Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3897/21 (REMIS d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3897/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3897/21, rješavajući apelaciju koju je podnio REMIS d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio REMIS d.o.o. Visoko.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 231945 21 Rev od 25. augusta 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da REMIS d.o.o. Visoko u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je REMIS d.o.o. Visoko podnio protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 231945 21 Rev od 25. augusta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. REMIS d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupaju Kemal Ganić i Mehmed Vranac, advokati iz Visokog, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 231945 21 Rev od 25. augusta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 231945 20 Pž2 od 30. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i DD „BH Telecom Sarajevo“ (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 10. i 13. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. marta do 6. aprila 2023. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 10. aprila 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužitelj i apelant su 9. februara 2010. godine zaključili Ugovor o zakupu prostora i opreme (u daljnjem tekstu: ugovor) predviđenog za stanicu tehničkog pregleda vozila i prostora s opremom autopraonice u tužiteljevoj proizvodno-poslovnoj zgradi. Ugovorom su dogovorili trajanje i cijenu zakupa, rok za uvođenje apelanta u posjed i primopredaju prostora i opreme, početak obaveze plaćanja zakupa, kao i ostale obaveze tužitelja kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca. Tužitelj je 1. jula 2010. godine uveo apelanta u posjed stanice tehničkog pregleda vozila i autopraonice (u daljnjem tekstu: predmet zakupa), nakon čega je apelantu ispostavljao mjesečne račune na ime zakupa, koje apelant nije izmirivao ni nakon tužiteljevog obavještenja o otkazu ugovora.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Tužitelj je 2. februara 2012. godine podnio tužbu kojom je tražio da sud obaveže apelanta na isplatu zakupnine. Apelant je podnio protivtužbu kojom je tražio da mu tužitelj naknadi određene iznose na ime izmakle koristi zbog neblagovremenog uvođenja u posjed stanice tehničkog pregleda vozila i nemogućnosti obavljanja poslovne djelatnosti u punom kapacitetu, kao i da mu naknadi troškove dovođenja predmeta zakupa u upotrebno stanje.
8. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 231945 12 Ps od 8. decembra 2014. godine obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Također, presudom je usvojen dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva i tužitelj je obavezan da apelantu naknadi štetu na ime izmakle koristi zbog neblagovremenog uvođenja u posjed predmeta zakupa i nemogućnosti obavljanja poslovne djelatnosti u punom kapacitetu. Suprotno tome, sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu troškova na ime ulaganja u predmet zakupa (stav II, tač. 1, 2. i 3. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).
9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je među strankama nesporno da su zaključili ugovor kojim su regulirali međusobna prava i obaveze u pogledu predmeta zakupa. Ugovoru je prethodila apelantova izjava da prihvata predmet zakupa u viđenom stanju bez primjedbi, te da će s plaćanjem početi nakon preuzimanja predmeta zakupa. Dalje, tužitelj je 1. jula 2010. godine uveo apelanta u posjed predmeta zakupa, o čemu je sačinjen zapisnik, nakon čega mu je ispostavljao fakture na ime zakupnine. Apelant se obraćao tužitelju primjedbama da nije u mogućnosti koristiti predmet zakupa u punom kapacitetu, kao i zahtjevom da tužitelj osposobi zakupljene poslovne prostorije ili će u protivnom izvršiti neophodne popravke na njegov teret. Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu s obzirom na to da je tužitelj dokazao visinu duga koji potražuje od apelanta na ime neisplaćene zakupnine i režijskih troškova za predmet zakupa koji je apelant koristio. Također, sud je udovoljio apelantovom protivtužbenom zahtjevu u pogledu njegovog uvođenja u predmet zakupa u ugovorenom roku. U vezi s tim, sud je zaključio da je apelant pretrpio štetu zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti u periodu od zaključivanja ugovora do uvođenja u posjed stanice tehničkog pregleda vozila. Visinu štete sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
10. U vezi s apelantovim protivtužbenim zahtjevom koji se odnosio na izgubljenu dobit zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti u punom kapacitetu, sud je zaključio da je zbog tužiteljevog propusta apelant pružao usluge tehničkog pregleda samo za putnička, ali ne i za teretna vozila. Naime, kako je utvrđeno, tužitelj nije osigurao nesmetan protek vozila do i od stanice tehničkog pregleda vozila i prostora autopraonice, te nije označio pristupni i odlazni put. Zbog toga je, kako je utvrđeno, stanica tehničkog pregleda vozila korištena sa 77% kapaciteta. Visina tog dijela protivtužbenog zahtjeva utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. S druge strane, sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu troškova na ime ulaganja u predmet zakupa. Naime, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant prije zaključivanja ugovora obavijestio tužitelja da je obišao prostor i opremu te da ih prihvata „u viđenom stanju bez primjedbi“. U vezi s tim je obrazloženo da apelant nije dokazao da je prilikom zaključenja ugovora i davanja izjave o prihvatanju predmeta zakupa „autopraonica bila ispravna“ i da je ugovor zaključen za ispravnu autopraonicu. Odluku o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu Općinski sud je donio primjenom odredbi čl. 17, 154. i 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te primjenom pravila o teretu dokazivanja.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 231945 20 Pž2 od 30. decembra 2020. godine uvažio apelantovu žalbu i ukinuo prvostepenu presudu u stavu I izreke, kao i odluku o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Također, preinačena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev tako što je tužitelj obavezan da apelantu isplati određeni iznos na ime ulaganja u predmet zakupa. S druge strane, sud je uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u pogledu usvajajućeg dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva tako što je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete zbog neblagovremenog uvođenja u posjed, kao i naknadu štete na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti u punom kapacitetu.
12. U obrazloženju presude sud je prihvatio i ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je ponovio stav prvostepenog suda da apelant nije mogao obavljati svoju djelatnost u punom kapacitetu zbog tužiteljevih propusta. Kantonalni sud je u vezi s tim istakao da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe čl. 12, 14. i 15. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu) kojima je uređen ugovor o zakupu, odnosno useljenje i predaja zakupljene prostorije te prava zakupca prilikom predaje poslovne prostorije u stanju koje nije dogovoreno ugovorom o zakupu. Dalje, suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud je istakao da nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u odnosu na apelantove protivtužbene zahtjeve koji se odnose na neblagovremeno uvođenje u posjed predmeta zakupa i nemogućnost korištenja predmeta zakupa u punom kapacitetu, posebno ako se ima u vidu da apelant, nakon potpisivanja ugovora, nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem njegovog uvođenja u posjed predmeta zakupa. Pri tome je ukazano da je apelant, imajući u vidu radnje koje su ugovorne stranke preduzimale u vezi s realizacijom spornog ugovora, „bio svjestan da u trenutku potpisivanja ugovora neće moći u ugovorenom roku ući u posjed predmeta zakupa, te da se s tim očito saglasio i na to pristao“ s obzirom na to da nije odustao od ugovora već je to pitanje problematizirao tek u konkretnom postupku.
13. Dalje, sud je istakao da ne može prihvatiti parametre na osnovu kojih je vještak finansijske struke obračunao izgubljenu dobit – statistički podaci broja obavljenih tehničkih pregleda po vrstama pregleda u periodu 2010–2012. godina u Kantonu Sarajevo. U vezi s tim, sud je istakao da je parametar za utvrđivanje visine štete mogao biti promet na spornoj stanici tehničkog pregleda vozila, ukoliko je ostvaren, broj poslova koji su otkazani zbog nemogućnosti ulaska teretnih vozila, kao i drugi parametri u vezi s apelantovim poslovanjem. S druge strane, sud je zaključio da je apelant opravdano, u skladu s odredbom člana 15. Zakona o zakupu, tražio od tužitelja da mu refundira troškove koje je ulagao u predmet zakupa s ciljem njegovog dovođenja u funkciju. Opravdanost i visinu tih troškova potvrdio je i vještak mašinske struke. U vezi s odlukom o tužbenom zahtjevu, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije mogao koristiti predmet zakupa u punom kapacitetu, te da stoga tužitelju ne pripada pravo na puni iznos zakupnine za utuženi period, posebno kada se ima u vidu da prvostepeni sud u tom dijelu nije cijenio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, kao ni činjenicu da sud u žalbenom postupku nije mogao samostalno smanjiti zakupninu razmjerno. U vezi s tim, Kantonalni sud je primjenom odredbi čl. 8. i 191. stav 4. ZPP-a ukinuo odluku o tužiteljevom tužbenom zahtjevu i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 231945 21 Rev od 25. augusta 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, suprotno apelantovom prigovoru, obrazloženje drugostepene presude nije nejasno i nepotpuno, odnosno da nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP-a. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna ocjena drugostepenog suda da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kao i da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka. Takvom ocjenom drugostepeni sud je posredno izrazio svoj stav o potrebi zakazivanja rasprave. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana
189. ZOO-a odbio apelantove protivtužbene zahtjeve, pri čemu je ocijenio da visina zahtjeva nije pravilno utvrđena. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nalog vještaku daje stranka a ne sud, te da se stranke prilikom određivanja zadatka vještaku moraju rukovoditi „sadržajem materijalnopravne odredbe koja daje smjernice za dokazivanje pravno relevantnih činjenica“.
15. Također, obrazloženo je da je drugostepeni sud, suprotno apelantovom prigovoru, pravilno zaključio da nalaz vještaka nije zasnovan na objektivnim parametrima na osnovu kojih bi se mogla utvrditi stvarna visina izmakle koristi. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud svoju odluku donio u skladu s ustaljenom sudskom praksom u činjeničnim i pravnim situacijama koje odgovaraju konkretnom predmetu. Naime, u skladu s odredbom člana 189. ZOO-a, proizlazi da šteta u vidu izmakle koristi treba biti izvjesna, odnosno da je potrebno dokazati da se korist mogla očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima. Vrhovni sud je zaključio da se ta vrsta štete mora povezati s apelantovom djelatnošću, odnosno da je bilo potrebno utvrditi da li bi u spornom periodu njegov promet usluga bio takav da se po redovnom toku stvari mogla osnovano očekivati korist, što u prvostepenom postupku nije utvrđeno.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koji se tiču utvrđenih činjenica i primjene prava. Naročito ističe da je Kantonalni sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je bez otvaranja rasprave „izvršio drugačiju ocjenu neposredno izvedenih dokaza“ – nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Smatra da drugostepeni sud u tom dijelu nije obrazložio svoju odluku, te da je mogao eventualno donijeti procesnu odluku i u tom dijelu vratiti predmet na ponovni postupak. Ističe da su osporenim odlukama pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava, tj. Zakona o zakupu, te da je odlučivano „preko i protivno žalbenim navodima“. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, pri čemu naročito ističe da je žalbeni postupak trajao šest godina. Smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu zbog činjenice što će tužitelj u ponovnom postupku tražiti zakonske zatezne kamate.b)Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su u odgovorima ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama jer smatraju da u postupku nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao. Osim toga, Općinski sud je istakao da su parnične stranke u ponovnom postupku zaključile sudsku nagodbu.
18. Tužitelj je naveo da su osporene odluke zakonite i pravilne i da su apelantovi navodi neosnovani. Ukazao je na sudsku nagodbu koju je zaključio s apelantom, koja je bazirana na odlukama „sudova koje se ovom apelacijom osporavaju“ te je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 191. stav 4. (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 229. stav 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 189. stav 3. (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
21. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90, 7/92 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav 1.
Zakupac se može useliti u poslovne prostorije nakon zaključenja ugovora o zakupu.
Član 14.
Zakupodavac je dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati, ako nije drukčije ugovoreno.
Član 15.
Ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je bio dužan predati, zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret zakupodavca dovede poslovnu prostoriju u takvo stanje.
Pravo izbora po stavu 1. ovog člana ima zakupac samo ako je zakupodavcu prethodno odredio primjeran rok da poslovnu prostoriju dovede u stanje u kome je bio dužan da mu je preda.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
U odnosu na osporene odluke
26. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi, u suštini, zasnivaju na tvrdnji da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te nisu obrazložili zbog čega su odbijeni njegovi protivtužbeni zahtjevi kojima je tražio naknadu štete na ime izmakle koristi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
27. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode u vezi s održavanjem rasprave pred drugostepenim sudom i da je dao razloge o tome zašto su oni neosnovani (vidi tačku 14. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 229. stav 1. tačka 3. ZPP-a proizlazi da drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu „ako poslije održane rasprave utvrdi drugačije činjenično stanje“ od onog utvrđenog u prvostepenoj presudi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu o apelantovom protivtužbenom zahtjevu/zahtjevima donio u skladu s ovlaštenjima koja proizlaze iz člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, što je eksplicitno i naveo u obrazloženju presude. S obzirom na to, proizlazi da je drugostepeni sud u smislu navedene odredbe zaključio „da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo“. U takvim okolnostima Ustavni sud ne može utvrditi da postoji proizvoljnost ni u postupanju Kantonalnog suda niti u obrazloženju Vrhovnog suda o tom pitanju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ti apelantovi navodi neosnovani.
29. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud eksplicitno naveo sadržaj izjavljenih žalbi, kako apelantove tako i tužiteljeve, te da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je Kantonalni sud odlučivao „preko i protivno žalbenim navodima“. Ustavni sud dalje ukazuje da su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili pitanja u vezi s primjenom relevantnih odredbi zakona i da su obrazložili zašto su neosnovani apelantovi protivtužbeni zahtjevi (vidi tač. 11. i 12. ove odluke). Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe ZPP-a, Zakona o zakupu i ZOO-a, a data obrazloženja sadrže relevantne i dovoljne razloge koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Takva utvrđenja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
31. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
32. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 2. februara 2012. godine kada je tužitelj podnio tužbu pa do donošenja presude Vrhovnog suda 25. augusta 2021. godine, dakle ukupan period je devet godina i šest mjeseci. Također, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, ali da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka.
33. Analizirajući postupanje sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio odluku u roku od dvije godine i deset mjeseci od podnošenja tužbe, dok je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku kraćem od osam mjeseci. Međutim, Kantonalnom sudu je trebalo šest godina da donese odluku o žalbi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu osporenog postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda. Dužinu žalbenog postupka ne može opravdati ni činjenica da se radilo o relativno složenom postupku budući da Kantonalni sud nije provodio dokaze niti održavao raspravu, a ta okolnost bi u izvjesnoj mjeri eventualno mogla doprinijeti dužini postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije očitovao na navode vezane za dužinu žalbenog postupka.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 700,00 KM.
36. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
37. Apelant, također, smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke te zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, u vezi s apelantovim navodima o tome da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što će „tužitelj u ponovnom postupku tražiti da plati zakonske zatezne kamate“, Ustavni sud podsjeća da je postupak o tužbenom zahtjevu za isplatu zakupnine vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje pa stoga nema uvjeta da se Ustavni sud u ovoj odluci bavi tim pitanjem.
38. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u postupku (žalba i revizija). Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak ukupno trajao devet godina i šest mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinio Kantonalni sud pred kojim je postupak najduže trajao, a koji se pri tome nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.
40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama dali dovoljne i relevantne razloge u pogledu primjene prava, a apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost provedenog parničnog postupka.
41. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman