Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-696/22 (M. M.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-696/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-696/22, rješavajući apelaciju Mate Majstorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Majstorovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003448 19 Uvp od 7. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mate Majstorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 003448 19 Uvp od 7. oktobra 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 003448 18 Uz od 8. januara 2019. godine.

2. Apelant je 31. oktobra 2018. godine Kantonalnom sudu podnio zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zagarantovanih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Apelant je zahtjevom tražio da sud donese rješenje kojim će obavezati ministra Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da preduzme potrebne radnje i izvrši zaključke Općine Grude (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zapljenom novčanih sredstava na računima izvršenika i prenosom na račun apelantovog punomoćnika (u daljnjem tekstu: prvi dio zahtjeva). Takođe je tražio da sud donesene rješenje kojim će staviti van snage Uputu Ministarstva od 16. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: Uputa od 16. jula 2018. godine), kojom je naloženo pribavljanje bankovnih računa korisnika prava na invalidninu radi isplate budućih mjesečnih iznosa invalidnina na račun korisnika prava, te naložiti Ministarstvu i prvostepenom organu da prestanu postupati po Uputi od 16. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: drugi dio zahtjeva).

3. Kantonalni sud je rješenjem apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda djelimično je uvažen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje i preinačeno je rješenje Kantonalnog suda na način da je prvi dio zahtjeva odbačen, a drugi dio zahtjeva je odbijen.

5. U obrazloženju, u odnosu na prvi dio zahtjeva, sud je naveo da je pitanje povrede apelantovog prava na imovinu i na djelotvoran pravni lijek u okviru prava na pravično suđenje zbog neizvršenja odluka prvostepenog organa razmotreno u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1502/18 od 6. juna 2018. godine, u odnosu na AP-1579/18. U vezi s tim, naveo je da je apelant zaštitu ovih prava tražio i konkretnim zahtjevom. Stoga, sud je istakao da bi Kantonalni sud, odlučujući o prvom dijelu apelantovog zahtjeva, ponovo odlučivao o nečemu o čemu je Ustavni sud već odlučio. Vrhovni sud je zaključio da, imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud nije nadležan da nalaže mjere za izvršenje odluke Ustavnog suda. U odnosu na drugi dio zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da je Uputa od 16. jula 2018. godine donesena na osnovu ovlašćenja propisanih relevantnim zakonskim odredbama, te da se konkretna punomoć odnosi na dospjela, a neisplaćena apelantova potraživanja koja se mogu uplatiti na račun apelantovog punomoćnika. Takođe je ukazao da je, imajući u vidu sadržaj punomoći, za buduće uplate apelantovih ličnih invalidnina potrebno da apelant svom punomoćniku da novu punomoć u kojoj će ga ovlastiti za prijem takvih uplata.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nadležni organi godinama sprečavaju apelanta da naplati zaostale invalidnine i troškove postupka. Takođe, navodi da je Uputa od 16. jula 2018. godine nezakonita i da Služba postupa po takvom, nezakonitom aktu. Dalje, apelant smatra da je postupak trajao dugo i traži da mu se zbog toga dosudi naknada na ime nematerijalne štete. Osim toga, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti jer je stav redovnih sudova u pogledu „valjanosti punomoći“ za uplatu spornih potraživanja suprotan odlukama Kantonalnog suda u Novom Travniku od 4. novembra 2019. godine, Kantonalnog suda u Zenici od 13. januara 2020. godine i Kantonalnog suda u Mostaru od 14. aprila 2021. godine i 12. aprila 2021. godine (apelant ove odluke nije dostavio u prilogu apelacije).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na odluke Kantonalnih sudova (vidi, tačka 6. ove odluke), ali da apelant navedene odluke nije dostavio uz apelaciju. Zbog toga Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode iznesene u tom pravcu.

10. Dalje, u odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da je postupak ukupno trajao manje od tri godine, što u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje ovog prava (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4097/21 od 23. marta 2023. godine). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2865/20 od 20. aprila 2022. godine, AP-2617/21 od 2. novembra 2022. godine i AP-2749/22 od 28. septembra 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-696/22 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio