Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-351/22 (Ž.Č.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-351/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine u predmetu broj AP-351/22, rješavajući apelaciju Ž. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (
„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. Č. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 036267 20 Rsž od 27. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 036267 20 Rsž od 27. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Rs 036267 18 Rs od 16. oktobra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda odbačen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost Odluke o usvajanju Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) od 22. decembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 22. decembra 2016. godine). Istom presudom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost Odluke o usvajanju Pravilnika o radu tuženog od 18. aprila 2017. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 18. aprila 2017. godine), te da se tuženoj naloži da mu za navršenih 20 godina neprekidnog rada kod tužene isplati jubilarnu nagradu u određenom novčanom iznosu preciziranom u izreci presude. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je apelant 21. februara 2017. godine navršio 20 godina neprekidnog rada kod tuženog. Međutim, sporno je da li apelant osnovano potražuje jubilarnu nagradu, odnosno da li je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost Odluke od 22. decembra 2016. godine i Odluke od 18. aprila 2017. godine, koje su donesene nakon donošenja Pravilnika o radu tuženog od 22. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2010. godine).
3. Sud je naveo da je apelant u trenutku podnošenja tužbe (18. decembra 2018. godine) mogao znati da je stupio na snagu novi Pravilnik o radu od 18. aprila 2017. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2017. godine). S obzirom na to, sud je ocijenio da apelant nije imao pravni interes za poništenje Odluke od 22. decembra 2016. godine u smislu člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Imajući to u vidu, zaključio je da je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbaciti. Sud je dalje naveo da je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka grafologa, neosnovana apelantova tvrdnja da potpis direktora tuženog na Odluci od 18. aprila 2017. godine nije njegov, odnosno da nije valjan. Osim toga, naveo je da tom odlukom stavljen van snage Pravilnik iz 2010. godine, te da je Pravilnik iz 2017. godine u skladu sa odredbama Zakona o vijeću zaposlenika. Sud je zaključio da nema razloga da se utvrdi ništavost Odluke od 18. aprila 2017. godine, odnosno da ta odluka proizvodi pravne učinke. Sud je naveo da naročito treba imati u vidu da je apelant sa tuženim zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme nakon donošenja Pravilnika iz 2017. godine. U konačnici je naveo da u trenutku podnošenja tužbe na osnovu Zakona o radu, važećeg kolektivnog ugovora, važećeg pravilnika o radu, te važećeg ugovora o radu apelantu nije utvrđeno pravo na isplatu jubilarne nagrade. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je zahtjeve za utvrđivanje ništavosti Odluke od 18. aprila 2017. godine, te da se tuženom naloži isplata jubilarne naknade valjalo odbiti kao neosnovane.
4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge kada je odbacio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojom je traženo poništenje Odluke od 22. decembra 2016. godine. Osim toga, naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Odluke od 18. aprila 2017. godine. Sud je naveo da iz stanja spisa nije vidljivo da se apelant obraćao tuženom pismenim zahtjevom za isplatu jubilarne nagrade u trenutku kada je navršio 20 godina neprekidnog rada kod tuženog (21. februara 2017. godine), kada bi prema Pravilniku iz 2010. godine imao pravo na jubilarnu nagradu. Dalje je naveo da u trenutku podnošenja tužbe Zakon o radu, važeći Kolektivni ugovor, niti Pravilnik iz 2017. godine nisu propisivali pravo na jubilarnu nagradu. Imajući to u vidu, zaključio je da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu jubilarne narade.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi prihvatili da je Pravilnik iz 2010. godine nezakonito izmijenjen, ali su odbacili dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi ništavost Odluke od 22. decembra 2016. godine. Dalje navodi da su redovni sudovi u pogledu prava na jubilarnu nagradu primijenili Pravilnik iz 2017. godine, koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe, a ne Pravilnik iz 2010. godine kada je apelant stekao navedeno pravo. U vezi s tim, ukazuje na zabranu retroaktivne primjene propisa. Apelant navodi da je, radi pokušaja ostvarivanja bolje procesne pozicije, tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništavosti Pravilnika iz 2017. godine, a u slučaju da je usvojen ostao bi na snazi Pravilnik iz 2010. godine. U konačnici, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je u trenutku podnošenja tužbe stupio na snagu Pravilnik iz 2017. godine, te da apelant nije imao pravni interes za poništenje Odluke (o usvajanju Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu) od 22. decembra 2016. godine. S obzirom na to, redovni sudovi su odbacili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo poništenje navedene odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zbog čega apelant neosnovano tvrdi da direktor tuženog nije potpisao Odluku od 18. aprila 2017. godine, kojom je stavljen van snage Pravilnik iz 2010. godine. Također, iz utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da je apelant sa tuženim zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme nakon donošenja Pravilnika iz 2017. godine, a koji nije ni propisivao pravo na jubilarnu nagradu, niti je to pravo, u trenutku podnošenja tužbe, bilo propisano Zakonom o radu i važećim Kolektivnim ugovorom. S obzirom na to, redovni sudovi su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo poništenje Odluke od 18. aprila 2017. godine, te isplata jubilarne nagrade. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, te smatra da su redovni sudovi dali relevantna i dovoljna obrazloženja o svim pitanjima koja apelant problematizira. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman