Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4094/21 (Uprava za indirektno oporezivanje BiH)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4094/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4094/21, rješavajući apelaciju Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 175230 21 Gž od 29. septembra 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Uprava za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo BiH, podnijela je 6. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 175230 21 Gž od 29. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Mal 175230 20 Mal od 15. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona Novi Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore u periodu od 26. do 29. decembra 2022. godine, pa ih je Ustavni sud 6. oktobra 2023. godine proslijedio apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica nije dostavila izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Mal 175230 20 Mal od 15. decembra 2020. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da joj isplati iznos od 2.000,39 KM na ime isplaćene naknade plaće i doprinosa na plaću za vrijeme privremene spriječenosti za rad sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je Općinski sud, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je tuženi uplatio apelantici iznos od 4.452,48 KM na ime refundiranja naknade neto plaće na ime privremene spriječenosti za rad – bolovanja preko 42 dana za zaposlenika J. Š. Time je tuženi, kako je naveo sud, ispunio svoju obavezu u cijelosti. Sud je također naveo da nije cijenio apelanticine materijalne dokaze koji se odnose na drugi kanton (Kanton Sarajevo) jer nisu bitni za presuđenje konkretnog spora, već da su u konkretnom slučaju relevantni propisi Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: SBK).

6. Općinski sud je dalje naveo da je članom 56. st. 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: ZZOFBiH) regulirana obaveza isplate naknade plaće osiguraniku istekom 42 dana, kao i da je kantonalni zavod osiguranja obavezan u takvom slučaju vratiti poslodavcu isplaćenu naknadu plaće. Dalje je ukazao da su doprinosi na isplaćene plaće ili naknade plaće, shodno čl. 3. i 4. Zakona o doprinosima, prihodi nosioca osiguranja. Obrazložio je da se, shodno članu 45. Zakona o zdravstvenom osiguranju SBK (u daljnjem tekstu: ZZOSBK), naknada plaće koja se isplaćuje zaposleniku za vrijeme bolovanja utvrđuje od osnovice koju čini plaća isplaćena zaposleniku za prethodni mjesec. Imajući to u vidu, Općinski sud je istakao da iz navedene odredbe proizlazi da poslodavac ima pravo na refundaciju samo onog iznosa koji je isplatio svom zaposleniku po osnovu bolovanja, a to je neto plaća za koju je „tuženi, provođenjem svojih materijalnih dokaza, dokazao da je isplatio [apelantici] ranije“. U tom pravcu, sud je ukazao na stav Građanskog odjeljenja Kantonalnog suda od 27. februara 2019. godine prema kojem „poslodavcu ne pripada pravo da od Kantonalnog zavoda za osiguranje zahtijeva refundaciju naknade po osnovu doprinosa koje je uplatio za svog zaposlenika za vrijeme trajanja bolovanja“. Sud je zaključio da je Građansko odjeljenje „na taj način razriješilo dotadašnje dileme u vezi s ovim pravnim pitanjem“. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantica, u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije uspjela dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev da joj je tuženi dužan platiti naznačeni iznos na ime refundiranja isplaćenog doprinosa. S druge strane, tuženi je, kako je naveo sud, dokazao svoje tvrdnje da apelantici nije dužan platiti utuženi iznos.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Mal 175230 21 Gž od 29. septembra 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica žalbom osporila presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno odredbi Zakona o doprinosima FBiH, Zakona o PIO, te da su odluke tuženog u suprotnosti sa članom 56. st. 1, 3. i 4. ZZOFBiH koji je više pravne snage u odnosu na odluke tuženog zavoda. Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama bila sporna osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva za refundaciju uplaćenih doprinosa. U vezi s tim je naveo da je u skladu sa članom 2a.) Ustava FBiH nadležnost iz oblasti zdravstva podijeljena između FBiH i kantona i da je ona uređena posebnim ZZOFBiH. Dalje je ukazao na odredbu člana 19. tačka 1. ZZOFBiH kojom su utvrđene kategorije osiguranika, te na odredbu člana 42. stav 1. tačka 2. ZZOFBiH kojom je propisano koje kategorije osiguranika iz člana 19. tog zakona imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti. Sud je obrazložio da je članom 46. stav 1. ZZOFBiH propisano da se naknada plaće utvrđuje od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj u kojem se stječe pravo na naknadu. Dalje je naveo da je članom 56. stav 1. tačka 1. ZZOFBiH regulirano da naknadu plaće iz člana 42. tog zakona za prvih 42 dana bolovanja osiguraniku obračunava i isplaćuje pravno ili fizičko lice na teret svojih sredstava, a da je prema stavu 3. istog člana kantonalni zavod osiguranja obavezan poslodavcu vratiti isplaćenu naknadu plaće u propisanom roku.

8. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je ZZOSBK na identičan način regulirao pitanje prava na refundaciju i obim iznosa koji se refundira, osim roka u kojem je Kantonalni zavod osiguranja dužan vratiti poslodavcu isplaćenu naknadu plaće. Osim toga, također je naveo da su, prema članu 3. Zakona o doprinosima FBiH, doprinosi na isplaćene plaće ili naknade plaće prihodi nosioca osiguranja. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da u navedenim zakonskim propisima „nije sadržano pitanje obračuna i isplate, odnosno povrata doprinosa za ovu vrstu naknade na teret [ZZOSBK] istekom 42 dana“. S obzirom na to, Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim apelanticin stav da joj je tuženi, na osnovu Zakona o doprinosima FBiH, dužan refundirati i uplaćene doprinose na isplaćene neto iznose, odnosno naknadu plaće apelanticinim zaposlenicima za vrijeme bolovanja. Kantonalni sud je također istakao da je u više odluka potvrdio kao pravilan stav sudova u pogledu odbijanja zahtjeva za naknadnu isplatu uplaćenih doprinosa, te da je takav stav potvrđen i u Presudi Vrhovnog suda FBiH broj 68 0 Ps 017465 12 Rev od 10. oktobra 2013. godine.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje o zakonitosti Pravilnika tuženog kojim nije predviđena refundacija uplaćenih doprinosa. Ukazuje da je Pravilnikom, koji je tuženi donio u skladu sa članom 47. stav 3. ZZOFBiH, kao aktom niže pravne snage, propisano manje prava od onoga što je propisano članom 47. stav 1. ZZOFBiH. Apelantica smatra da sudovi uopće nisu dali adekvatno obrazloženje, odnosno razloge koji bi ukazivali da je tuženi ispravno postupio kada je uskratio pravo na refundaciju iznosa koji je plaćen na ime doprinosa na plaću. Također, ističe da kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja nisu ovlašteni da odlučuju o plaćanju ili neplaćanju, tj. refundiranju ili nerefundiranju, odnosno da nisu ovlašteni da svojim provedbenim aktima određuju da će refundirati (samo) neto naknadu, a da su doprinose obavezni uplatiti poslodavci iz svojih sredstava. Međutim, kako navodi, u praksi je evidentno različito postupanje kantonalnih zavoda u pogledu isplate doprinosa, što je posljedica različitog tumačenja odredbi ZZOFBiH, što je dovelo do različitog reguliranja postupanja u činjenično istim slučajevima. Tako, kako navodi, praksa ukazuje da se u nekim u potpunosti refundiraju isplaćene plaće i doprinosi, dok drugi kantoni refundiraju plaće bez doprinosa i sl. Apelantica smatra da takva praksa nema razumno opravdanje.b)Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da ostaje u cijelosti pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Smatra da je navedena presuda pravilna i zakonita, a da su apelanticini navodi paušalni i neosnovani zato što je presuda donesena na osnovu stanja u spisu u predmetu i u skladu s relevantnim propisima. Stoga predlaže da se apelacija odbije.

11. Općinski sud je naveo hronologiju postupka bez konkretnog očitovanja na sadržaj apelacije.

12. Tuženi je naveo da mu je odredbama ZZOFBiH „dato pravo da donosi provedbeni propis o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće“ koja se isplaćuje na teret njegovih sredstava. Ukazao je da je, shodno Pravilniku koji regulira to pitanje, apelantici refundirao naknade plaće za privremenu spriječenost za rad preko 42 dana.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH, 36/18 i 61/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH i 36/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

a) Naknada plaće

Član 42. tačka 1) Osiguranici iz člana 19. tač. 1. do 7. i tač. 16. i 17. ovog zakona imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (u daljem tekstu: naknada plaće), ako su:

1. privremeno spriječeni za rad zbog bolesti ili povrede odnosno radi liječenja ili medicinskih ispitivanja smješteni u zdravstvenu ustanovu,

Član 47.

Naknada plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada.

Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu:

1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti,

2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem,

3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.

Visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.

Član 56.

Naknadu plaće iz člana 42. tač. 1. i 2. ovog zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:

1. pravno ili fizičko lice za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputilo pravno ili fizičko lice,

2. preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, odnosno pravno ili fizičko lice za rad osiguranika invalida za prvih sedam dana bolovanja.

Visinu naknade plaće iz stava 1. ovog člana utvrđuje općim aktom nadležni organ pravnog lica, odnosno fizičko lice. Pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana obračunavaju i isplaćuju osiguraniku naknadu plaće i istekom 42 odnosno sedam dana bolovanja na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.

Kantonalni zavod osiguranja obavezan je vratiti isplaćenu naknadu plaće iz stava 3. ovog člana u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat.

Član 57.

Naknada plaće u vezi s korišćenjem zdravstvene zaštite iz člana 42. tač. 3. do 5. ovog zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja od prvog dana korišćenja prava.

Naknadu plaće iz stava 1. ovog člana obračunava i isplaćuje pravno odnosno fizičko lice, tim da je kantonalni zavod osiguranja obavezan vratiti isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od dana prijema zahtijeva za povrat.

Provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće iz stava 1. ovog člana donijet će upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.

14. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ br. 13/00, 13/02, 11/04, 5/05, 12/09, 10/12, 12/15, 11/21 i 12/25)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ br. 13/00, 13/02, 11/04, 5/05, 12/09, 10/12, 12/15, 11/21) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 45. stav (1)

Naknada plaće utvrđuje se od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu.

15. Pravilnik o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Zavoda za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ br. 2/16, 12/19, 3/22, 4/22 i 5/23)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Zavoda za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ br. 2/16 i 12/19) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. (Visina naknade plaće)

Naknada plaće obračunava se u visini od 80% od osnovice za obračunavanje naknade plaće u slučaju privremene spriječenosti za rad ako ta naknada tereti sredstva obaveznog zdravstvenog osiguranja, osim u slučajevima predviđenim članom 46. Zakona, kada naknada plaće iznosi 100% od osnovice za za obračunavanje naknade i to:

- za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem;

- za vrijeme privremene spriječenosti za rad […].

Član 15. (Sredstva za povrat isplaćenih naknada plaće)

Sredstva u finansijskom planu Zavoda za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona planirana za povrat isplaćenih naknada plaća, odnosno za isplatu naknade plaće mogu se koristiti samo u slučaju i pod uvjetima utvrđenim Zakonom i ovim pravilnikom.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva te apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

20. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).

21. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

22. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge zašto su odbili apelanticin tužbeni zahtjev za refundiranje uplaćenih doprinosa u slučaju bolovanja preko 42 dana. Naročito, redovni sudovi su eksplicitno obrazložili da odredbe ZZOFBiH i ZZOSBK na identičan način reguliraju pitanje prava na refundaciju i obim iznosa koji se refundira u tom slučaju. Imajući u vidu odredbe tih zakona, kao i Zakona o doprinosima FBiH, na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Ustavni sud također primjećuje da je Kantonalni sud razmotrio i apelanticine navode u vezi s navodno različitim postupanjem kantonalnih zavoda u pogledu isplate doprinosa. U vezi s tim, sud je obrazložio da o tom pitanju i taj i Vrhovni sud imaju identičnu praksu.

24. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u presudi, na koju se pozvao Kantonalni sud i u kojoj je odbijen zahtjev za refundaciju uplaćenih doprinosa za naknadu plaće za bolovanje preko 42 dana, istakao postojanje podijeljene nadležnosti u ovoj oblasti između Federacije i kantona, zbog čega i postoje različita rješenja tog pitanja u nekoliko kantona. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode kojima problematizira „zakonitost“ donesenog Pravilnika tuženog. Ovo tim prije što je i Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao slične apelacione navode te nije utvrdio kršenje ustavnih prava u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-120/19 od 9. septembra 2020. godine, tačka 27. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

25. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud nije prekršio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.b)Pravo na imovinu

26. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnju o povredi tog prava zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u primjeni odredbi materijalnog prava i kada su redovni sudovi za svoje odlučenje dali dovoljne i relevantne razloge o tome da apelantici ne pripada pravo na refundaciju, odnosno povrat uplaćenih doprinosa na naknadu plaće koje su isplaćene za bolovanje preko 42 dana.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman