za eventualnu štetu koju je tužilac eventualno pretrpio. Smatra da je ugovor o kupoprodaji koji je tužilac zaključio sa zakonskim nasljednicima ništavan. Također, apelantica ističe da tužilac nije aktivno legitimiran u konkretnom sporu jer je naknadno prodao spornu nekretninu. U vezi s tim, navodi da su tužiocu kupci isplatili cijenu za spornu nekretninu tako da tužiočeva imovina nije ni umanjena. Osim toga, smatra da će se tužilac neosnovano obogatiti ukoliko mu pored kupoprodajne cijene koju su mu isplatili kupci bude dosuđena i materijalna šteta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali jasne razloge za zaključak da je tužilac zbog propusta apelanticinih organa pretrpio materijalnu štetu te da je apelantica dužna da mu je nadoknadi. Naročito, Ustavni sud zapaža da su navedeni sudovi detaljno obrazložili sve apelanticine prigovore, tj. prigovor nedostatka aktivne legitimacije, neosnovanog bogaćenja, ništavnosti ugovora, te pravilnosti provođenja postupka za proglašenje sporne nekretnine nacionalnim spomenikom (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman