Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1249/23 (A.B. i J.B.)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 4 uz EK (Zabrana dužničkog zatvora)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1249/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-1249/23, rješavajući apelacije koje su podnijele A. B. i J. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele A. B.

i J. B. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 292847 22 Gž od 7. februara 2023. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. i J. B. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke podnijele su 13. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 292847 22 Gž od 7. februara 2023. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1249/23.

2. Apelantice, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Ivošević i Šijaković“, advokati iz Banjaluke, podnijele su 26. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 292847 23 Rev od 13. septembra 2023. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantica izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4535/23.

3. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1249/23.

Činjenice

5. U postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelantica da im tužena prizna da su kupovinom stekle pravo trajnog korištenja grobnog mjesta na kojem su sahranile bliskog srodnika i da tužena pristane da se grobno mjesto upiše na njihovo ime ili da ta presuda bude osnov za upis tog prava. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica da tužena ukloni spomenik koji je podigla, te da apelanticama nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je predmet spora u toj pravnoj stvari tužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi da imaju pravo trajnog korištenja grobnog mjesta koje su stekle kupovinom, te da se po osnovu toga to grobno mjesto upiše na njihovo ime i da se o trošku tužene ukloni spomenik koji je ona podigla. Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je sin, odnosno brat apelantica, a suprug tužene, preminuo u Turskoj te da su njegovi posmrtni ostaci dovezeni u Banjaluku gdje je sahranjen na gradskom groblju. Također, utvrđeno je da je tužena preminulom podigla spomenik te da računi sahrane glase na njeno ime. Dalje, utvrđeno je da su troškovi prijevoza posmrtnih ostataka u Banjaluku ispostavljeni apelanticama, a da je tužena plaćala sve troškove oko sahrane. Također, utvrđeno je da je ugovor o trajnom korištenju grobnog mjesta od 16. augusta 2017. godine zaključen između gradskog groblja i tužene te da je predmet ugovora davanje grobnog mjesta na trajno korištenje.

7. Okružni sud je naveo da je u skladu s relevantnim odredbama Zakona o grobljima i pogrebnim djelatnostima tužena zaključenjem ugovora o trajnom korištenju grobnog mjesta s gradskim grobljem 16. augusta 2017. godine stekla pravo trajnog korištenja spornog grobnog mjesta. Pri tome, Okružni sud je ukazao da apelantice ničim nisu dokazale osnovanost svog tužbenog zahtjeva jer iz sadržaja ugovora proizlazi da je tužena njegov potpisnik i da je korisnik spornog grobnog mjesta. Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelantica da su platile grobno mjesto preminulom jer je uvidom u račune sahrane i opremanja utvrđeno da ih je platila tužena. Stoga, Okružni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale ni da je tužena odgovorna za štetu, niti na osnovu čega trpe štetu u iznosima koje potražuju.

Apelacioni navodi

8. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu dužničkog zatvora iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantice, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosile i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantice kršenje tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantice imale mogućnost i koristile zakonom propisani pravni lijek u parničnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njihovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka pa Ustavni sud zaključuje da je i taj dio apelacija očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Apelantice su se pozvale i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantice nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirane po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Također, apelantice navode da je osporenim odlukama došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava) i zabrane dužničkog zatvora iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelantice osim paušalnih navoda o povredi tih prava nisu ponudile bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirane u vezi s uživanjem prava koje zakon predviđa, niti takvo šta proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud i te navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1249/23 (A.B. i J.B.) | Sudska praksa | Aktio