Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4047/21 (A. S.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Ne bis in idem
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4047/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4047/21, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudija na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 067354 21 Kž od 3. septembra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa advokat Ilija Đakić iz Banje Luke, podnio je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 067354 21 Kž od 3. septembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 067354 18 K od 27. novembra 2020. godine, pri čemu je ukazao i na dužinu trajanja krivičnog postupka. Apelant je 9. novembra 2023. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 26. aprila 2023. godine zatraženo je od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su u periodu od 4. do 23. maja 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Ustavni sud je 23. maja 2023. godine odgovore dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Nadležna Policijska stanica Gradiška (u daljnjem tekstu: PS) je 31. januara 2017. godine podnijela Osnovnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i D. Š. zbog toga što su 1. januara 2017. godine na označenoj lokaciji ispred ugostiteljskog objekta narušili javni red i mir fizičkim napadom na „drugo lice“. U zahtjevu je, između ostalog, navedeno da je protiv apelanta i B. S. podnesen izvještaj Tužilaštvu zbog počinjenog krivičnog djela iz člana 156. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) na štetu D. Š.

6. Tužilaštvo je 1. novembra 2017. godine optužilo apelanta i B. S. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav (1) KZRS u vezi sa članom 23. KZRS. O toj činjenici Tužilaštvo je 1. novembra 2017. godine obavijestilo Prekršajno odjeljenje Osnovnog suda u predmetu broj 72 0 Pr 063239 17 Pr. U obavijesti je navedeno da je krivično djelo počinjeno 1. januara 2017. godine na štetu D. Š. te da se povodom „činjeničnog događaja“ vodi prekršajni postupak protiv apelanta i D. Š. u predmetu Osnovnog suda broj 72 0 Pr 063239 17 Pr. U vezi s tim, Tužilaštvo je zamolilo Osnovni sud da prilikom donošenja odluke u prekršajnom postupku ima u vidu principe ne bis in idem iz člana 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu:

ZKPRS).

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 Pr 063239 17 Pr od 30. aprila 2018. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelant je proglašen odgovornim da je počinio prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru tako što je 1. januara 2017. godine na označenoj lokaciji ispred ugostiteljskog objekta narušio javni red i mir fizičkim napadom na M. G., koji je, pokušavajući da spriječi apelanta u fizičkom obračunu sa D. Š., zadobio lake tjelesne povrede. Za navedeni prekršaj je apelantu utvrđena novčana kazna u preciziranom iznosu te izrečena uslovna osuda. Tim rješenjem je okrivljeni D. Š. oslobođen od odgovornosti za prekršaj. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je za „isti događaj koji se desio između istih lica“ Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta i B. S. zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 156. stav (1) KZRS u vezi sa članom

23. KZRS na štetu D. Š.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 Pr 063239 18 Pžp od 8. avgusta 2018. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) uvažena je žalba PS-a i prvostepeno rješenje ukinuto u dijelu u kojem je okrivljeni D. Š. oslobođen odgovornosti da je počinio prekršaj, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje. Osim toga, rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba PS-a i potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je apelant proglašen odgovornim i kažnjen za prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru. U obrazloženju drugostepenog rješenja je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi kojima se pobija odluka o sankciji koja je izrečena apelantu za prekršaj za koji je proglašen odgovornim. S druge strane, navedeno je da će sud u ponovnom postupku zakazati usmeni pretres u odnosu na okrivljenog D. Š.

9. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je okrivljeni D. Š. u ponovnom postupku na osnovu rješenja Osnovnog suda od 29. oktobra 2018. godine (koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 19. marta 2019. godine) proglašen odgovornim za prekršaj.

10. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Osnovni sud, nakon potvrđivanja optužnice, u periodu od 30. januara 2019. godine do 24. novembra 2020. godine održao šest od zakazanih jedanaest ročišta za glavni pretres, od kojih su tri bila odložena jer na njih nije pristupio apelant, odnosno njegov branilac.

Osporene presude

11. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 K 067354 18 K od 27. novembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je, zajedno s optuženim B. S., proglašen krivim da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na novčanu kaznu u preciziranom iznosu, dok je D. Š. upućen na parnicu s imovinskopravnim zahtjevom.

12. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su 1. januara 2017. godine apelant i optuženi B. S. fizički nasrnuli na D. Š., koji je usljed tog napada zadobio tešku tjelesnu povredu. Utvrđeno je da je spornom događaju osim učesnika prisustvovao svjedok M. G. Iskaz tog svjedoka je doveden u vezu s iskazom D. Š. te činjeničnim stanjem u prvostepenom i drugostepenom Rješenju prekršajnog suda broj 72 0 Pr 063239 17 Pr. Dalje je utvrđeno da je povod za nanošenje povreda optuženih prema D. Š. nepažljivo parkiranje apelantovog vozila, te burna reakcija D. Š. i njegovo protestovanje, nakon čega je fizički napao optuženog B. S. Osnovni sud je utvrdio da su nakon toga apelant i optuženi B. S. fizički nasrnuli na D. Š. nanoseći mu tešku tjelesnu povredu. Takvo utvrđenje proizlazi iz iskaza D. Š. i svjedoka očevica M. G., koji se, kako je Osnovni sud naveo, slažu i međusobno dopunjuju, te se slažu i s izvedenim dokazom vještačenja po vještacima medicinske struke Ž. K. i M. S.

13. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantove odbrane u vezi sa zabranom dvostrukog suđenja za isti činjenično-pravni događaj. Naime, uvidom u prekršajni spis tog suda broj 72 0 Pr 063239 17 Pr utvrđeno je da je sud u tom predmetu postupao na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i D. Š. zbog narušavanja javnog reda i mira napadom na drugo lice. U tom prekršajnom postupku apelantu je stavljeno na teret da je zadao udarac licu M. G., zbog čega je apelant proglašen odgovornim i izrečena mu je uslovna osuda. Osnovni sud je istakao da se prekršajni postupak prema apelantu odnosio na nanošenje tjelesnih povreda licu M. G., odnosno da je apelantu stavljeno na teret narušavanje javnog reda i mira fizičkim napadom na M. G. S druge strane, optužnicom je apelantu stavljeno na teret da je zajedno s optuženim B. S. fizički nasrnuo na D. Š. i time počinio krivično djelo teške tjelesne povrede. Iako je izvršenje prekršaja i krivičnog djela učinjeno približno u isto vrijeme, Osnovni sud je naveo da se radi o dvije različite pravne kvalifikacije prekršaja i krivičnog djela, te da se radi o dva različita oštećena lica, kao i da radnje prekršaja i krivičnog djela nisu iste, već različite. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se ne radi o dvostrukom suđenju niti o povredi principa ne bis in idem.

14. Presudom Okružnog suda broj 72 0 K 067354 21 Kž od 3. septembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana žalba i potvrđena prvostepena presuda.

15. Okružni sud je prihvatio zaključke Osnovnog suda u vezi sa žalbenim prigovorom zabrane dvostrukog suđenja. U vezi s tim je navedeno da iako dva kažnjiva djela proizlaze iz istog događaja, ona imaju različit zaštitni objekat. Kod prekršaja je to javni red i mir, a kod krivičnog djela tjelesni integritet D. Š. Kako opis prekršaja ne sadrži bitne elemente krivičnog djela, Okružni sud je istakao da prekršajni postupak i rješenje na koje se žalba poziva nisu smetnja za vođenje krivičnog postupka. Dalje je navedeno da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i da je Osnovni sud pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka dovodeći ih u vezu s provedenim vještačenjima. Okružni sud je istakao da za zaključak suda, ko je preduzeo opisane radnje, ne može biti „opredjeljujuće“ ko je prvi zadao udarac D. Š. usljed čega je zadobio tešku tjelesnu povredu. U vezi s tim je navedeno da je apelantu i optuženom B. S. stavljeno na teret da su kao saizvršioci istovremeno nanijeli povrede D. Š., zbog čega su iz takve njihove zajedničke djelatnosti proistekle povrede među kojima je i teška tjelesna povreda. Okružni sud je naveo da je jedinstven umišljaj oba napadača i jednaka krivična odgovornost svakog od njih za nastalu posljedicu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant ističe da su redovni sudovi vođenjem dva postupka povodom istog događaja povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i princip zabrane dvostrukog suđenja (ne bis in idem). U vezi s tim, navodi da je u prekršajnom postupku pravosnažno proglašen odgovornim, zbog čega je ispunjen kriterijum res iudicata. Ističe da su redovni sudovi u krivičnom postupku proizvoljno tumačili princip in dubio pro reo, odnosno da nisu sa sigurnošću i van svake razumne sumnje utvrdili da je apelant nanio D. Š. tešku tjelesnu povredu. Na navedeni način su redovni sudovi, po apelantovoj ocjeni, prekršili i zabranu diskriminacije na apelantovu štetu izvršivši pri tome „pogrešnu pravnu kvalifikaciju događaja“. Smatra da je diskriminisan u odnosu na druge učesnike događaja za koje je ishod postupaka bio povoljniji. Konačno, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku zbog „dugotrajnosti ovog postupka s rokom više od četiri godine“. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, da utvrdi kršenje ljudskih prava na koja se apelant pozvao, da ukine osporenu drugostepenu presudu u cijelosti te da mu „odredi pravičnu novčanu satisfakciju“.

17. Apelant je u dopuni apelacije dostavio Rješenje Osnovnog suda broj 72 0 Pr 063239 17 Pr od 30. aprila 2018. godine.

b) Odgovori na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da su u krivičnom postupku protiv apelanta ispoštovana sva njegova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

19. Osnovni sud je naveo da je donio osporenu prvostepenu presudu u skladu sa zakonskim odredbama, te da je krivični postupak sproveden na zakonit način.

20. Tužilaštvo je istaklo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa ne bis in idem jer se prekršajni postupak odnosio na nanošenje tjelesnih povreda M. G., dok se optužnica odnosila na to da je apelant zajedno sa B. S. nanio D. Š. teške tjelesne povrede.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenje krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Teška tjelesna povreda

Član 156. stav (1)

Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS“ br. 11/15 i 58/19)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS“ broj 11/15) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Tuča i fizički napad

Član 12. (1) Ko narušava javni red i mir izazivanjem, podstrekavanjem, učestvovanjem u tuči ili fizičkim napadom na drugoga kazniće se novčanom kaznom od 400 KM do 1.200 KM ili kaznom zatvora do 40 dana. (2) Ko na bilo koji način organizuje tuču ili fizički napad na drugog, bez obzira na to da li je do tuče ili fizičkog napada došlo, kazniće se novčanom kaznom od 800 KM do 1.600 KM ili kaznom zatvora do 60 dana

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo

Član 3. (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Ne bis in idem

Član 4. Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Pravo na suđenje bez odgađanja

Član 13. st. (1) i (2) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. (2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Slobodna ocjena dokaza

Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Sadržaj presude

Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo. VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Takođe se žali i na dužinu trajanja krivičnog postupka.

A.Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

a) U odnosu na osporene presude

28. U odnosu na apelantove navode kojima negira počinjenje krivičnih djela za koja je osuđen, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi s tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba da postupa kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

29. Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će da navedu jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su prilikom utvrđivanja apelantove krivice za krivično djelo za koje je osuđen sudovi dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim (vidi tač. 12. i 15. ove odluke). Jasno je obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo, a apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi da dovede do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Osim toga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da su redovni sudovi načinom sprovođenja dokaznog postupka i ocjenom dokaza izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao da vodi kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio nepovoljniji po apelanta. Stoga u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u krivičnom postupku sagledanom u cjelini apelantu nisu bile uskraćene garancije iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u odnosu na način na koji su redovni sudovi sproveli dokazni postupak i utvrdili apelantovu krivičnopravnu odgovornost.

b) U odnosu na donošenje sudske odluke u razumnom roku

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za podnosioca predstavke (vidi Evropski sud, Vidak protiv Hrvatske, presuda od 23. septembra 2021. godine, predstavka broj 67141/14, tačka 58. s daljnjim referencama). Iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je apelant optužen 1. novembra 2017. godine, a da je krivični postupak okončan donošenjem osporene drugostepene presude od 3. septembra 2021. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud da ispita je oko tri godine i deset mjeseci.

33. Ustavni sud zaključuje da se može reći da je krivični postupak bio složene prirode budući da je uključivao saslušanje više svjedoka te sprovođenje dva vještačenja. Ocjenjujući ponašanje Tužilaštva te redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da se oni nisu u svojim odgovorima osvrnuli na navode apelanata u tom dijelu. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je optužnica protiv apelanta podignuta nakon deset mjeseci od dana kada se desio inkriminisani događaj. Krivični postupak se vodio na dvije sudske instance. Osporena prvostepena presuda od 27. novembra 2020. godine je donesena nakon tri godine od podizanja optužnice protiv apelanta. Donošenju osporene prvostepene presude je, u periodu od 30. januara 2019. godine do 24. novembra 2020. godine, prethodilo održavanje šest od zakazanih jedanaest ročišta za glavni pretres, dok je njih pet bilo odloženo. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je i sam apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja krivičnog postupka s obzirom na to da su tri ročišta za glavni pretres odložena zbog nedolaska apelanta, odnosno njegovog branioca. S druge strane, Okružni sud je odlučio o apelantovoj žalbi u roku od šest mjeseci i time neosporno iskazao adekvatnu ažurnost i karakter kontrolnog mehanizma u postupku odlučivanja o žalbi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u primjerenim rokovima preduzimali radnje iz svoje nadležnosti, te ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi svjesno i namjerno odugovlačili postupak. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da svako ima pravo na suđenje u razumnom roku u krivičnim stvarima treba da obezbijedi da osuđeno lice ne bude predugo pod optužbom i da optužba bude utvrđena. Neizvjesnost u kojoj se optuženi nalazi može da bude otklonjena samo konačnom odlukom o optužbi. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ipak ne nalazi da je dužina trajanja krivičnog postupka, sagledanog na osnovu svih preduzetih radnji/aktivnosti dva redovna suda (u trajanju od ukupno oko tri godine i deset mjeseci) i postojanja apelantovog doprinosa trajanju prvostepenog postupka, bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev „razumnog roka“, slijedom čega nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B.Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari

35. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. […]

36. Apelant smatra da je u krivičnom i prekršajnom postupku dva puta kažnjen za isti činjenični događaj.

a) Opšti principi

37. Opšti principi Evropskog suda koji se odnose na zabranu dvostrukog suđenja i kažnjavanja su sažeti u predmetima Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, presuda od 10. februara 2009. godine, predstavka broj 14939/03, tač. 79−84, A. i B. protiv Norveške, presuda od 15. novembra 2016. godine, predstavke br. 24130/11 i 29758/11, tač. 105−134. i Galović protiv Hrvatske, presuda od 31. avgusta 2021. godine, predstavka broj 45512/11, tač. 105, 107. i 113. s ukazivanjem na drugu relevantnu praksu). Prema članu 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju koji sadrži pravilo ne bis in idem potrebno je da se utvrdi da li su ova dva postupka bila „krivična“ po prirodi, da li su se ticala istih činjenica i djela (in idem ), da li je prekršajna kazna predstavljala „konačnu osudu“ i da li je bilo dupliranja postupka (bis – vidi npr. i, mutatis mutandis, Evropski sud, Vasile Sorin Marin protiv Rumunije, presuda od 3. oktobra 2023. godine, predstavka broj 17412/16, tačka 39. s daljnjim referencama).

b) Primjena navedenih opštih principa na konkretan slučaj

- Da li su postupci bili „krivične“ naravi

38. Utvrđenom praksom Evropskog suda postavljena su tri kriterijuma, uobičajeno poznata kao „Engelovi kriterijumi“ (Engel i ostali protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, predstavke br. 5100/71 i dr., tačka 82), koje treba uzeti u obzir kada se utvrđuje da li je ili nije bilo „optužbe za krivično djelo“. Ustavni sud konstatuje da krivično djelo za koje je apelant osuđen u krivičnom postupku neosporno ispunjava navedene kriterijume „krivičnog djela“. Kada je riječ o prekršaju zbog kojeg je apelant kažnjen, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu protiv Bosne i Hercegovine zaključio da je prekršajni postupak za kršenje javnog reda „krivične“ prirode u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 14. januara 2014. godine, predstavka broj 32042/11, tač. 24−31. s daljnjim referencama). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su se oba postupka u apelantovom slučaju odnosila na „krivičnu“ stvar u autonomnom smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

- Da li su se dva postupka odnosila na iste činjenice (idem)

39. Prema praksi Evropskog suda, član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zabranjuje krivični progon ili suđenje za drugo „djelo“ u mjeri u kojoj ono proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. Kako bi utvrdio da li su činjenice u oba postupka bile istovjetne ili bitno iste, Evropski sud uzima u obzir one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istog okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo krivični postupak (vidi Evropski sud, Bajčić protiv Hrvatske, presuda od 8. oktobra 2020. godine, predstavka broj 67334/13, tačka 29. s daljnjim referencama). Čak i kad je preklapanje činjenica samo djelimično, razdvajanje postupka nosi rizik od dvostrukog suđenja ili kažnjavanja, što je suprotno principu ne bis in idem. Stoga i u takvim slučajevima sud neophodno treba da se uvjeri da nije bilo dupliranja postupaka (idem, tačka 38). U takvim situacijama se mora isključiti svako moguće proizvoljno postupanje pravosudnog sistema u primjeni principa ne bis in idem (op. cit., Galović, tačka 112).

40. U konkretnom slučaju nema sumnje da su se krivični i prekršajni i postupak vodili protiv apelanta zbog događaja koji se desio 1. januara 2017. godine. U tom događaju je upotrijebljena fizička sila između više lica na istom mjestu i približno u isto vrijeme (vidi tačku 12. ove odluke). Osporene presude iz krivičnog postupka sadržavale su i činjenice iz prekršajnog postupka s obzirom na to da su rješenja iz prekršajnog postupka korišćena kao dokaz prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti. Krivični postupak koji je vođen protiv apelanta za krivično djelo teške tjelesne povrede „pokrio“ je i inkriminisane radnje koje nisu bile predmet prekršajnog postupka za narušavanje javnog reda. Njihova pravna klasifikacija se očigledno razlikovala u stepenu ozbiljnosti povreda i različitosti zaštićenog objekta. Djelo za koje je apelant kažnjen u prekršajnom postupku bilo je niže po skali težine od onog koje mu je stavljeno na teret u krivičnom postupku. Drugim riječima, krivično djelo je više kontekstualizovano. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da su činjenice u krivičnom postupku djelimično bile istovjetne činjenicama iz prekršajnog postupka.

- Da li je prekršajna kazna predstavljala „konačnu osudu“

41. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je rješenje Osnovnog suda od 30. aprila 2018. godine postalo konačno, odnosno pravosnažno, budući da apelant protiv njega nije izjavio žalbu, dok je žalba PS-a odbijena kao neosnovana u dijelu koji se odnosio na izrečenu sankciju. Stoga Ustavni sud zaključuje da je odluka iz prekršajnog postupka u odnosu na apelanta postala „konačna“ za svrhe člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

- Da li je bilo dupliranja postupaka (bis)

42. Prema praksi Evropskog suda, član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne isključuje vođenje dva postupka ako su ispunjeni određeni uslovi (op. cit., A. i B., tač. 130−132). Naime, nakon sprovedenog dokaznog postupka, u prekršajnom i krivičnom postupku utvrđeno da je apelant, u međusobnom obračunu više lica, fizički povrijedio dva lica (M. G. i D. Š.). Apelant je, stoga, razumno mogao da očekuje da će protiv njega zbog navedenog protivpravnog ponašanja biti pokrenuta dva postupka, imajući u vidu njegovo ponašanje na javnom mjestu i prirodu povreda koje su zadobila navedena lica. Prema relevantnim materijalnim propisima, nanošenje teške tjelesne povrede prema D. Š. nije moglo biti procesuirano u prekršajnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ponovo ukazuje da su u krivičnom postupku korišćena i prihvaćena kao materijalni dokaz rješenja donesena u prekršajnom postupku. Redovni sudovi su u oba postupka bili svjesni postojanja činjenice da se povodom istog događaja vode dva odvojena postupka. Evidentno je, dakle, postojanje adekvatnog stepena interakcije, kako između redovnih sudova u dva seta postupaka sagledana zajedno tako i Tužilaštva s Osnovnim sudom u vezi s poštovanjem principa ne bis in idem u vezi sa spornim događajem od 1. novembra 2017. godine (vidi tačku 6. ove odluke).

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije, mimo onog što je bilo striktno neophodno, pretrpio štetu povezanu s vođenjem dva odvojena postupka u kontekstu spornog događaja od 1. januara 2017. godine. Zbog toga Ustavni sud smatra da su dva postupka vođena istovremeno bila kombinovana na integrisan način tako da čine koherentnu cjelinu kojom je bilo omogućeno kažnjavanje pojedinačnih apelantovih djela/radnji na djelotvoran, srazmjeran i odvraćajući način. Pri tome, u prekršajnom i krivičnom postupku su razmotreni različiti aspekti apelantovog ponašanja u vezi s nepoštovanjem važećih propisa – Zakona o javnom redu i Krivičnog zakona. Takođe, Ustavni sud je uvjeren da su različiti postupci bili dovoljno povezani u vremenu da se naknadno pokretanje krivičnog postupka ne može smatrati zloupotrebom. Stoga, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju nije prekršen kriterijum bis iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

45. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

VII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u krivičnom postupku sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela, a redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučenja u osporenim presudama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom trajanja krivičnog postupka u periodu od oko tri godine i deset mjeseci poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

47. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava da ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da su povodom istog događaja protiv apelanta vođeni krivični i prekršajni postupak koji su bili kombinovani na integrisan način tako da čine koherentnu cjelinu. Pri tome su u prekršajnom i krivičnom postupku razmotreni različiti aspekti apelantovog ponašanja u vezi s nepoštovanjem važećih propisa, Zakona o javnom redu i Krivičnog zakona.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4047/21 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio